Diplomatska ofanziva Republike Srpske u SAD i Izraelu

Postoje periodi kada bi čak i na ostrašćenoj političkoj sceni, kakva je, nesumnjivo, u Republici Srpskoj, većina građana, sa različitim opredjeljenjima, sa razumijevanjem tretirala svojevrsno “primirje” među glavnim akterima višestranačke scene, Jedna od takvih faza bila je u fokusu proteklih dana, tokom posjete vodećih zvaničnika RS, Milorada Dodika, Ane Trišić Babić i Željke Cvijanović, Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama.

U tom nizu bila je i Mađarska, ali, oficijelna Budimpešta, zajedno sa Moskvom, pripada adresama sa kojim Srpska već godinama ima više nego dobre relacije, pa se pozitivni tonovi podrazumijevaju. Međutim, u Izraelu, a zatim i u SAD, zaista su očigledni pomaci u odnosu na protekle godine, pa i decenije.

Kada je riječ o Jerusalimu i Tel Avivu, bilo je i u prethodnom periodu posjeta, kao i susreta sa relevantnim ličnostima, vrijednim pažnje. Ipak, sada su, prvi put, zabilježeni sastanci Milorada Dodika i Ane Trišić Babić sa vodećim ličnostima Izraela – od premijera Benjamina Netanjahua, preko predsjednika Isaka Hercoga, do ministra inostranih poslova Gideona Sara. Priznanje u Knesetu i kontakti sa članovima izraelskog parlamenta, uz razgovore sa ljudima iz sfere biznisa i religije, kao što je jerusalimski patrijarh Teofil III, daju težinu ovom odlasku u ključnu zemlju tog regiona, čiji je globalni uticaj dobro poznat svakoj osobi, iole upućenoj u političke procese u svijetu.

Hronologija odnosa sa Izraelom nije imala konfliktne epizode, već se može posmatrati kao postepeno unapređenje, od solidnih, ali skromnih veza na startu, do situacije u kojoj su zastave Izraela i Republike Srpske jedna pored druge tokom ključnih susreta. Deplasirano je tu okolnost tretirati kao puku kurtoaziju. Lideri ove države i njihovi saradnici sigurno znaju da Republika Srpska nema stolicu u Ujedinjenim nacijama, ali to ih nije omelo da ovakvim gestom izraze respekt za onu polovinu Bosne i Hercegovine koja se nije pridružila harangi usmjerenoj prema Izraelu, u proteklim godinama, tokom i nakon sukoba u Gazi, raširenoj po brojnim meridijanima, uključujući i razne zapadne prijestonice.

S druge strane, put u SAD predstavljao je ozbiljan preokret, jer je uslijedio samo nekoliko mjeseci nakon ukidanja višegodišnjih sankcija OFAC-a za oko 50 zvaničnika iz Srpske, od ranijeg predsjednika Republike pa nadalje. Ta prepreka je eliminisana krajem oktobra 2025, a već poslije tri mjeseca stigmatizovani vrh RS boravio je u Bijeloj kući. Sekretar za medije, odnosno portparol predsjednika SAD, Kerolajn Levit, sigurno nije drugorazredni akter administracije Donalda Trampa. Moguće je da ta pozicija ne zvuči impresivno laicima sklonim da u istu ravan stavljaju odnose s javnošću u prosječnim ustanovama ili kompanijama i kontinuiran pristup Ovalnom kabinetu, ali, terminološka podudarnost svakako ne znači da je pitanju ista liga, a gotovo da se ne bi moglo reći ni da je riječ o identičnim profesijama,

Iz čitave serije susreta u Vašingtonu vrijedi izdvojiti i ostvarenu komunikaciju sa ministrom odbrane SAD Pitom Hegsetom i predsjedavajućim Predstavničkog doma američkog Kongresa Majkom Džonsonom. Uz još nekoliko sastanaka sa više kongresmena, to je zbir koji nikako nije za potcjenjivanje. Jalovi su pokušaji omalovažavanja zasnovani na tvrdnjama da se radi o pukim fotografijama, bez ikakvog suštinskog dijaloga.
Infantilno je vjerovati da je, čak i na skupovima sa 3.500 učesnika, kao što je Molitveni doručak, moguće biti toliko komotan i do te mjere ignorisati protokol i salijetati ključne funkcionere zemlje-domaćina samo zbog slikanja. I tu postoji rigorozan filter, a činjenica da su ga političari iz Republike Srpske prošli najadekvatnije može da bude izmjerena enormnim procentom učesnika ovog skupa kojima to nije pošlo za rukom.

Za konačnu ocjenu dometa ove diplomatske ofanzive – a postoje elementi koji opravdavaju ovu kvalifikaciju, pogotovo ako se uzmu u obzir i tvrdnje o nizu tajnih sastanaka – neophodno je ipak sačekati naredne mjesece. Sportskim rječnikom, ovih dana mogao se vidjeti vješt dribling, a poduhvat će biti kompletan ako u dogledno vrijeme uslijedi i efektan šut. To znači nastavak postepene evolucije američke politike prema BiH i Zapadnom Balkanu.

Tokom mandata prošle administracije SAD, birokrate u službi Džoa Bajdena demonstrirale su nedvosmislenu pristrasnost, prizivajući mučna sjećanja na isti takav način funkcionisanja u devedesetim godinama 20. vijeka. Sa promjenama u Vašingtonu, bilo je očito pomjeranje ka nespornoj neutralnosti, što nije mala stvar. Naravno, krize u drugim dijelovima planete bile su u fokusu SAD, ali i kraj favorizovanja političkih struktura samo jedne strane unutar etničkog trougla u BiH nije mogao ostati neprimijećen.

Nema svrhe pripisivati ovom otvaranju prema jednom, najuticajnijem segmentu Zapada, to da podrazumijeva okretanje leđa Moskvi ili Pekingu. Do sada, nije bilo ni otvorenih, ni diskretnih signala da je bilo ko iz Trampove administracije tražio da se Republika Srpska svrsta u razne mreže zasnovane na konfrontaciji sa Rusijom ili Kinom. U širim koordinatama, na toj vrsti ksenofobije insistira samo Brisel. Sve više stiješnjena između globalnih aktera sa daleko krupnijim političkim kapacitetima, EU uveliko posmatra kolaps sopstvene kontradiktorne, uzaludne i izuzetno ostrašćene politike na ukrajinskom ratištu, od Kijeva do Donjecka. Uz ranije promašaje, takav neuspjeh je čini sve marginalnijom na Balkanu, u smislu uticaja na predstojeće rasplete.

U svemu tome, pozitivno je što nije bilo tenzija i polemika u samoj Republici Srpskoj nakon posjeta Izraelu i SAD. Osim par izuzetaka, više zasnovanih na rutini nego na entuzijazmu, većina opozicionara je sa razlogom procijenila da na terenu unutrašnje politike ima sasvim dovoljno materijala za rasprave, i da nema potrebe prenositi arsenal teških riječi u spoljnopolitičku sferu, pogotovo ako na tom polju traju procesi koji ne dovode u pitanje nacionalni konsenzus, a poznato je da se sve manji broj tema u Srpskoj može svrstati u tu kategoriju. Takođe, u vlasti jeste bilo zadovoljstva, ali ne i preuranjene euforije, pa je i taj detalj ušao u mozaik ne baš česte kolektivne trezvenosti.

Paradoksalno je da su najveći komplimenti za sva ova nastojanja vrha RS, koja su obilježila početak februara, stigla iz neočekivanog smjera – iz Federacije. Jer, član Predsjendištva BiH Denis Bećirović i ministar inostranih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković požurili su da prilično otrcanom retorikom omalovaže efekte posjete, a karikaturalnom učinku njihovih istupa naročito je doprinijelo promašeno samohvalisanje, zasnovano na nepostojećim ličnim “iskoracima”. Čitava ta retorika do te mjere je bila providna i neuvjerljiva, da je izazvala odijum većine običnih građana u FBiH na društvenim mrežama. Iako je bila riječ o ne baš omiljenom drugom entitetu, ovog puta su odlučili da više vjeruju svojim očima, nego tandemu iz NiP-a i SDP-a.

(Banjaluka.net)

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno