BiH i granice zapadnog legalizma
Foto: RTRS
Piše: Ognjen Tadić
Svakome zdravorazumnom potpuno je jasno da veća društvena opasnost postoji kada sudovi ne poštuju Ustav nego kada se ne poštuju odluke takvih sudova. Konačno treba shvatiti da je rješenje našeg problema vladavine prava u tome da naučimo sudove da poštuju Ustav, a ne da stvaramo privid vladavine prava privikavajući i/ili tjerajući ljude da poštuju protivpravne sudske odluke.
Ovaj problem nije novijeg datuma. Bio je približno jednako težak i u vrijeme bivših Јugoslavija, a naslijeđen je kao jedna od najkomplikovanijih tema u procesu demokratske društvene tranzicije. Danas je dodatno otežan uticajem međunarodnog faktora, jer, umjesto da pomogne da ga se riješimo kao relikta totalitarne prošlosti, međunarodni faktor ga je prisvojio, ovladao njime i sada ga koristi kako bi mogao vladati u BiH.
Zapadni standardi van BiH i u BiH
Zapadne demokratije decenijama grade svoj međunarodni autoritet na ideji da su vladavina prava, ljudska prava i demokratski legitimitet univerzalne vrijednosti. Upravo pozivajući se na te principe, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i njihove saveznice redovno kritikuju zakone i sudske odluke širom svijeta kada procijene da su u suprotnosti sa osnovnim slobodama ili međunarodnim standardima.
Posljednjih godina takve kritike upućivane su Rusiji zbog postupaka protiv Alekseja Navaljnog, Vladimira Kara-Murze i drugih opozicionih aktivista. Slični stavovi zauzimani su prema Turskoj u slučajevima Osmana Kavale i Selahatina Demirtaša, prema Kini zbog postupaka protiv aktivista u Hong Kongu, prema Bjelorusiji zbog presuda opozicionim političarima, kao i prema Iranu, Mjanmaru, Egiptu i nizu drugih država.
U svim tim slučajevima argumentacija je bila gotovo identična. Nije dovoljno da nešto bude formalno propisano zakonom niti da odluku donese sud. Postoje viši standardi. Postoje ljudska prava. Postoje demokratski principi. Postoji pitanje nezavisnosti institucija. Postoji pitanje legitimnosti samih normi na kojima se određena odluka zasniva.
Drugim riječima, zapadne države nikada nisu zastupale stav da je svaki zakon legitiman samo zato što postoji niti da je svaka presuda pravedna samo zato što ju je donio sud. Naprotiv, upravo su one među najglasnijim zagovornicima ideje da se i zakoni i sudske odluke mogu kritikovati ukoliko odstupaju od osnovnih principa slobode, demokratije i vladavine prava.
Međutim, kada se rasprava preseli u Bosnu i Hercegovinu, kao da odjednom prestaju da važe pravila koja se primjenjuju u ostatku svijeta. U Bosni i Hercegovini već gotovo tri decenije postoji jedinstven političko-pravni sistem u kojem značajan dio normi nije nastao kroz redovne demokratske procedure. Visoki predstavnici koristili su tzv. bonska ovlaštenja kako bi nametali zakone, mijenjali postojeće propise, suspendovali odluke izabranih institucija, smjenjivali funkcionere i oblikovali politički sistem zemlje. Takva praksa nema pandan ni u jednoj drugoj evropskoj državi.
Ipak, svaki pokušaj da se otvori rasprava o demokratskoj legitimnosti takvih odluka često se unaprijed proglašava napadom na vladavinu prava.
Tu nastaje suštinsko pitanje: ako je legitimno raspravljati o zakonima koje je usvojio parlament Rusije, Kine, Irana ili Turske, zašto ne bi bilo legitimno raspravljati o takozvanim zakonima koje nije usvojio nijedan parlament? Ako je dopušteno preispitivati nezavisnost sudova u drugim državama, zašto bi bilo zabranjeno postavljati pitanja o pravnom sistemu koji je decenijama oblikovan vanrednim intervencijama međunarodne administracije i koji svakodnevno daje mnoštvo razloga da bude okarakterisan kao sistem koji ne poštuje ustav sopstvene zemlje?
Јoš je zanimljivije što se upravo u Bosni i Hercegovini zapadne sile nalaze u sasvim drugačijoj poziciji nego u državama koje najčešće kritikuju.
Zašto zapadne sile rade u BiH ono što kritikuju u Rusiji, Kini i/ili Iranu?
Kada Vašington ili London kritikuju sudske odluke u Rusiji, Kini ili Iranu, oni realno nemaju mogućnost da promijene te odluke. Mogu izraziti neslaganje, uvesti sankcije ili vršiti diplomatski pritisak, ali ne mogu neposredno intervenisati u pravni sistem tih zemalja. U Bosni i Hercegovini situacija je bitno drugačija.
Međunarodni faktor, a posebno države koje stoje iza institucije visokog predstavnika, posjeduje politički uticaj kakav ne postoji gotovo nigdje drugo u svijetu. Ako smatraju da postoje pravne nedorečenosti, ustavne kontroverze ili problemi legitimnosti, upravo ovdje imaju mogućnost da pokrenu njihovo rješavanje. Mogu inicirati politički dijalog. Mogu podstaći institucionalne reforme. Mogu podržati demokratske procedure kroz koje bi se otvorena pitanja razriješila na održiv način. Međutim, umjesto toga, često se insistira na tome da se postojeće stanje prihvati kao neupitno.
Paradoks je očigledan. Tamo gdje nemaju moć da promijene sporna rješenja, zapadne države ih javno problematizuju. Tamo gdje imaju najveći uticaj i najveću mogućnost da otklone institucionalne nedoumice, odjednom zagovaraju bezuslovno prihvatanje postojećeg stanja.
Naravno, zagovornici sadašnjeg sistema navode da je Bosna i Hercegovina poseban slučaj zbog Dejtonskog mirovnog sporazuma i potrebe očuvanja stabilnosti. Taj argument ima određenu težinu. Niko ozbiljan ne može negirati da su međunarodne intervencije imale važnu ulogu u stabilizaciji zemlje. Ali, čak i ako se prihvati da su vanredna ovlaštenja bila opravdana neposredno nakon rata, ostaje pitanje koliko dugo takvo opravdanje može trajati.
Tri decenije nakon završetka sukoba Bosna i Hercegovina i dalje funkcioniše pod elementima međunarodnog nadzora koji bi u bilo kojoj drugoj evropskoj državi bili smatrani izuzetkom od demokratskih standarda. Upravo zato problem više nije samo pravni. On postaje pitanje kredibiliteta principa koje Zapad zastupa, jer zapadna politička tradicija sama priznaje da postoje zakoni koji su formalno važeći, ali nisu pravedni. Priznaje da postoje sudske odluke koje su donesene u skladu sa procedurama, ali ipak predstavljaju nepravdu. Presude iz vremena aparthejda danas se ne smatraju simbolom vladavine prava. Politički procesi u komunističkim državama kasnije su poništavani i rehabilitovani. Nakon Drugog svjetskog rata niko nije tvrdio da su nacističke presude legitimne samo zato što ih je donio sud. Sve to pokazuje da formalna zakonitost nikada nije bila jedini kriterijum legitimnosti, pa onda to ne može biti ni u Bosni i Hercegovini.
Shodno tome, nije nelegitimno raspravljati o granicama takozvanih bonskih ovlaštenja. Nije nelegitimno diskutovati o ulozi visokog predstavnika. Nije nelegitimno analizirati da li određena rješenja odgovaraju principima demokratskog legitimiteta i narodnog suvereniteta. Nije nelegitimno raspravljati o odlukama sudova koji, po ocjeni kritičara, ne poštuju ustav sopstvene zemlje. Naprotiv, upravo je otvorena rasprava osnovni element svake demokratske kulture.
Principi moraju biti principi ili nisu principi
Suština problema zato nije u tome da li se neko slaže ili ne slaže s pojedinim odlukama, zakonima ili presudama. Suština je u dosljednosti standarda. Ako su vladavina prava, demokratski legitimitet i ljudska prava zaista univerzalne vrijednosti, onda moraju važiti jednako za Moskvu, Peking, Minsk, Teheran i Sarajevo. Ako se ista pitanja mogu postavljati o zakonima i sudovima drugih država, onda moraju biti dopuštena i kada se odnose na Bosnu i Hercegovinu. U suprotnom nastaje utisak da se ne radi o univerzalnim principima, već o pravilima koja se primjenjuju selektivno, zavisno od političkog konteksta i interesa.
Upravo tu počinje najveći problem za svaku međunarodnu politiku. Nije najveća opasnost kada se neko ne slaže s određenom odlukom. Mnogo je opasnije kada ljudi počnu sumnjati da se ista pravila ne primjenjuju jednako na sve.
Zbog toga Bosna i Hercegovina danas predstavlja svojevrsni test granica zapadnog legalizma. Ne zato što osporava vrijednost vladavine prava, nego zato što postavlja jednostavno pitanje: da li su principi koji se zagovaraju zaista univerzalni ili postaju fleksibilni onda kada se sudare s političkom realnošću?
Na to pitanje prije ili kasnije moraće biti ponuđen uvjerljiv odgovor. Ne zbog Republike Srpske, ne zbog Federacije BiH, pa čak ni zbog same Bosne i Hercegovine, već zbog kredibiliteta principa na kojima zapadne demokratije već decenijama zasnivaju svoj međunarodni autoritet, jer ukoliko ljudi koji žive na prostoru Bosne i Hercegovine pod upravom zapadnih zemalja ni nakon tri decenije takve uprave nisu stekli garancije za osnovna ljudska, građanska, politička i ekonomska prava i slobode, već se sve to narušava odlukama stranaca i njihovih namjesnika, kako se onda tome mogu nadati drugi narodi u svijetu čije opozicione snage na Zapad gledaju kao na saveznika u borbi za demokratski poredak, slobode i ljudska prava?
