Hitna pomoć traži četvrtu ekipu! Banjaluka raste – sekunde odlučuju FOTO
Foto: BL PORTAL
Sirena prekida tišinu, vrata ambulante se zatvaraju, a ekipa kreće prema adresi o kojoj za sada zna tek nekoliko rečenica iz poziva dispečeru. Negdje u Banjaluci neko se bori za dah, nekome je stalo srce, neko čeka pomoć koja mora stići na vrijeme.
U tim trenucima nema prostora za grešku, nema vremena za detaljne analize, a često ni za potpune informacije. Postoji samo jedan cilj, stići što prije i učiniti sve da se pacijent vrati svojoj porodici.
Takva je svakodnevica radnika Službe hitne medicinske pomoći Doma zdravlja Banjaluka. Posao u kojem nekoliko minuta može odlučiti da li će se nečiji život nastaviti ili ugasiti.
Foto: BL PORTAL
Hitna pomoć predstavlja najvažniju kariku između porodične medicine i Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske. Upravo od njihove procjene, brzine i znanja često zavisi da li će pacijent uopšte stići do tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite.
Za građane su oni prvi koje vide u najtežim trenucima. Za zdravstveni sistem oni su tampon zona koja svakodnevno preuzima udar stotina poziva, hitnih intervencija, saobraćajnih nesreća, srčanih udara i reanimacija. A sve to u gradu koji je iz godine u godinu sve veći.
Broj vozila ostao isti 22 godine
Načelnik Službe hitne medicinske pomoći Dalibor Mihajlović kaže za BL portal da je upravo vrijeme najvažniji faktor u ovom poslu.
„Kada spasite nečiji život i vratite se u stanicu, to je osjećaj koji vas drži u ovom poslu. Danas po gradu srećemo ljude koje smo reanimirali, koji su zahvaljujući brzoj intervenciji ostali živi. To je ono što nas pokreće“, kaže Mihajlović.
Ipak, iza svakog uspješno spasenog života krije se problem na koji zaposleni godinama upozoravaju. Dok broj stanovnika raste, a grad se širi prema svim pravcima, broj terenskih ekipa ostao je isti kao prije više od dvije decenije.
„Počeo sam da radim 2004. godine i tada smo imali tri vozila. Danas je 2026. godina i i dalje imamo tri vozila. Banjaluka je u međuvremenu značajno porasla, ali naši kapaciteti nisu. Novi Sad ima osam ekipa, Sarajevo 17. To dovoljno govori gdje se mi danas nalazimo“, upozorava Mihajlović.
Foto: Bl portal
Služba pokriva područje prečnika gotovo 100 kilometara, a tri ekipe tokom smjene moraju odgovoriti na sve pozive koji stižu iz grada i okolnih naselja.
Zbog toga kao prioritet ističu uvođenje četvrtog sanitetskog vozila sa kompletnom posadom – ljekarom, medicinskim tehničarem i vozačem.
Na teren sa nekoliko informacija i mnogo odgovornosti
Dok građani vide sirene i vozilo koje dolazi, malo ko zna šta se dešava prije dolaska ekipe.
Doktorica Maja Mihajlović već godinu i po radi u Službi hitne medicinske pomoći i kaže da svaki izlazak na teren nosi novu neizvjesnost.
Foto: BL PORTAL
„Mi često odlazimo na intervenciju sa veoma malo informacija. Nemamo uvid u kompletnu istoriju bolesti pacijenta, ne znamo uvijek šta nas čeka na adresi. Radimo sa onim što zateknemo na licu mjesta, a odluke moramo donositi odmah“, objašnjava ona.
Upravo zato je hitna medicina jedna od najzahtjevnijih oblasti medicine. Dok drugi ljekari imaju vrijeme za pretrage, laboratorijske nalaze i konsultacije, ekipa Hitne pomoći često mora donijeti ključne odluke u svega nekoliko sekundi.
„Sekunde su nekada presudne. Fokusirani smo na najvažnije informacije koje nam omogućavaju da odmah reagujemo i započnemo liječenje“, kaže Mihajlovićeva za BL portal.
Posao u kojem nikada ne znate šta vas čeka
Jedan poziv može biti povišena temperatura, a već naredni borba za život nakon srčanog zastoja. Upravo ta nepredvidivost razlog je zbog kojeg mnogi mladi ljekari biraju hitnu medicinu.
„Nikada nije dosadno. Svaki dan je drugačiji. Pokrivamo praktično sve grane medicine i mislim da je ovo idealno mjesto za mladog doktora nakon fakulteta jer ovdje najbrže stiče iskustvo i kliničko razmišljanje“, priča Mihajlovićeva.
Foto: BL PORTAL
Smjene traju po 12 sati. Nakon dnevne slijedi noćna, a potom tri slobodna dana. Međutim, noći su često najteže. Tada su zatvorene ambulante porodične medicine, broj pacijenata raste, a povećava se i broj pravih hitnih stanja.
Zbog toga iz Hitne pomoći građanima upućuju molbu za strpljenje.
„Imamo samo tri vozila. Trijaža postoji da bismo prvo stigli do onih kojima je pomoć najpotrebnija. Svi pacijenti će biti pregledani i svi će dobiti pomoć, ali nekada je potrebno malo razumijevanja i strpljenja“, poručuje Mihajlovićeva.
Zlatnih deset minuta između smrti i života
Medicinski tehničar Dragana Predojević deset godina radi u Hitnoj pomoći. Iza nje su stotine intervencija, reanimacija, saobraćajnih nesreća i kućnih posjeta. Najteže su, kaže, one koje uključuju djecu. Isto tako, postoje i trenuci zbog kojih vrijedi podnijeti sav stres ovog posla.
„Kada dođete na lice mjesta i osoba ne daje znakove života, a vi uspijete da je vratite, da srce ponovo počne da kuca, a onda je kasnije sretnete kako normalno živi onda znate zašto radite ovaj posao“, govori Predojevićeva za BL portal.
Foto: BL Portal
U hitnoj medicini postoji pojam „zlatnih deset minuta“. To je kratki vremenski period u kojem stručnost, brzina i prisebnost medicinskog tima mogu promijeniti ishod.
„Kod reanimacije imamo veoma malo vremena. Zato se i kaže da imamo zlatnih deset minuta da promijenimo smjer iz smrti u život. To je ogromna odgovornost i zbog toga stalno moramo da učimo, usavršavamo se i radimo na sebi“, ističe ona.
Nema vremena ni za vlastite emocije
Možda i najveći teret ovog posla nije fizički, već psihološki. Nakon izuzetno teške intervencije nema vremena za predah. Nema vremena za razgovor, analizu ili suočavanje sa emocijama. Već narednog trenutka stiže novi poziv.
„Nekada se vratite sa intervencije koja vas potpuno emotivno iscrpi. Ali ne možete da sjednete i razmišljate o tome. Već za nekoliko minuta neko drugi očekuje da budete maksimalno koncentrisani, smireni i spremni da mu pomognete. Zato emocije ostavljamo za kasnije“, kaže Predojevićeva.
Foto: Bl portal
I upravo tu leži najveća snaga ljudi koji rade u Hitnoj pomoći. Dok većina građana njihove sirene čuje samo povremeno, oni svakog dana ulaze u najteže trenutke tuđih života. Nekada stižu na mjesto tragedije. Nekada na mjesto gdje počinje borba za život. A nekada, zahvaljujući znanju, iskustvu i nekoliko presudnih minuta, uspiju da nekome podare još jednu šansu.
To je posao koji rijetko donosi priznanja, ali svakodnevno spasava živote.
