Bivši CIA operativac iznio tvrdnje koje su uznemirile milione: “Telefon, kamera i pametni TV nisu bezazleni kao što mislite”
Bivši operativac CIA-e John Kiriakou gostovao je u popularnom formatu “Honesty Box” i odgovarao na pitanja koja već godinama bude radoznalost, strah i brojne teorije: da li nas obavještajne službe mogu slušati preko telefona, kako se regrutuju špijuni, postoje li tajni agenti koji godinama žive normalnim životom i koliko je svijet špijunaže zaista sličan filmovima?
Njegovi odgovori nisu bili ni diplomatski ni umirujući. Naprotiv, Kiriakou je govorio direktno, često hladno i bez mnogo uvijanja, zbog čega je snimak izazvao ogromnu pažnju na društvenim mrežama.
Već na samom početku uslijedilo je pitanje koje zanima gotovo svakog korisnika modernih uređaja: mogu li obavještajne službe slušati ljude preko telefona, laptop kamera i pametnih televizora?
Kiriakou je odgovorio potvrdno, tvrdeći da je tehnologija otišla toliko daleko da obični uređaji iz domaćinstva mogu postati alati za nadzor. Posebno je pomenuo pametne televizore, za koje tvrdi da se mogu iskoristiti tako da uređaj izgleda ugašeno, dok se u stvarnosti koristi za prikupljanje zvuka iz prostorije.
Upravo taj dio intervjua najviše je odjeknuo među gledaocima, jer se ne odnosi na daleke ratne zone, tajne bunkere ili filmske scene, već na predmete koji se nalaze u dnevnoj sobi, spavaćoj sobi ili kancelariji.
Ko je John Kiriakou?
John Kiriakou je bivši CIA operativac za borbu protiv terorizma, a kasnije i viši istražitelj u američkom Senatskom odboru za spoljne poslove. Javnosti je posebno poznat kao čovjek koji je govorio o CIA programu torture i zbog toga postao jedna od najkontroverznijih figura u američkom obavještajnom svijetu.
U intervjuu se predstavio kao neko ko je radio unutar sistema, ali je kasnije odlučio da javno govori o stvarima za koje tvrdi da su morale izaći na vidjelo. Zbog toga njegov nastup ima dodatnu težinu: on ne govori kao teoretičar zavjere, već kao čovjek koji tvrdi da je godinama bio dio svijeta o kojem većina ljudi zna samo iz filmova.
Ipak, važno je naglasiti da su mnoge njegove izjave predstavljene kao njegovo lično svjedočenje i tumačenje. Zbog prirode obavještajnih službi, veliki dio takvih tvrdnji teško je nezavisno provjeriti, a pojedini detalji iz tog svijeta decenijama ostaju skriveni od javnosti.
Šta CIA, prema njemu, zaista radi?
Na pitanje šta CIA zapravo radi, Kiriakou je prvo dao formalni odgovor: zadatak agencije je da regrutuje izvore, prikuplja tajne informacije i analizira ih kako bi predsjednik i najviši državni zvaničnici mogli donositi odluke.
Međutim, odmah potom dodao je da je stvarnost mnogo komplikovanija. Prema njegovim riječima, CIA u praksi radi ono što joj predsjednik naloži. To, kako tvrdi, može uključivati tajne operacije, uticaj na strane medije, rušenje vlada, ali i operacije koje su daleko mračnije od onoga što javnost obično zamišlja.
Ta izjava otvara jedno od ključnih pitanja cijelog intervjua: gdje prestaje prikupljanje informacija, a gdje počinje tajna politika koja se vodi daleko od očiju javnosti?
Najviše pažnje privukle su tvrdnje o telefonima, kamerama i televizorima
U današnjem svijetu gotovo svako nosi telefon u džepu, koristi laptop sa kamerom, ima pametni TV, pametni sat, automobil pun elektronike i desetine aplikacija koje svakodnevno traže pristup mikrofonu, kameri, lokaciji i kontaktima.
Kiriakou tvrdi da je curenje dokumenata poznato kao “Vault 7” pokazalo koliko obavještajne službe mogu biti tehnološki moćne. Prema njegovom tumačenju, mogućnosti su mnogo šire od klasičnog prisluškivanja telefonskih razgovora.
Posebno je uznemirujuće zvučala njegova tvrdnja da se moderni uređaji mogu pretvoriti u sredstvo za nadzor čak i kada korisnik vjeruje da ih ne koristi. Za običnog čovjeka to mijenja način na koji posmatra tehnologiju: televizor više nije samo televizor, telefon nije samo telefon, a kamera na laptopu nije samo mali crni krug iznad ekrana.
Ipak, ovdje je važno napraviti razliku. Kiriakou ne tvrdi da je svaki građanin stalno meta CIA-e, niti da obavještajne službe nasumično prate obične ljude. Njegova poruka je drugačija: ako neko ima dovoljno znanja, alata, pristupa i interesa, moderna tehnologija može postati ozbiljna prijetnja privatnosti.
Špijunska oprema nije uvijek kao u filmovima
Jedan od zanimljivijih dijelova razgovora odnosio se na špijunsku opremu. Mnogi zamišljaju minijaturne kamere, satove sa laserima, hemijske olovke koje snimaju razgovore i uređaje koji izgledaju kao da su izašli iz filma o Jamesu Bondu.
Kiriakou je, međutim, iznio mnogo prizemniju tvrdnju: veliki dio opreme, kaže on, nije spektakularan i skup, već se često kupuje kao obična komercijalna roba, a zatim se prilagođava za operativnu upotrebu.
Ispričao je primjer kožne aktovke kupljene na lokalnoj pijaci u Pakistanu. Prema njegovim riječima, tehničari su je prepravili tako da se u njenoj unutrašnjosti sakrije oprema za slušanje. Na sastanku je aktovka izgledala potpuno prazno, ali su njegovi saradnici, udaljeni od mjesta susreta, mogli da prate razgovor.
Ta priča je možda najbliža filmskoj sceni, ali njena poenta je drugačija: u špijunaži, tvrdi Kiriakou, najvažnije nije da uređaj izgleda impresivno, već da ne izazove nikakvu sumnju.
Kakvi ljudi postaju agenti?
Jedno od pitanja bilo je i kakve osobine čine dobrog operativca. Kiriakou je rekao da se ne traže nužno ljudi koji izgledaju kao akcioni heroji, već osobe koje znaju da manipulišu odnosima, čitaju druge ljude i donose odluke koje većini ne bi bile prirodne.
On je to opisao kao sposobnost da se ide preko granice običnog društvenog ponašanja, ali uz dovoljno samokontrole da osoba i dalje može da poštuje naređenja i funkcioniše u sistemu.
Kao primjer je naveo obuku na kojoj su kandidati dobili zadatak da dođu do važnih ekonomskih informacija iz strane ambasade. Dok su neki predlagali dodatno zbližavanje sa metom ili posredovanje preko porodice, on je odgovorio da bi rješenje bilo provaliti u ambasadu i ukrasti podatke. Prema njegovom svjedočenju, instruktor je upravo taj odgovor označio kao ispravan.
Ta scena pokazuje hladnu logiku svijeta o kojem govori: cilj je dobiti informaciju, a moralna nelagoda često dolazi tek kasnije.
Kako se, prema njemu, regrutuju špijuni?
Kiriakou je detaljno objasnio proces koji naziva ciklusom pribavljanja izvora. On ga opisuje kroz četiri koraka: uočavanje osobe, procjenu, razvijanje odnosa i konačno regrutovanje.
U praksi, prema njegovim riječima, to često počinje sasvim obično. Operativac upozna osobu na diplomatskom prijemu, poslovnom događaju ili kroz neki drugi društveni kontakt. Zatim procjenjuje da li ta osoba ima pristup informacijama koje su zanimljive.
Ako ima, počinje faza razvijanja odnosa. To može značiti ručkove, večere, putovanja, poklone, pažnju, druženje porodica i stvaranje osjećaja bliskosti. Tek kada se uspostavi povjerenje, dolazi prvi zahtjev: mala usluga, dokument, kopija, informacija ili odgovor na pitanje.
Kasnije se, tvrdi Kiriakou, odnos može otvoreno pretvoriti u saradnju. Osobi se kaže ko je operativac, ponudi joj se novac i zatraži se nastavak prikupljanja informacija. U tom trenutku, navodi on, prijateljstvo koje je izgledalo prirodno postaje dio obavještajne operacije.
Društvene mreže kao zlatni rudnik za obavještajce
Jedan od najkorisnijih dijelova intervjua za obične ljude odnosi se na društvene mreže. Kiriakou tvrdi da su one danas jedan od najvećih izvora informacija.
Prema njegovim riječima, mnogi ljudi sami objave gotovo sve što bi obavještajcu moglo biti korisno: gdje rade, s kim sarađuju, gdje putuju, šta vole, koga poznaju, kakve političke stavove imaju, koje konferencije posjećuju i u kakvim se krugovima kreću.
Posebno je pomenuo LinkedIn i Facebook kao mjesta na kojima ljudi često, bez mnogo razmišljanja, ostave cijeli profesionalni i privatni trag. Ono što se nekada moralo otkrivati mjesecima, danas je nerijetko dostupno kroz nekoliko klikova.
Poruka je jasna: privatnost ne počinje tek kada neko pokuša da vas hakuje. Privatnost počinje onog trenutka kada odlučite šta ćete sami objaviti.
Postoje li plaćene ubice i “liste za eliminaciju”?
Jedan od najmračnijih trenutaka intervjua bio je dio u kojem Kiriakou govori o ljudima koji se nalaze na listama za likvidaciju. On tvrdi da se u američkom sistemu prave liste najopasnijih osoba, najčešće onih koje se smatraju terorističkim prijetnjama, te da postoje posebne jedinice koje realizuju takve operacije.
Ovo je dio razgovora koji treba posmatrati posebno oprezno. Kiriakou ga iznosi kao insajdersku tvrdnju, ali istovremeno priznaje da takve operacije otvaraju ogromna moralna i pravna pitanja.
On sam kaže da se o tome može raspravljati iz više uglova: jedni će tvrditi da se tako sprečavaju novi napadi, dok će drugi reći da je riječ o praksi koja je protivna zakonu, moralu i osnovnim principima pravde.
Upravo u toj napetosti između “bezbjednosti” i “zakona” nalazi se srž mnogih rasprava o tajnim službama nakon 11. septembra.
Može li CIA učiniti da neko nestane?
Na pitanje može li CIA učiniti da neko nestane bez traga, Kiriakou je odgovorio potvrdno. Kao primjer je naveo period poslije napada 11. septembra, kada su, prema njegovim riječima, postojali tajni zatvori u koje su prebacivani osumnjičeni za veze s terorističkim grupama.
On tvrdi da su ti zatvori u nekim slučajevima bili toliko tajni da čak ni najviši zvaničnici zemalja u kojima su se nalazili nisu nužno znali šta se dešava na njihovoj teritoriji.
Ovakve izjave zvuče kao scenario za politički triler, ali Kiriakou ih predstavlja kao dio stvarnosti svijeta u kojem je radio. Istovremeno, govori i o drugoj vrsti “nestanka”: kada obavještajna služba prebaci prebjege iz protivničkih službi na sigurno, da im novi identitet, novac i potpuno novi život.
U jednom slučaju “nestanak” znači zatvaranje i brisanje iz javnog prostora. U drugom znači zaštitu i novi početak. Oba slučaja, prema njegovom objašnjenju, pokazuju koliku moć imaju strukture koje operišu daleko od javnosti.
Najopasniji trenuci u njegovoj karijeri
Kiriakou je govorio i o trenucima kada se bojao za vlastiti život. Naveo je da su tokom njegove karijere postojala dva pokušaja atentata na njega, ali i jednu situaciju iz Pakistana koja ga je posebno uznemirila.
Prema njegovoj priči, primijetio je čovjeka na motociklu koji se ponavljao na različitim mjestima i u različito vrijeme. Za nekoga ko je obučen za kontraobavještajni rad, takav obrazac može značiti da je pod nadzorom.
Kiriakou je bio uvjeren da se sprema napad i kaže da je bio spreman reagovati ako se isti čovjek pojavi ponovo. Kasnije je, prema njegovom svjedočenju, shvatio da ga je pratila lokalna služba, a ne neprijatelj koji želi da ga ubije.
Upravo taj detalj pokazuje koliko je taj svijet psihološki iscrpljujući: pogrešna procjena može značiti nečiji život.
Filmovi i serije: šta je najbliže stvarnosti?
Kiriakou se dotakao i popularne kulture. Rekao je da ljudi u CIA-i gledaju špijunske filmove i serije, ali da većina njih nema mnogo veze sa stvarnošću.
Ipak, izdvojio je seriju “Homeland” kao jedno od ostvarenja koje, po njegovom mišljenju, prilično dobro pogađa atmosferu obavještajnog rada. Od filmova je pomenuo “The Recruit”, posebno dio koji prikazuje obuku.
Njegova poruka je da prava špijunaža uglavnom nije stalna jurnjava, pucnjava i glamur. Mnogo češće je to manipulacija, strpljenje, čekanje, papirologija, psihološki pritisak i donošenje odluka o kojima se ne priča javno.
Mučenje, moral i cijena zviždanja
Najozbiljniji dio intervjua odnosi se na torturu. Kiriakou je rekao da je upravo program torture bio najkontroverznija stvar o kojoj je govorio javno.
On tvrdi da je odlučio da progovori jer je smatrao da postoje stvari koje nisu “sive zone”, nego jasno pitanje dobra i zla. Prema njegovom stavu, tortura je nezakonita, nemoralna i neefikasna.
Posebno je naglasio da mu je odluka da govori javno skupo naplaćena. Izgubio je posao, slobodu i veliki dio dotadašnjeg života, ali u intervjuu kaže da bi to ponovo uradio ako bi morao.
Ovo je možda i najvažniji sloj cijelog razgovora. Iza priča o tehnologiji, špijunima, tajnim zatvorima i opasnim misijama nalazi se pitanje koje se tiče svakog sistema moći: šta se dešava kada ljudi unutar sistema zaključe da je ono što rade pogrešno?
Zašto je ovaj video postao viralan?
Razlog je jednostavan: Kiriakou govori o temama koje ljudi inače prate kroz filmove, teorije zavjere i špijunske romane, ali ih predstavlja kao dio stvarnog obavještajnog svijeta.
Ljude posebno privlače tri stvari. Prva je tehnologija, jer svako želi da zna može li telefon koji nosi u džepu biti zloupotrijebljen. Druga je tajni svijet moći, jer obavještajne službe djeluju daleko od javnosti. Treća je moralna dilema: da li se u ime bezbjednosti smije raditi ono što bi u normalnim okolnostima bilo neprihvatljivo?
Video je zanimljiv upravo zato što ne nudi jednostavne odgovore. Kiriakou istovremeno govori kao bivši operativac koji razumije logiku obavještajnog rada i kao čovjek koji tvrdi da je vidio granice preko kojih država ne bi smjela preći.
Šta običan čovjek može naučiti iz svega?
Najpraktičnija pouka nije da treba živjeti u paranoji. Prosječan čovjek vjerovatno nije meta tajnih službi, niti je realno da se svaki telefon ili televizor koristi za nadzor.
Ali intervju podsjeća na nešto mnogo važnije: privatnost je postala luksuz koji se mora svjesno čuvati. To znači da ne treba olako davati aplikacijama pristup mikrofonu i kameri, ne treba objavljivati previše privatnih informacija na društvenim mrežama, treba redovno ažurirati uređaje i treba razmišljati o tome šta sve naši digitalni tragovi govore o nama.
U vremenu kada tehnologija sluša, snima, pamti i povezuje podatke, najveća greška je pretpostaviti da je sve bezazleno samo zato što izgleda obično.
Zaključak
Intervju Johna Kiriakoua nije samo priča o CIA-i. To je priča o svijetu u kojem se granica između bezbjednosti i privatnosti sve teže vidi.
Njegove tvrdnje zvuče uznemirujuće, ponekad gotovo nevjerovatno, ali upravo zato privlače pažnju. On govori o telefonima koji mogu postati alati za nadzor, televizorima koji više nisu samo ekrani, društvenim mrežama koje same otkrivaju previše i sistemu u kojem se odluke o životu, smrti i slobodi često donose daleko od očiju javnosti.
Da li se sa svim njegovim tvrdnjama treba složiti? Ne nužno. Da li ih treba olako odbaciti? Takođe ne.
Jer ako nas je digitalno doba nečemu naučilo, onda je to da najopasniji uređaji više ne izgledaju opasno. Oni stoje na polici, u džepu, na radnom stolu ili u dnevnoj sobi – i čekaju da im sami damo dozvolu.
Izvor: LADbible / YouTube, intervju sa Johnom Kiriakouom u formatu “Honesty Box”. Tvrdnje iz teksta su i lično svjedočenje i/ili mišljenje sagovornika.
Bivši CIA operativac iznio tvrdnje koje su uznemirile milione: “Telefon, kamera i pametni TV nisu bezazleni kao što mislite”
