Tri dječaka, tri štapa i jedna rijeka: Na Vrbasu još živi duh banjalučkih ribara
Foto: I. N./Klix.ba
Dok većina njihovih vršnjaka ljetne dane provodi uz mobilne telefone ili videoigrice, trojica dječaka na obali Vrbasa imaju sasvim drugačiji plan.
U rukama drže ribarske štapove, pogled im je prikovan za bistru vodu, a svako novo zabacivanje nosi nadu da će upravo sada na udicu zagristi – klen.
Na šetalištu uz Vrbas, u hladu stoljetnih stabala, gotovo da nema buke. Čuje se samo šum rijeke i povremeni zvuk strune koja presjeca zrak.
Upravo tu, na jednom od najljepših dijelova obale, zatekli smo trojicu mladih ribolovaca koji pokazuju da ljubav prema prirodi i dalje ima svoje mjesto među najmlađima.
“Najljepše je kada osjetiš prvi trzaj. Nekad čekamo sat vremena, ali kada izvučeš klena, sve se isplati”, kaže jedan od dječaka, ne skidajući pogled s vode.
Njegov prijatelj dodaje da na Vrbas dolaze gotovo svakog dana tokom raspusta.
“Bolje nam je ovdje nego da sjedimo kod kuće. Nekad ništa ne ulovimo, ali opet se družimo i uživamo”, priča kroz osmijeh.
Treći dječak kaže da ih je ribolovu naučio otac.
“Prvo sam samo gledao kako peca, a sada već imam svoj štap. Volio bih jednog dana uloviti veliku mladicu, ali za sada je klen moj favorit.”
Sastavni dio odrastanja mnogih Banjalučana
Generacije su prve ribarske korake napravile upravo na Vrbasu, rijeci koja je decenijama bila sinonim za vrhunske ribolovne vode.
Vrbas nije poznat samo po svojoj ljepoti i brzacima.
Oduvijek je bio jedna od najznačajnijih sportskih ribolovnih rijeka u Bosni i Hercegovini. Njegove hladne i čiste vode dom su klenu, škobalju, mreni, pastrmki, lipljenu, a posebno mladici – “kraljici rijeka”, zbog koje u Banju Luku godinama dolaze ribolovci iz cijelog svijeta.
Razvoj sportskog ribolova u gradu vezuje se još za prvu polovinu prošlog vijeka, kada su osnovana ribolovna društva i počelo organizovano poribljavanje.
Vrbas je ubrzo stekao reputaciju jedne od najboljih mušičarskih destinacija u regionu, a međunarodna takmičenja dodatno su ga upisala na mapu evropskih ribolovnih rijeka.
Iako se danas često govori o zagađenju, klimatskim promjenama i smanjenju ribljeg fonda, prizori poput ovog pokazuju da tradicija nije nestala. Umjesto ekrana, trojica dječaka biraju štap, udicu i nekoliko sati provedenih uz rijeku.
Možda tog dana nisu ulovili najvećeg klena na Vrbasu, ali su ulovili nešto mnogo vrijednije – uspomene koje će ih, baš kao i mnoge Banjalučane prije njih, uvijek vraćati na obalu rijeke uz koju su odrasli.
U vremenu kada je sve manje djece u prirodi, a sve više na društvenim mrežama, ovakvi prizori bude nadu da će ribarska tradicija Vrbasa živjeti i u generacijama koje tek dolaze. Jer dok god se na obali čuje dječiji smijeh i vidi zabacivanje štapa prema zelenoj rijeci, Vrbas neće izgubiti ono po čemu je oduvijek bio poseban.
(Klix)
