Zašto se ide u Bratunac?
Piše: Željko Avramović
“Jesmo li lijepi?”, pita kroz glasan smijeh gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković dok ga fotografišu i snimaju tokom pozdravljanja sa jednom gospođom. Već u narednom kadru ponovo se kezi, očigledno zadovoljan što su kamere zabilježile nekoliko građana koji mu prilaze i što će ti snimci završiti u još jednom videu za društvene mreže.
Da je riječ o bilo kojem drugom događaju, pitanje “Jesmo li lijepi?”, koje postavlja narcisoidni Stanivuković, niti bi bilo čudno, niti bi kadar njegovog keza i poziranja bio vrijedan pomena. Ali to se nije dogodilo na koncertu ili druženju sa stranačkim aktivistima. Dogodilo se tokom obilježavanja 34 godine od stradanja 3.267 Srba iz Srednjeg Podrinja i Birča. Uz fotografije porodica stradalnika, nižu se njegovi kezovi, uobičajene poze, gegovi, a zatim snimci potomaka žrtava i napamet naučena govor o važnosti ovog okupljanja koju mu je, očigledno, neko drugi pripremio. Jasno je da je riječ o unaprijed naučenom tekstu, jer sudeći po njegovom ponašanju, Stanivuković niti razumije simboliku mjesta, niti težinu događaja kojem prisustvuje.
“U Bratunac se ne poziva, u Bratunac se ide”, slogan je ovogodišnjeg komemorativnog skupa.
Ali poslije svega što je objavio na svojim društvenim mrežama, nameće se pitanje: zašto, zapravo, Stanivuković ide u Bratunac? Da li ide da se oda poštu hiljadama ubijenih ljudi koji nikada nisu dočekali pravdu ili da snimi dobre kadrove za predizbornu kampanju? Da li je to mjesto žalosti ili najnižeg oblika političke promocije? Da li je komemoracija nevino ubijenim zaista prostor za tišinu ili za selfije, osmijehe, gegove i divljenje vlastitom odrazu u kameri? Da li se u Bratunac ide zbog žrtava ili zbog promocije novih polupolitičkih akvizicija pristiglih od Nebojše Vukanovića i bivših članova bivšeg PDP-a?
Najglasnije o poštovanju žrtava ne govore riječi, već ponašanje.
Na dan kada se okupljamo da se poklonimo sjenima 3.267 stradalih Srba, posljednje što se očekuje jesu selfiji, smijeh, poziranje i kadrovi koji više liče na promotivni spot nego na komemoraciju. A Stanivuković se nije potrudio ni da sakrije da mu je mjesto najvećeg pijeteta poslužilo kao kulisa za politički marketing.
Mlađahni, a već izbotoksirani oportunista, zaboravio je gdje je došao. Nije došao na turističku manifestaciju, niti na stranački skup. Došao je na mjesto stradanja, na pomen žrtvama i baš zato je svaki osmijeh pred fotoaparatom, svako poziranje i svako pretvaranje komemoracije u lični promotivni događaj duboko neprimjereno.
Najveće poštovanje ne pokazuje se riječima, već ponašanjem. Navikao je politički pozer da sve može odglumiti i izrežirati pred kamerom. Međutim, u svom egocentrizmu nije svjestan da postoji nešto što ne možeš izblefirati. Stanivuković očigledno vjeruje da se i pijetet može odglumiti, a da se i poštovanje može režirati. U svom samoljublju misli da će kadar zamijeniti karakter. Ali postoji nešto što nijedna kamera, nijedan montažer, snimatelj i fotograf ne mogu proizvesti.
To je dostojanstvo.
Ljubiša Petrović nakon odustajanja Stanivukovića: Blefer ostade blefer, SDS je ponižen
