Politika 31.07.2021.

A da, možda, malo i rasmislimo oko OHR-a i naše politike?

ČITANJE: 4 minute

A da, možda, malo i razmislimo kako i šta dalje oko OHR-a i novog Visokog predstavnika? To pitanje evo već dva dana vrtim kroz glavu nakon posebne i zatvorene sjednice Narodne skupštine.

Pitaju ljudi šta će dalje biti i uporno im govorim – ništa. Kao i dosad baš ništa. Ljeto je ako imate novca idite na more, čuvajte se delta soja korone i uživajte u životu.

“Ama, šta je ovo oko Incka, Mile neće ovo na dobro izaći. Možda i zapuca”, reći će zabrinuto.

“Ništa ni od rata. A šta se to do sad promijenilo u političkim trvenjima OHR-a i Srpske? Oni nametnu, mi galamimo, prijetimo, pa opet kao blokiramo državu. Na kraju se sve završi na jedmom velikom NIŠTA”, rećiću smireno usput dodajući da “opet ništa do odluke o samostalnosti ne doživljavam ozbiljno, jer je sve ostalo repriza reprize nekakve političke drame”.

Godinama unazad osnovna pogrešna postavka na kojoj počiva srpska politika je da u BiH tek treba da se definišu odnosi među narodima i entitetima. Iz nje se crpe i donose odluke o procesima u Republici Srpskoj i permanentno nameću političke teme kao što su vraćanje nadležnosti, referendum, odcjepljenje…

Tačna postavka, a koju srpski lideri iz nekog iracionalnog razloga ignorišu, je da su odnosi u BiH definisani Dejtonskim mirovnim sporazumom i na osnovu njega međunarodna zajednica, prvenstveno Amerika i Evropska unija, definiše svoju ulogu u procesima ovdje.

Danas, kao i prethodnih 25 godina, nijednom ozbiljnom političkom lideru u Evropskoj uniji i SAD ne pada ni na pamet da raspakuje Dejtonski mirovni sporazum. Kada se govori o unapređenju, odnosno guranju države u evroatlantske procese to podrazumijeva donošenje zakona kojeg će institucije države učiniti funkcionalnijim, ali ne i nužnu promjenu Ustava osim za implementaciju presude Evropskog suda u slučaju “Sejdić i Finci”.

Iz ovog proizilazi da Republika Srpska kao entitet u BiH, koja želi biti dio Evropske unije, mora osigurati i implementirati kroz zakone načelo istinske ravnopravnosti svakog pojedinca bez obzira na njegovu nacionalnu, vjersku ili svaku drugu pripadnost.

Danas to u Republici, kao ni u Federaciji, nije slučaj i to je suštinski najveći izazov sa kojim ne žele da se bave sadašnji, niti su željeli da se bave bivši politički lideri.  Ali od toga sve kreće i uticaće na dalje političke. ali i ekonomske procese.

Srpska politika danas je najranjivija upravo u odnosu prema Dejtonskom mirovnom sporazumu. Treba podsjetiti da je istu matricu koristio i SDS neposredno nakon rata pa su bili izloženi silovitom pritisku međunarodne zajednice. Znači ne radi se o sadašnjoj političkoj strategiji već konstantnom obrascu ponašanja.

Osnovni problem takve politike leži u činjenici da je Dejtonski okvir u samoj svojoj suštini i prvenstveno mirovni sporazum kojim je zaustavljen rat, progoni, ubijanja i da je njime stvoren državni okvir u BiH, a time i stabilnost u regiji.  Svako ko to narušava, a politika mirnog razlaza i samostalnosti Republike Srpske je upravo to, predstavlja prijetnju za mir u BiH i stabilnost u regiji. I tu dolazimo do OHR-a ili mehanizma civilne implementacije mirovnog sporazuma i ključnog pitanja danas hoće li nosioci takve politike biti sankcionisani.

Od uspostavljanja OHR-a visoki predstavnici su smjenjivali političke lidere ili funkcionere samo po jednom osnovu – prijetnja za mir i stabilnost u BiH, bilo da su zagovarali politiku podjela (Ante Jelavić kroz treći entitet i Hrvatski narodni sabor ), potpuno odbijanje implementacije Dejtonskog sporazuma ( Nikola Poplašen kao predsjednik Republike Srpske ) ili kroz mrežu podrške tada bjeguncima od Haškog tribunala ( veliki broj SDS-ovih funkcionera).

Visoki predstavnici od Karla Bilta do Valentina Incka više od 600 puta koristili su sada toliko sporna “Bonska ovlaštenja” namećući odluke i zakone, te smjenili desetine funkcionera sa različitih nivoa vlasti. Istina, najviše srpskih, jer su pružali najveći otpor. Ne postoji institucija ili sud unutar BiH koji može da ospori provođenje odluka OHR-a.

Ako to sve znaju politički lideri Srpske, a siguran sam da znaju, zašto se uopšte onda  upuštaju u donošenje Zakona o neprovođenju odluka Visokog predstavnika koji je potpuno neprovodiv? Racionalnog razloga nema već ga treba tražiti u iracionalnosti ovdašnje politike koja kaže da se tako borimo protiv stranog nametanja ili bar pokušaja da pokažemo nešto, ma šta to bilo.

Pa kad se opet vratimo na Dejtonski mirovni sporazum vidimo da bi opet mogli malo i razmisliti oko OHR-a i naše politike. Možda i mi eto malo više griješimo nego što smo spremni priznati.

(D.J.)