“Akcizna koalicija” na nivou BiH – jednokratna ili dugoročna?

Odlazeća 2017. godina nije bila finansijski sjajna za većinu ljudi u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, ali se ekonomskim mukama građana bliži kraj nakon usvajanja Zakona o akcizama u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u noći između 14. i 15. decembra!

Sve će da bude bolje, uvjeravaju nas one stranke čiji su poslanici digli ruke za povećanje akciza na gorivo, ne ustručavajući se da u toj glorifikaciji koriste neočekivane, pa i gotovo nevjerovatne teze. Najdalje je otišao neznani autor pisanog obrazloženja prijedloga zakona, sa visprenom dosjetkom prema kojoj će se uvođenje novog nameta, između ostalog, odraziti i na rast nataliteta u zemlji!?

Ta teorija nije razrađena do detalja, ali se može pretpostaviti da je njen genijalni kreator imao u vidu odavno poznatu činjenicu da je seks sirotinjska zabava. Dakle, jedina aktivnost koja preostaje onima sa manjkom novca, jer osim puke šetnje nemaju druge opcije za provod kada pređu prag vlastite kuće ili stana.

Naravno, razmjena nježnosti rezervisana je tek za obične smrtnike, u nedostatku pametnijeg posla. Poslije povećanja akciza, dobrostojeći svijet će imati drugačije preokupacije, poput potrošačke groznice kakvu je nagovijestila Diana Zelenika, poslanik HDZ-a 1990: „Možda dođe i IKEA. To je važno nama ženama“. Dok zbunjena publika ne ustanovi kako je gospođa Diana pronašla vezu između naftnih derivata i švedskog proizvođača namještaja, objašnjavajući zbog čega je odustala od svog ranijeg protivljenja ovom zakonu, valja se suočiti i sa opsesivnim insistiranjem međunarodnih struktura na usvajanju tog pravnog akta.

U agitaciji za prihvatanje novih akciza prednjačio je šef misije Evropske komisije u BiH, Lars Gunar Vigemark. Ne pokazujući nimalo nordijske uzdržanosti, ovaj Danac je koristio klasični repertoar balkanske demagogije. „Ako usvojite zakon, mi odmah stavljamo na sto 500 miliona evra“, bez ikakvih skrupula blefirao je Vigemark. Kada se nije obraćao javnosti sa ovakvim neslanim šalama, pojedinačno je obrađivao poslanike u Parlamentu BiH.

I upalilo je, a pri tome mu čak nije bila potrebna ni teška artiljerija u vidu prijetnji ambasadora SAD u Sarajevu. Jer, Morin Kormak jeste učestvovala u višemjesečnoj propagandnoj kampanji za ovaj čin, ali bez uobičajene doze bahatosti. Bilo je dovoljno da rutinski ponavlja prizemne fraze o „novcu od kojeg će biti izgrađeni autoputevi“, a infrastruktura, je li, „privlači investicije“, što je u njenoj zatupljujućoj matrici „težak, ali pozitivan korak“, te „ključ za napredak“.

Akcize možda jesu ključ, ali sigurno ne za progres ili poboljšanje životnog standarda u RS i FBiH. Nije neophodno biti ekspert za ekonomiju pa shvatiti da će najmanji dio prihoda, obezbjeđenih novim nametom od 15 pfeninga po litru goriva, biti upotrebljen za izgradnju modernih saobraćajnica. Od takvih tričarija, zagovornicima svježe uvedenog poreza važnija su dva prioriteta. Strancima je bitno da sistem dužničkog ropstva i dalje nesmetano funkcioniše, pa će krediti Međunarodnog monetarnog fonda, kao što je sasvim normalno, biti vraćani novim zaduženjima kod ove lihvarske institucije.

Domaćim vlastima, bez obzira na nivo, ključni detalj u cijeloj priči jeste ulazak u izbornu godinu sa solidnim iznosima, namijenjenim krpljenju budžetskih rupa, što se do sada pokazivalo presudnim faktorom za održavanje začaranog kruga sitnih, ali i krupnijih interesa u ovoj zemlji.

Međutim, pošto su brzopotezni efekti za širu populaciju uvijek važniji od dugoročnih posljedica, kompletna situacija biće tretirana kao bura u čaši vode ukoliko nesuđeni graditelji autoputeva, domaći i inostrani, uspiju da doziraju očekivana lančana poskupljenja nakon povećanja akciza. Ako taj proces bude postepen, a ne stihijski, brzo će se zaboraviti niz mutnih detalja, uključujući i činjenicu da je famozni zakon usvojen oko četiri sata ujutro, što već postaje manir ovdašnjih vladajućih garnitura kada žele da proguraju odluke koje su nesumnjivo frustrirajuće za narodne mase. Takođe, osim medija i političara, malo ko će memorisati zaista uvrnut podatak da je čitava saga trajala skoro godinu dana i da o upornosti lobista dovoljno govori spoznaja da je rast akciza prihvaćen tek iz petog pokušaja.

A tu dolazimo do dimenzije koja, na apsurdan način, trenutno više kopka publiku od najavljenog udara na džepove. Riječ je o dilemi – da li je „akcizna koalicija“ jednokratna ili će u dogledno vrijeme preuzeti vlast na nivou BiH? Moguće je da će odnos snaga prilikom glasanja u Predstavničkom domu Parlamenta BiH – 22:20, biti ponovljen još koji put, ali, izvjesnije je da savez SDA – SBB – HDZ – HDZ 1990 – SNSD neće biti preslikan na strukturu Savjeta ministara.

Prije svega, zato što je do opštih izbora u BiH, ako budu održani u planiranom roku, ostalo manje od godinu dana, a nijednom akteru većine koja je usvojila akcize u predstojećoj kampanji nije potrebna defanzivna pozicija, gdje bi ih neminovno dovela promjena koalicionih partnera uovoj fazi. Osim problema u prezentovanju biračima naprasnog savezništva sa ranijim navodnim ljutim neprijateljima, od ovakve opcije potencijalne ortake udaljava i komplikovana procedura zamjene ministara, kao i vrlo tanka većina, tako da su, što se njih tiče, znatno veće šanse za status kvo do oktobra 2018.

Paradoksalno, iako su izašli u susret raspoloženju većine građana unutar sva tri naroda u BiH, najveću političku štetu od raspleta u noći između četvrtka i petka mogli bi da imaju upravo protivnici akciza. Jer, sada će se Savez za promjene – koji je sa samostalnim poslanikom Đorđom Krčmarom i lancem bošnjačkih stranaka SDP – DF – BPS – A-SDA istrajao na otporu novim nametima – suočiti sa nezgodnom okolnošću da nemaju odgovor na prosto pitanje o budućim relacijama sa SDA i HDZ-om: „Zašto ostajete s njima u vlasti?“ Mada ostaju iz istih razloga zbog kojih SNSD ne ulazi u Savjet ministara.

Kada se sve sabere i oduzme, ispostaviće se da je za obe strane, nakon akciznog obračuna, politički korisnije da čitava gužva što prije bude „gurnuta pod tepih“. Kako za one koji se neuvjerljivo hvale Pirovom pobjedom, tako i za kritičare, koji sada ljutito pominju Vigemarkove kolače i potencijalne nove papke, ali nisu spremni da idu do kraja. Ni u razotkrivanju posjetilaca danske poslastičarnice, ni u razlazu sa takvim „dušmanima“ i njihovim pokroviteljima.

(Saša Bižić/ srpskainfo.com)