Alarmantno: Više od 500 žena prošlo kroz banjalučku Sigurnu kuću

Za devet mjeseci ove godine u Sigurnu kuću u Banjaluci smještena je 41 žrtva nasilja i to 18 žena i 23 djece iz Banjaluke, Gradiške, Kneževa, Laktaša, Kozarske Dubice, Srpca, Prnjavora, Oštre Luke i Mrkonjić Grada, dok je za osmogodišnji period, koliko postoji Sigurna kuća, ta cifra dostigla brojku od čak 500.

Amela Bašić-Tomić, koordinator Sigurne kuće u Banjaluci kaže za Banjaluka.net da je potreba za Sigurnom kućom daleko veća od pomenute brojke, ali da komplikovane i otežane procedure Centara za socijalni rad dovode do činjenice da je veliki broj žena koje uopšte ne dobiju odgovarajuću pomoć.

– Centri za socijalni rad nažalost još uvijek ne prepoznaju da žrtvama nasilja prije svega treba odgovarajuća stručna pomoć kako bi prevazišli problem nasilja u porodici i da to nije problem koji može da se riješi za kraći vremenski period. Žene koje borave u Sigurnoj kući imaju na raspolaganju psihosocijalnu, pravnu i zdravstvenu pomoć, a sve u cilju poboljšanja njihovog stanja. Brojka predstavlja odraz obimnosti ovog problema, ali stvarna brojka žena kojim je potrebna pomoć je daleko veća- kaže Bašić -Tomić.

Smještaj u Sigurnoj kući ove godine pružen je ženama srednje dobi, od 30 do 50 godina i djeci od četiri do 17 godina. I ove godine se uglavnom radilo o ženama koje imaju završenu osnovnu ili srednju školu i koje su nezaposlene, a najveći broj žena pripada kategoriji socijalno ugroženih porodica kojima dječiji dodatak predstavlja jedini izvor prihoda. Uglavnom se radilo o ženama koje su bile izložene kombinovanim oblicima nasilja u dugogdišnjem periodu.

– Šta je, prema vašem iskustvu, glavni uzrok nasilja u porodici?

BAŠIĆ-TOMIĆ: Primjetili smo da žene koje su bile smještene u Sigurnu kuću nasilje proživljavale i u svojoj primarnoj porodici, odnosno njihovi očevi su bili nasilni prema njihovim majkama, a ista je situacija i sa počiniocima nasilja. To govori da imamo jednu podržavajuću sredinu koja opravdava nasilje u porodici i dalje stavlja ženu u poziciju inferiornosti u kojoj je muškarac glava kuće i žena bez obzira šta se dešava treba da ostane dobra supruga, da ostane sa djecom i da djeca trebaju da imaju oba roditelja. Veoma često u izlasku iz takve zajednice žene nemaju podršku svojih roditelja, upravo zbog prevelikog uticaja patrijarhalnog društva i stereotipa koji nažalost podržavaju nasilje. Mi možemo da govorimo da je uzrok alkoholizam, problem egzistencijalne prirode, to što je nasilnik ostao bez zaposlenja, međutim činjenica jeste da je se zapravo kroz socijalizaciju podržavaju svi oblici rodno zasnovanog nasilja.

– Da li je bilo žena koje su se više puta vraćale u Sigurnu kuću?

BAŠIĆ-TOMIĆ: Nasilje u porodici predstavlja začaran krug kojem prethodi dug period zaoštravanja odnosa u porodici, zatim dolazi do eskalacije koja se manifestuje fizičkim nasiljem. Po povratku žene u porodicu slijedi faza, kako je mi zovemo, „medeni mjesec“ kada partner pokušava da opravda svoje ponašanje i čini sve kako bi žrtva ostala u porodici, sve do ponovne faze kada dolazi do nagomilavanja njegovog bijesa i agresije i koja se ponovo završava nasiljem. Bilo je dakle, žena koje su više puta tražile pomoć i smještaj u Sigurnoj kući. Kada je 2015. godina u pitanju imali smo jednu korisnicu koja je zbrinuta dva puta.

– Šta nakon izlaska iz Sigurne kuće?

BAŠIĆ-TOMIĆ: Žrtve nasilja imaju jako slabu pomoć lokalnih zajednica i mi recimo još uvijek nemamo tu mogućnost da one imaju prioritet u zapošljavanju, ne postoji ni pravilnik prekvalifikacije ili dokvalifikacije kako bi one osigurale svoju i egzistenciju svoje djece nakon izlaska iz Sigurne kuće, što je nešto na čemu svi zajedno moramo raditi.

– Da li je jedna Sigurna kuća u Banjaluci dovoljna i da li država pomaže žrtvama?

BAŠIĆ-TOMIĆ: Ono na šta mi uvijek stavljamo akcenat i želimo da podsjetimo predstavnike institucija da je BiH usvojila i ratifikovala veliki broj međunarodnih dokumenata. Moram da pomenem Konvenciju Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja u porodici i nasilja nad ženama koja je stupila na snagu 1. avgusta prošle godine i u kojoj postoje decidno navedene sve mjere koje je neophodno da država učini kako bi se obezbjedila efikasna zaštita žrtvama nasilja i na odgovarajući način sankcionisali počinioci nasilja. To prije svega zahtjeva osudu okoline prema nasilju u porodici na način da se počinilac nasilja na odgovarajući način sankcioniše i da se žrtvi omogući stručna i savjetodavna pomoć kako bi mogla da prevaziđe svoje probleme. Broj poziva na našem SOS telefonu i broj žena koje iskazuju potrebu za smještajem u Sigurnoj kući je daleko veći od onog koji se dešava u stvarnosti i potreba za sigurnim kućama svakako postoji.

Od 2010. do 2015. godine, registrovano je 1.362 slučaja nasilja u porodici, od kojih su 127 bili povratnici u nasilju. Najčešći povod za porodično nasilje u posljednjih pet godina bilo je alkoholisano stanje, uticaj narkotika, poremećeni bračni odnosi, poremećeni porodični odnosi, problemi u mentalnom zdravlju, imovinsko-pravni odnosi, materijalna neobezbjeđenost… Od početka 2015. godine zabilježeno je 169 slučajeva nasilja u porodici.

(Banjaluka.net)