Aleksandra Pandurević: Politika je, nažalost, muška arena

Gospođo Pandurević, da li nedavna predaja aplikacije za članstvo u EU znači da konačno možemo govoriti o značajnijim pomacima na tom putu?

Aplikacija za članstvo je značajna u smislu što je nakon sedam godina tavorenja i političkog bivstvovanja u začaranom krugu napravljen iskorak na stabilizaciji unutrašnjih odnosa u BiH i što je otkočen davno zaustavljeni evropski proces. Podsjetiću vas da je SSP između BiH i EU potpisan u junu 2008. godine, a između Srbije i EU dva mjeseca ranije.

Srbija je dobila status kandidata prije četiri godine, a mi smo tek predali aplikaciju, što jasno govori koliko smo vremena i šansi propustili.Uvijek naglašavam da je najviši nacionalni interes Republike Srpske da BiH ka evropskim integracijama ide u korak sa Srbijom. Mislim da niko od nas ne želi da nas zid EU jednog dana dijeli od Srbije. Isto tako vidimo koliko su teške ekonomske posljedice po BiH nakon ulaska Hrvatske u EU, zbog čega prioritetan politički cilj svih faktora u zemlji treba da bude da pitanje ulaska u EU bude tretirano kao regionalni proces i da preostale zemlje u paketu uđu u EU.

Moram priznati da mi ranija tromost i unutrašnja nespremnost da napravimo pomake nikada nije bila jasna. Kao da je na svim stranama bilo bitnije ko će se dograbiti kojeg tendera, instalirati svoje direktore, od onog što se zove ozbiljan rad za dobro svih.

Hajde da i povjerujemo da smo konačno na dobrom putu kada su u pitanju evrointegracije, ono što i dalje bode oči jeste to da će nas kroz neophodne reforme opet voditi političari kojima baš i ne vjerujemo.

Da budem iskrena, ni ja mnogima ne vjerujem i mislim da je generalno u politici potrebna smjena generacija. Ta smjena generacija se dešavala samo u SDS i sada u  PDP. S druge strane, kada pogledate vrh SNSD-a, vidite garnituru ljudi koji su u politiku ušli još kao skojevci i od tog doba su u centrima odlučivanja.Takvo stanje je i u drugom entitetu. Rezultat je okoštala politička elita koja misli da postoji sama radi sebe, da je nezamjenjiva i da joj je sve dopušteno.

Što se tiče reformi, tu imate dvije grupe političara. Jedni na njih gledaju kao na potrebu, neophodnost i daju sve od sebe da se stvari ovdje pomjere u pozitivnom pravcu, a drugi na njih gledaju kao na moranje kada im zatreba tranša MMF-a.Kada se nađu pod pritiskom praznog budžeta koji više nemaju odakle zakrpiti, onda za dva dana riješe sve zastoje i zaborave sve što do tada su pričali.Vidite kako je predsjednik Dodik posljednjih  dana postao konstruktivan, odustaje se od referendum, mehanizam koordinacije odjednom nema onih ‘’velikih’’ zamjerki itd…MMF je čudo!

Imamo li mi, gospođo Pandurević, uopšte razloga za optimizam u BiH, ako građani nemaju povjerenja u političare? 

Manje je bitno povjerenje građana u političare i stranke. Zato i služe izbori da kaznite one koji su izdali povjerenje. Ovdje je ozbiljan društveni i sistemski problem opravdan nedostatak povjerenja u institucije i neizgrađena pravna država. Razloga za optimizam će biti tek kada institucije budu radile svoj posao u skladu sa ustavom i zakonima, kada im nijedan pojedinac ne bude nadređen i uzurpator njihovih nadležnosti, i kada svi budu jednaki pred zakonom. Da li je normalno da partije budu biroi za zapošljavanje; da se konkursi poništavaju jer na vrhu liste nije neko iz partije iz koje je direktor te institucije; da predsjednik Republike diktira Vladi, a Vlada Narodnoj skupštini!? To nije normalno, ali većina to doživljava kao normalno.

Može li se tu išta promijeniti ako unazad 20 godina imamo iste političke aktere, iste političke stranke?

Naravno da može. I savremene političke ciljeve moguće je realizovati kroz partije koje su davno osnovane. Svako vrijeme ima svoje izazove, drugačije društvene i sociološke okolnosti, stepen naučno-tehnološkog razvoja,ekonomske problem, što iziskuje i prilagođavanje političkih programa i ciljeva. Oni koji se ne uspiju prilagoditi vremenu u kome živimo jednostavno nestaju sa političke scene. To je u Federaciji bio slučaj sa Silajdžićevom Strankom za BiH, u Srbiji sa čitavim nizom stranaka. S druge strane, pogledajte Laburiste u Velikoj Britaniji koji su formirani 1900. godine kao  socijalistička partija da bi sa Blerom preuzeli tačerističku politiku od konzervativaca koji su nešto mlađa partija od njih. Opstali su prilagođavajući politiku stranke vremenu.

U posljednje vrijeme, svjedoci smo tužbi, hapšenja, sudskih procesa protiv visokih funkcionera… Jesu li u pitanju politički obračuni preko pravosuđa ili pravosuđe konačno radi svoj posao?

Protekla decenija ne uliva previše povjerenja i mislim da je ovo prelomni trenutak kada pravosuđe ili mora stati na zdrave noge ili će potonuti. Činjenica je da je, s jedne strane, bilo političkih progona i obračuna preko pravosuđa, ali u tome je uglavnom učestvovao strani faktor, tj, strani tužioci koji su procesuirali Mirka Šarovića, Mladena Ivanića, Dragana Čovića. Tu se uvijek sjetim riječi gospodina Šarovića u čijem sudskom vijeću su sjedile domaće sudije da je lakše disao kada ih je vidio i da su mu oni ulijevali nadu da će imati pravedno suđenje. S druge strane, nažalost, mnoge krupne afere nikada nisu procesuirane.

Ne možemo sporiti da se u poslednje vrijeme, što ranije nije bio slučaj, istražuju i procesuiraju i krupni predmeti, poput ‘’Gibraltara’’, ‘’Bosna lijeka’’, ‘’Autocesta Federacije’’, a iz medija vidimo da se rade i predmeti nabavke ličnih dokumenata,  ‘’Bobar banke’’, ‘’Pavlović banke’’ itd.Hoće li uspjeti ili će podleći pritiscima tamo gdje ima krupnih riba,vidjećemo. Mislim da su im šanse pola-pola.

Kakva su Vaša iskustva kao poslanice SDS-a u parlamentu BiH? Da li ste ikada osjetili neki pritisak zbog toga što ste žena?

U parlamentu ne.To je mali parlament, svi se dobro poznajemo, unaprijed znamo šta će ko reći i zaista se prema svim ženama odnosi sa poštovanjem i nema teških riječi na lični račun.Bude suprostavljenih stavova, žara političke borbe, ali sve je to normalan dio parlamentarnog života.Van parlamenta pritisaka i najprimitivnijih udaraca političkih neistomišljenika je itekako bilo.

Mogu li zajednice žena unutar stranaka doprinijeti boljoj poziciji žena u politici?

Politika je, nažalost, muška arena..Ženama često nedostaje ambicija da, uz sve obaveze koje imaju u porodici i profesionalno, vode još i teške unutarstranačke borbe i najčešće bitne pozicije jednostavno prepuštaju kolegama.Takođe, žene su po svojoj prirodi lojalne, patrijarhalne i same daju prednost muškarcima. Voljela bih da je mnogo više žena na pozicijama jer žene su racionalnije i smirenije  od muškaraca i manje podložne korupciji.

Kakvo je Vaše mišljenje o obaveznim kvotama za žene? U bh. javnosti trenutno imamo suprotstavljena mišljenja i inicijative s tim u vezi.

Mojim kolegama koji su se na posljednjoj sjednici parlamenta zdušno borili da na listama bude svaka druga žena, rekla sam da bih voljela da vidim da se bore da u parlamente bude izabrano više žena, a ne da one služe kao ukras na listama koji muškarci lako eliminišu raznim izbornim inžinjerinzima.

Sada je obavezna kvota žena na listama 40 odsto i čak i velike partije imaju problema kod formiranja listi za lokalne izbore.Teško je u malim opštinama naći toliko žena koje su i kvalitetne i žele da idu na listu i bore se za odbornički mandat, pa se često mnogo njih na listama nađe reda radi. No, tu kvotu ne treba dirati I potrebno je tražiti modalitet kako napraviti korak naprijed. Prijedlog koji se mogao čuti da se eliminiše princip ‘’jedna žena od dva mjesta, dvije od pet…’’  smatram retrogradnim.

Možete li nam navesti političarke, iz regiona ili ostatka svijeta, čiji rad cijenite ili koji Vas je podstaknuo da se politički angažujete? Zbog čega?

Nije me nijedna žena podstakla na politički angažman, to sam nekako ponijela iz kuće.Negdje na kraju osnovne škole, otac mi je počeo davati knjige koje su mi otkrivale da svijet nije crno-bijeli, kako smo tada učili u školama,da se istina traži kritičkim sagledavanjem sa više strana.  …Doduše, bilo je tu i uticaja moje majke koja je na prvim višestranačkim izborima bila jedina žena odbornik SDS-a u BiH i zbog toga zaglavila četiri godine u ‘’Silosu’’.

Naravno, izuzetno cijenim žene koje se izbore za svoje mjesto u politici i, što je još teže, uspiju da traju. S te strane je nemoguće ne diviti se Merkelovoj, kao prvoj kancelarki u istoriji Njemačke, ili Tačerovoj kao prvoj i jedinoj premijerki Velike Britanije, ali više divljenja zaslužuje prva srpska doktorka, borac za ravnopravnost žena i socijalnu pravdu, veliki humanitarac, Draga Ljočić koja je za mene najfascinantnija žena u modernoj srpskoj istoriji.

Žena kojoj su muškarci uskraćivali sve, diskreditovali njene kvalifikacije i stručnost, dali joj manju platu bez prava na penziju i na kraju i otkaz jer se borila za svoja prava, a onda je ona ‘’muški’’ sa njima učestvovala kao ljekar u srpsko-turskim ratovima, srpsko-bugarskom ratu, balkanskim ratovima i na kraju pregazila i Albaniju u Prvom svjetskom ratu i spasila mnoge živote.

(Buka)