Aleksandra Spasojević, glumica Dječijeg pozorišta RS: Ako je naizgled stao cijeli svijet, život nije, iskoristimo svaki dan

Koliko Vam je je značajno da dajete svoj doprinos u ovom vremenu kad je svima teško, a posebno kad izolacija mnogima teško pada?

Značajno je u svakom pogledu, da ne sjedimo skrštenih ruku i čekamo da se nešto završi. Pošto je moja profesija specifična i ne spada u poslove koji se rade ili realizuju internet kontaktom, prilagođavam se trenutnim okolnostima i pokušavam da djelujem u skladu s tim, na jedini način koji je zasad moguć.

Već ste godinama uključeni u rad sa štićenicima Down syndrome centrа iz Banjaluke. Možete li nam reći nešto više o tim ranijim saradnjama?

Tačnije, od njihovog samog postanka sam uključena indirektno, tako što sam pratila njihov rad, a već godinu dana i direktno, sarađujući s njima. Pored svega što Zoran radi, da bi srušio neke predrasude vezano za osobe s Down sindromom, došao je na ideju da počnemo s njima časove glume. Pošto ja već radim s djecom dugi niz godina, imala sam, naravno, iskustvo i znanje, ali ovo je za mene bila potpuno nova situacija i novi izazov. Odmah sam prihvatila, jer sam vjerovala i u sebe i u njih. Prilagođavajući časove, krenuli smo polako i napravili zajedno prve korake. Moram istaći nešto što bi svi oni koji se bave nečim, čak i profesionalci pozavidjeli, a to je njihova priprema za čas, predanost tome što rade, radost igre, ozbiljnost i odgovornost. Naš prvenac je bila predstava “Mali princ”, A. Egziperija, u mojoj dramatizaciji, u kojoj igra 6 učenika naše Škole glume Dawn syndrome centra Banjaluka. Premijeru smo imali prošle godine u JKC, gdje smo održavali i naše probe i časove. Poslije toga, oni su sa predstavom gostovali u mnogo gradova u regionu, a poziva je bilo sa svih strana svijeta. Mislim da je to sve potvrda uspjeha našeg zajedničkog rada i truda i vjetar u leđa svima nama da nastavimo u tom smjeru. Ali, isto tako, poziv i primjer drugima oko nas, koji možda ove osobe i ne primjećuju u našem društvu. Budimo ljudi.

Koliko je važno da se glumci i kulturni radnici uključe i na svoj način poboljšaju život drugim osobama, ne samo u vremenu krize, već i u normalnom stanju, što Vi i činite?

Naš poziv, tj. zanimanje, i jeste i biće vaspitno-obrazovanog karaktera, jer ako nema tu svrhu, gubi značenje kroz vijekove djelovanja. Pozorište je uvijek imalo za cilj ukazati na razne karaktere, odnose, trenutnu situaciju koju možete prikazati i kroz jednog Šekspira, i Beketa i Kovačevića… Nebitno je, problemi društva su uvijek slični, samo se ljudi i situacije mijenjaju. Ja se trudim, pogotovo u radu s djecom, da ih kroz glumu ne učim samo o glumi, već o osnovnim ljudskim vrijednostima, manama, vrlinama, različitostima, socijalnom ponašanju i mnogo toga više.

Koliko nam umjetnost može pomoći da na ličnom nivou prebrodimo krizu koja nas je zadesila?

Umjetnost nam uvijek može pomoći, ne samo u vrijeme neke krize. Ne trebamo čekati krize da posegnemo za nekom knjigom, predstavom, izložbom, koncertom… A, u ovoj situaciji, sve je, pa čak i knjige, dostupno na internetu. Umjetnost hrani dušu, a mislim da mi nikad nismo gladni koliko je gladna naša duša, u moru ne-umjetničkog sadržaja našeg zivota, koju pojedinci nazivaju zabavom, samo ne znam za šta…

Kako Vi provodite vrijeme samoizolacije, vjerujem da Vam nedostaje pozorište…?

Pa, sad, iskreno, malo sam se i odmorila…Ono što je opet specifično za naš posao, jer nekad mjesecima nemamo slobodan dan, tako da je meni, ne zamjerite, mali odmor dobro došao. Jer pored proba i igranja u matičnom pozorištu, imam snimanja, predajem, igram u drugom pozorištu, a imam, naravno, i privatni život. Ali pored svega, trudim se da, kao što sam rekla, ne sjedim skrštenih ruku, već pored vremena posvećenog sebi, radim mnogo toga. Evo, nažalost, mi smo krajem marta trebali u našem Dječijem pozorištu Republike Srpske, početi rad na novoj predstavi “Ružno pače” po H. K. Andersenu, koju ću ja režirati i čije pripreme traju već nekoliko mjeseci. Ali, naravno, cijela ekipa za realizaciju ove predstave, zajedno sa mnom, nije se zaustavila, i radimo ono što trenutno možemo, da bismo još spremniji ušli u završnicu, kad nam to okolnosti budu dozvoljavale. Tako da mi ipak ne tapkamo u mjestu, već ćemo samo biti spremniji i odmorniji za nove predstave i našu publiku.
Ako je naizgled stao cijeli svijet, život nije, iskoristimo svaki dan.

(Buka)

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno