Region 03.08.2022.

Alternativna realnost i lažna istorija: Zelenaši i Božićna pobuna u Crnoj Gori

ČITANJE: 5 minuta

PIŠE: Nebojša Lazić

Savremena Crna Gora je nastala ujedinjenjem više srpskih oblasti, stare Crne Gore, Brda, Hercegovine, Boke i Primorija, potonji su u sastav Crne Gore ušli tek 1916. godine. Ujedinjenje Srba je svakako trn u oku onih koji profitiraju na razjedinjenju i pokušaju stvaranja novih naroda od Srba.

Nenaučne teze, prosta izmišljanja, spinovanja, predvođena političkim elitama u Crnoj Gori, stvorili su alternativnu realnost, odnosno potpuno lažnu istoriju koja nema korene nigdje sem u fikciji. Dukljanska akademija nauka, Matica crnogorska i NVO „Crnogorska pravoslavna crkva“ plasiraju mit o takozvanoj „Božićnoj pobuni“ kao o nekakvom ustanku protiv okupatora. Učesnike te pobune, Zelenaše, predstavljaju nesrbima i antisrbima, koji su se pod nekom izmišljenom zastavom borili protiv „okupacije“.

Istina je zapravo sasvim drugačija.

Krajem Velikog rata kada srpski vojnici hitaju da oslobode srpske zemlje, italijanske trupe žele da zauzmu Primorije što je bio njihov ratni cilj. Regent Aleksandar Karađorđević mudrom politikom odlučuje da u Crnu Goru ne šalje odrede iz današnje Srbije nego tamo odlazi dobrovoljački puk koji predvodi brigadir crnogorske vojske Petar Martinović. Četnički komitski pokret u Crnoj Gori se oduševljeno pridružuje ujedinjenoj srpskoj vojsci i oslobađa Crnu Goru od Austougara i Italijana. Zanimljiva je činjenica da je Austrougarski okupator u Crnoj Gori 1916. godine zabranio ćirilicu, promenio udžbenike, otpustio nastavnike koji su odbili da predaju po novim udžbenicima, potiskivao srpski identitet i silno udario na Crkvu. Tako je pokrenuta desrbizacija pod uticajem pravaštva – svaka sličnost sa savremenim dešavanjima u Crnoj Gori je očigledna.

Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori od 26. novembra predstavlja ostvarenje vjekovnog sna srpskog naroda o jedinstvu. Slične stvari se dešavaju u čitavoj Evropi, po ustaljenim principima Vudroa Vilsona. Dve srpske države su se po prirodi stvari sjedinile. Podgorička skupština je bila narodni sabor. Poslanici su izabrani po neposrednom principu direktne demokratije. Na manje od 1000 glasača išao je jedan poslanik.

Nastala su dva suprotna tabora, bjalaši i zelenaši. Oba su za ujedinjenje, ali po različitim principima. Bjelaši su za bezuslovno ujedinjenje pod okriljem jugoslovenstva. Načelo im je bilo: „Jedan kralj, jedna država, jedan narod.“ Zelenaši su za uslovno ujedinjenje zasnivano ne na Jugoslovnestvu, nego Srpstvu, uz decentralizaciju države. Slične ideje zelenaša je zastupao u Srbiji Stojan Protić. Podgorička skupština je direktan rezultat glasanja gdje je bjelaški tabor odneo dominantu i ubjedljivu pobjedu. Odluke narodne skupštine su uklanjanje bivše dinastije i prisajedinjenje Srbiji u zajedničku državu sveg srpskog naroda. Dinastija Petrović NJegoš nije ugašena nego je svoj istorijski kontinuitet vlasti nastavila kroz dinastiju Karađorđević. Sam Aleksandar Karađorđević je unuk kralja Nikole, sin njegove ćerke Zorke, rođen na Cetinju. Činjenica je i to da je Aleksandar tokom čitavog života zadržao akcenat svojstven Cetinjanima, ali i da je u rodnom gradu izgradio vodovod i kanalizaciju, te put ka primorju.

Božićna pobuna je bila lokalnog karaktera i marginalna pojava, kako tada, tako i u savremenoj istoriografiji. Italija je željela ostvariti pretenziju na Jadransku obalu, pokušavajući stvoriti svojim obavještajnim kanalima mrežu oko njima lojalnih ljudi. Politički inspirator projekta zarad interesa Italijana je bio Jovan Plamenac i crnogorski brigadir Krsto Zrnov Popović, oba deklarisani Srbi. Savremeni montenegrinski falsifikati Krsta prikazuju kao ikonu borbe protiv Srba, što je apsurdno. Krsto je sebe doživljavao kao Srbina i isticao svoje rodoljublje odano kosovskom zavjetu, i srpskoj Crnoj Gori; „Crna Gora je ona zemlja đe se čuvala i sačuvala iskra slobode Srbinove. „Svoje učešće u pobuni je pravdao lojalnošću kralju Nikoli, a sam je iz inostranstva pisao molbe kralju Aleksandru tražeći da se vrati i položi prisegu novom kralju. Politički organizator Plamenac je pobegao iz zemlje prije izbijanja pobune. Pobuna je obuhvatila samo teritoriju oko Cetinja. Ugušena je od strane lokalnog stanovništva. Istaknut u gušenju pobune bio je serdar Janko Vukotić. U jeku borbe Krsto šalje pismo legitimnim vlastima naglašavajući da je on za ujedinjenje Srba, ali na drugačijim principima. Bjelopavlići, Piperi, Kuči, Grahovo, Banjani, Drobnjaci, Komani, Zagarač su ugušili pobunu i gnušali se pobune, a pomenuti su postradali mnogo za vrijeme vladavine kralja Nikole.

Zelenaši nisu koristili zelene barjake, zastave, niti uniforme nego srpsku trobojku Crne Gore, dok su lokalne jedinice koje su ugušile pobnu koristile jugoslovensku trobojku. Ako bi se vodili neistorijskom logikom montenegrina i sudili na primer po znamenjima, Zelenaši su se onda borili za Srbiju protiv Jugoslovena. Nisu se vodile značajne bitake. Bjelaši su pred Rijekom Crnojevića apelovali na Zelenaše da se raziđu, što su ovi i učinili bez borbi ili otpora. Ukupno je postradalo Zelenaša ne više od 29, dakle sve ostalo je stvar moderne propagande, mitomanije i spinovanja.

Akteri su osuđeni na mahom manje zatvorske kazne. Suđenja su trajala narednih sedam godina. Poslednji sudski proces je bio na Cetinju 1924. godine. Prilikom izricanja presude i spominjanja kralja Aleksandra svi su optuženi uzviknuli „Živijo kralj!“ na inicijativu Radojice Nikčevića koji je sam osuđen na doživotnu robiju. Ubrzo je usledilo masovno djeljenje pomilovanja upravo od kralja Aleksandra Karađorđevića.

Lokalni sukob, minornih razmera, oko političkih neslaganja Srba u Crnoj Gori danas se koriste da se kreira alternativna istorija. Isti antisrpski mitomanski narativ od jednodnevnog paljenja guma 5. septembra na Cetinju, prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija, pravi Staljingradsku bitku. Da je pre montenegrina bilo antisrba u Crnoj Gori, našao bi se makar jedan od toliko slavnih bojeva, da je vojevan protiv Srba, ali to jednostavno nije moguće jer su svi oduvek bili Srbi. Stoga su se montenegrini uhvatili lokalnog političkog sukoba e da bi na njemu iskonstruisali makar jedan boj između Srba i Crnogoraca. No kao što u tekstu rekosmo, to nije bio sukob Srba i Crnogoraca, nego dve političke struje Srba iz Crne Gore. Montenegrini će ipak morati potražiti neku drugu „Srebrenicu“ na kojoj će utemeljiti svoj novi identitet.

(IN4S)