ANALIZA: Da li je „non paper“ uvod u prekompoziciju prostora od Vardara do Triglava?

„Neophodno je održavanje međunarodne konferencije pod pokroviteljstvom SAD, Rusije i EU, na kojoj bi bilo utvrđeno da je ideja o multietničkim državama na Balkanu propala i da treba da se mirnim putem stvore države prema etničkom principu. Da bi se to ostvarilo, potrebno je Makedoniju podijeliti na makedonski i albanski dio, a novoj državi “Velikoj Albaniji” pripojiti Kosovo bez sjevera, kao i crnogorska mjesta Plav i Gusinje. Srpske enklave na Kosovu treba da se pripoje Srbiji. Srpski dio Bosne takođe treba da se pripoji Srbiji, hrvatski Hrvatskoj, a ostatak BiH bio bi država Bošnjaka, sa Srebrenicom kao simbolom“.

Zvuči poznato? Iako je većini posmatrača aktuelnih političkih kretanja u regionu prva asocijacija na ove formulacije famozni „non paper“, pripisan vrhu Slovenije, u stvari, riječ je o glavnim tezama kolumne Ljubča Georgievskog, objavljene 2007. u nedjeljniku „Fokus“ u Skoplju. Van granica matične države već pomalo zaboravljen, Georgievski je od 1998. do 2002. bio premijer Makedonije, tada bez odrednice „Sjeverna“ u zvaničnom nazivu. Godinu dana nakon gubitka premijerske funkcije, povukao se i sa čela VMRO-DPMNE, partije koju je vodio od 1990. Nakon povlačenja sa obe pozicije, formirao je novu stranku VMRO-NP, ali je više pažnje privlačio povremenim nestandardnim viđenjima budućnosti regiona, nego uzaludnim nastojanjima da se vrati u makedonski parlament ili vladu.

U vrijeme kada je predstavljena javnosti, kolumna Ljubča Georgievskog takođe je izazvala senzaciju u regionu, doduše, ne baš tih dimenzija kao sadašnji, navodno slovenački „non paper“. Moguće je da je razlog skromnijih dometa njegove inicijative bio u tome što je dolazila od osobe koja je već napustila premijerski položaj, a nije isključeno da je bura poput današnje izostala i zbog manjeg uticaja društvenih mreža u to doba. Vjerovatno nije nevažno i to da Makedonija u protekle tri decenije nije postala članica EU, pa nije bilo podloge za teorije, slične aktuelnim o Slovencima, da živopisni čovjek iz Skoplja istupa kao portparol određenih centara moći na Zapadu. Nisu ga preozbiljno shvatili ni kada je 2012. medijima u Srbiji ponovio iste teze, dodajući da se u internim razgovorima s njim i Zoran Đinđić, dok je bio živ, slagao sa idejom o razmjeni teritorija i novim granicama, bar u trouglu Skoplje – Priština – Beograd.

Kolateralna šteta

Šta god da je u pitanju, činjenica je da su premijer Slovenije Janez Janša i predsjednik ove zemlje Borut Pahor, po svemu sudeći nevoljno, preuzeli priliku za 15 dana regionalne slave od, u ovom slučaju, nepravedno zapostavljenog Georgievskog. Naravno, u opticaju su već desetine teza o pozadini čitavog slučaja, a kao i obično, najveću težinu imaju opcije koje su najmanje potencirane na prostoru bivše Jugoslavije. Jer, poznato je da svi Južni Sloveni vole da misle o sopstvenim nacijama i vlastitim državama, nastalim nakon raspada SFRJ, da su svojevrsni pupak planete, kao i povod da moćnici sa raznih meridijana svako jutro počinju dilemom – da li ćemo danas obradovati zapadne Balkance ili ćemo im napakostiti? Nije sporno da strani faktor nerijetko vedri i oblači na ovom prostoru, ali, treba imati u vidu i činjenicu da su takvi efekti često dio širih procesa, što ovdašnje aktere, uvjerene da su u glavnim rolama, čini statistima ili onim što se u NATO-vokabularu naziva „kolateralnom štetom“.

A ako se to ima u vidu, onda treba ozbiljno shvatiti procjene da se prave mete „non papera“ nalaze unutar Evropske unije, a ne van njenih granica. Ima logike u tvrdnjama da je to nastavak „obračuna sa populizmom“, forsiranim od onih krugova koji su uoči predsjedničkih izbora u SAD kolokvijalno nazivani „dubokom državom“. S jedne strane Atlantika, kreatori takvog poduhvata su ostvarili ono što su namjeravali, useljavajući Bajdena umjesto Trampa u Bijelu kuću. Sada se identični tokovi očekuju na drugoj obali okeana, u Evropi. U kojoj, naravno, Janez Janša nije figura od esencijalnog značaja. Ali, znatno veću specifičnu težinu svakako ima Viktor Orban, premijer Mađarske koji se u dijelu hrvatskih i slovenačkih medija već označava kao siva eminencija čitave zamisli sa „non paperom“, što je na tragu  njegove već učvršćene reputacije svojevrsnog Janšinog političkog uzora i uticajnog pokrovitelja.

Osim Janše i Orbana, kao najpoznatijeg Trampovog pandana u EU, u ovu mrežu intriga apologete „bajdenizma“ upliću i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ali, tek kao usputni detalj, pri čemu nije potreban naročit napor da mu se pripiše odanost Angeli Merkel i Emanuelu Makronu samo na riječima, što je ipak u sjenci fascinacije stilom vladavine aktuelnih gospodara Budimpešte i Ljubljane, koji ne daju ni pet para na razne trice i kučine savremene „političke korektnosti“. U prilog procjenama koje ovaj trio definišu prije kao mete, nego kao koautore „non papera“, ide i ključna činjenica – taj dokument je prvo objavljen u slovenačkim medijima bliskim opozicionim socijaldemokratama Tanje Fajon, odranije prepoznatljivim i po vezama sa sarajevskim spin-krugovima – čas bliskim bloku oko SDP-a, čas nesmjenjivom direktoru OSA – a tek onda se zakotrljao po ostatku regiona.

Neslućene prevratničke dimenzije

„Non paper“ je, podsjetimo, u diplomatskom riječniku termin za neformalni dokument sa netransparentnim autorstvom, prvenstveno namijenjen opipavanju pulsa zainteresovanih strana u kontaktima viših instanci. Ako se ova definicija shvati doslovno, nije nemoguće da je Janša, u sadejstvu sa Pahorom – inače njegovim ranijim ideološkim antipodom i dugogodišnjim liderom SD-a – plasirao izvjesne teze o preuređenju teritorije nekadašnje zajedničke države. Međutim, nepretencioznost koja prati ovakve pokušaje, u kojima se uspjehom smatra situacija sa ozbiljnijim razmatranjem bar manjeg dijela predočenih argumenata, u kasnijim zlobnim interpretacijama dobija neslućene prevratničke dimenzije. Eto, kao, tri piromana, Janša, Orban i Vučić, više se ne zadovoljavaju čvrstorukaškom kontrolom vlastitih atara, već su odlučili da zapale čitav jugoistok Evrope, a kada je neko do te mjere opasan, najmanje što mu sleduje jeste „spontano“ obaranje na ulici, ako jedini globalni vlasnici licence za „pravedno“ bombardovanje već imaju prioritetnijih obaveza na drugim adresama, u Crnom moru, recimo, gdje trenutno zveckaju oružjem zbog navodnog „ruskog imperijalizma“ u Donbasu i Krimu.

Pri tome, zanimljivo je da uticajni zapadni mediji i dalje ne dijele tu kombinaciju ushićenja i zgražanja sa kojim o „non paperu“ raspredaju balkanski „magovi geopolitike“, zvali se oni Željko Komšić, Haris Silajdžić ili Tanja Fajon. Tu i tamo se oglase osobe čije su profesionalne biografije jednim dijelom bile povezane sa ovom regijom, od intelektualno potpuno ruiniranog i do zla boga pristrasnog Kristijana Švarca Šilinga, do akademskih izuzetaka od pravila histerije, poput Timotija Lesa, sklonog da se složi sa ključnim postavkama „non papera“. Ali, sve je to daleko od želja Tanje Fajon, orne da zbog lokalnog rivalstva sa Janšom, a očito i sa neželjenim političkim patronom Pahorom, izazove skandal evropskih razmjera.

A ako su sva ova dešavanja već povod da se razmotre pojedine situacije iz prošlosti, poput frapantne sličnosti aktuelnog „non papera“ sa tezama Ljubča Georgievskog, nije na odmet preispitati nezasluženu reputaciju Fajonove – da je prije jedne decenije neslućeno mnogo uradila za slobodu kretanja državljana BiH sve tri nacionalnosti po bijelom svijetu, kao izvjestilac Evropskog parlamenta. Takav imdž je notorna farsa, jer, njena uloga u tom svojstvu u briselskoj odluci o liberalizaciji viznog režiima sa BiH potpuno je minorna, a što je još važnije, nije bila ni vođena nikakvim fer motivima. Jer, ova šampionka hipokrizije je tada u jednom nedovoljno primjećenom medijskom istupu priznala da je čitav njen aktivizam bio motivisan željom da pomogne isključivo Bošnjacima, ali ne i Srbima i Hrvatima u BiH, jer oni, zaboga, kako je rekla, u zaleđu imaju rezervne otadžbine i domovine, Srbiju i Hrvatsku.

Moneta za potkusurivanje

Baš koliko i aktuelno prenemaganje Fajonove, bile su predvidive i reakcije ostalih aktera u regionu. Budući da je dokument – inače, prilično načelan i uopšten – zasnovan na pozitivnom odnosu prema srpskom, hrvatskom i albanskom integralizmu, ne čudi što izostaju osude u zvaničnom Beogradu, Zagrebu i Tirani, pa i Prištini. Doduše, nema ni otvorene identifikacije, jer su na tim adresama svjesni dominantne inercije u Vašingtonu kada je riječ o bilo kakvom osporavanju klintonovsko-bajdenovskih „svetinja“ iz devedesetih, kao što su „cjelovita BiH“ ili „suvereno Kosovo“. Tek tu i tamo neko procijedi blago afirmativni stav, poput Edija Rame, čiji manevar počiva na ocjeni da „nije za Hašima Tačija, ali ni protiv razmjene teritorija“, ili iskoristi priliku da demonstrira kako je originalan po svaku cijenu, poput odnedavno prilično neuravnoteženog Zorana Milanovića, u čijim relacijama sa Sarajevom je, nakon više hladnih, došao red i na jednu toplu epizodu.

Na srpskoj strani, Vučić je u svemu tek pronašao razlog za standardne jadikovke o duplim standardima Zapada, koje nisu netačne, ali su uzaludne i jalove, osim kao način da predsjednik Srbije eskivira nelagodan momenat izgovarajući riječi lišene bilo kakvog ozbiljnog sadržaja i izjašnjavanja o konkretnom pitanju. Najuticajnija ličnost u RS, Milorad Dodik, intenzivirao je retoriku o „mirnom razlazu“ koja, opet, kao u Vučićevom slučaju, nije sporna sa stanovišta rezona najvećeg broja stanovnika Srpske, ali ni naročito produktivna baš u ovom periodu. Odnosno, na početku Bajdenovog mandata, kada vremešni predsjednik SAD nema još zabilježenu nijednu pobjedu ili poraz na spoljnopolitičkom planu, tako da mu neće biti mrska bilo koja lakša meta od Moskve ili Pekinga, ako već sama priziva takav status.

Pri tome, u uobičajenoj komotnosti i brzopletosti prvog političara među prekodrinskim Srbima, olako se previđa možda najkontroverzniji momenat „non papera“, a to je pominjanje „dijela Republike Srpske“, a ne cjeline, u kontekstu teritorijalnog povezivanja sa Srbijom. Nigdje decidno ne piše koji segment je u pitanju, ali, velika je vjerovatnoća da se ima u vidu samo istočni dio RS, dok bi zapadni dio, u tim hipotezama, bio tretiran kao moneta za potkusurivanje najglasnijih kritičara čitavog „projekta“. A oni su gotovo stoprocentno skoncentrisani u Sarajevu, jedinoj „metropoli“ u regionu u kojoj je zbog ne naročito ozbiljnog i dalekosežnog dokumenta potegnuta politička i medijska „teška artiljerija“. Gotovo svaka prepoznatljivija persona na tamošnjoj javnoj sceni požurila je da naglasi vlastitu „pravovjernost“ i osudi „novi memorandum SANU“, iako je ovog puta, gle čuda, u nebuloznim viđenjima pored Miljacke, „velikosrpska zavjera“ plasirana u koordinaciji sa slovenačkom elitom, dakle, istom onom strukturom koja je u finišu postojanja SFRJ prednjačila u oponiranju skoro svakom beogradskom konceptu prekompozicije tada već „nemoguće države“ od Vardara do Triglava.

Olako curenje

U svakom slučaju – bez obzira na intenzitet zakletvi „branilaca nedjeljive BiH“, zainteresovanih za teritoriju, ali ne i za aktuelno stanovništvo RS i federalnih kantona sa hrvatskom većinom – ne treba precjenjivati domete „non papera“. U narednim sedmicama i mjesecima, ova bura će svakako splašnjavati, a ne jačati. Jer, u iole ozbiljnim poduhvatima pomjeranja granica – a zamisli u „non paperu“ bi morale da imaju takav predznak, ako bi relevantni svjetski i regionalni akteri stvarno prionuli da ga realizuju – ne bi se mogla desiti proizvoljnost i maglovitost, već bi svaki kvadratni metar na potencijalnoj novoj mapi imao jasno definisan status.

I, što je podjednako važno, ne bi se moglo dogoditi da takva „top secret“ olako iscuri u naručje baš svakog Avde Avdića, sa par slovenačkih sličnomišljenika i pandana u tamošnjim „antirežimskim“ medijima, odnosno da bude izgovorena pred tradicionalno diskretnim i pouzdanim Željkom Komšićem, poput navodne pitalice Boruta Pahora: „Možete li vi mirno da se raziđete?“ Ako do takvih i sličnih pomjeranja u doglednoj budućnosti i dođe, sigurno će imati seriozniji i konspirativniji uvod od onog kojeg još uvijek posmatramo. I koji je, ma koliko na „prvu loptu“ izgledalo drugačije, poprimio tokove znatno optimalnije za protivnike teza iz „non papera“, nego za njihove zagovornike.

Funkcionisanje „razlaza“ i „mira“ u istoj rečenici, bez dileme, i dalje jeste diskutabilno u regionu, ali, nije sporno to da svaki iole kontroverzniji povod na ovom prostoru izaziva određeni stepen destabilizacije. S tim da ovakav efekat u 21. vijeku nema više obavezne krvave konotacije, kao u doba kada je Janez Janša bio prvi ministar odbrane Slovenije ili, malo ranije, vodnik sa špijunskim ambicijama unutar umiruće JNA. Ili, još dalje u prošlosti, kao u vrijeme kada je prethodnik Ljubča Georgievskog  u redovima VMRO Vlado Černozemski ispaljivao hitac u Marselju u kralja Aleksandra Karađorđevića. U novom milenijumu, takvu vrstu brutalnih uvoda u tektonske poremećaje ipak još nismo gledali. Mada, slučaj „non paper“ potvrđuje da bi se o nadmoći aktuelnog perioda nad ranijim istorijskim fazama, bar u kategorijama perfidnosti i podlosti, već dalo govoriti.

(Saša Bižić/vijesti365.com)