ANALIZA KRIZNE GRUPE Bosna u ćorsokaku dok Srbi nastoje da izađu
Piše: Marko Prelec
Bosna i Hercegovina (ili Bosna) suočava se sa kritičnim testom svoje sposobnosti da opstane netaknuta kao država. Njene dvije glavne frakcije – Republika Srpska (RS), manji od dva etnički podijeljena entiteta, i centralna vlast u Sarajevu – nalaze se u sve intenzivnijem sukobu, pri čemu RS prijeti secesijom. Međunarodni supervizor u zemlji, visoki predstavnik Kristijan Šmit, vjerovatno dodatno pogoršava krizu koristeći izvršna ovlašćenja svoje kancelarije da spriječi raspad. Njegova kancelarija osnovana je Dejtonskim sporazumom – mirovnim dogovorom potpisanim 1995. godine kojim je okončan građanski rat u zemlji. Već više od decenije, predsjednik RS Milorad Dodik testira autoritet bosanske države kroz mješavinu zapaljive retorike i pažljivo izvedenih akata neposlušnosti – donosi separatističke zakone pa ih potom tiho povlači, sve vrijeme nastojeći da podrije autoritet Sarajeva, a da pritom ne isprovocira snažnu reakciju SAD ili EU. Ovoga puta, međutim, Dodiku će biti mnogo teže da se povuče iz sukoba sila.
U velikoj mjeri, to je zato što je Dodikovo prkošenje visokom predstavniku kulminiralo sudskom presudom koja bi mogla dovesti do njegovog hapšenja, što bi potencijalno moglo podstaći njegove saveznike u RS da naprave odlučniji raskid sa centralnom vladom. U februaru, državni sud Bosne – koji je osnovao jedan od prethodnih visokih predstavnika – osudio je Dodika za kršenje zakona po kojem nepoštovanje Šmitovih odluka predstavlja krivično djelo. (Visoki predstavnik Šmit nametnuo je taj zakon kao reakciju na zakon iz RS iz 2023. godine kojim se pokušala blokirati njegova nadležnost na teritoriji tog entiteta.) Dodik i drugi lideri RS odbacuju Šmitov autoritet i nazivaju ga „njemačkim turistom”. Sud je osudio Dodika na jednu godinu zatvora i zabranio mu bavljenje politikom na šest godina, ali su te kazne suspendovane dok traje žalbeni postupak; konačna presuda očekuje se kasnije tokom godine.
U međuvremenu, Narodna skupština RS je na presudu odgovorila donošenjem zakona koji ih približavaju pola puta ka nezavisnosti. Državni sud Bosne je 26. marta zatim objavio da traži međunarodnu potjernicu za Dodikom i još dvojicom visokih zvaničnika RS.
Pogled unazad ka Dejtonu
Iako Dodik i njegova stranka dugo vode kampanju za odvajanje od Bosne i ujedinjenje sa Srbijom, njihovi postupci ukazuju da vjerovatno to nije krajnji cilj u ovom trenutku. U prošlosti su prijetili bojkotom institucija bosanske države i povlačenjem iz zajedničkih oružanih snaga –ključni koraci ka uspostavljanju RS kao samostalne države – ali u praksi nisu sprovodili takve zapaljive korake.
Među liderima RS uvrežilo se shvatanje da je secesiju izuzetno teško sprovesti u djelo. Malo koja država bi, ako ijedna, priznala otcjepljenu državu. To posebno važi za RS, koja je podijeljena na dva odvojena dijela Brčko distriktom – strateški važnim multietničkim područjem koje formalno pripada oba dijela Bosne, ali kojim se samostalno upravlja. Pored toga, RS već uživa viši stepen autonomije nego bilo koja druga subnacionalna jedinica u Evropi, sa sopstvenom skupštinom, sudovima i policijom, kao i faktičkim pravom veta u odlučivanju na nivou centralne vlasti. Umjesto da rizikuju sve u borbi za nezavisnost vjerovatno unaprijed osuđenoj na propast, rukovodstvo RS najvjerovatnije želi da svojim djelovanjem učvrsti i proširi već postojeće samoupravne nadležnosti.
Ovaj pristup ima ime: povratak na „izvorni Dejtonski sporazum“.
Dejtonskim sporazumom, koji je ispregovarala administracija američkog predsjednika Bila Klintona, okončan je rat u Bosni, ali je centralna vlast zemlje ostavljena previše slabom da bi dugoročno opstala. Jedan od aneksa tog sporazuma bio je ustav kojim je zemlja podijeljena na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku (RS). Upravljanje tim entitetima trebalo je da se vrši iz Sarajeva, putem dvodomnog parlamenta i tročlanog Predsjedništva, koje se sastoji od jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog Srbina. Državna vlast imala je ograničene nadležnosti, dok su entiteti bili odgovorni za pravosuđe, većinu policijskih poslova, poreze, obrazovanje, zdravstvo, odbranu i bezbjednost. Drugi aneks predvidio je postojanje međunarodnog visokog predstavnika, koji bi koordinisao primjenu civilnih aspekata sporazuma.
Međutim, taj okvir ubrzo je doveo do nefunkcionalne države. RS je započela sistematsku kampanju opstrukcije, a Srbi su bojkotovali državno predsjedništvo i druge zajedničke institucije. Izbjeglice nisu mogle bezbjedno da se vrate svojim domovima ili povrate imovinu. Policija i oružane snage zapošljavale su ratne zločince. Region je bio u riziku da ponovo sklizne u oružani sukob.
Kao odgovor, na sastanku održanom u Bonu, Njemačka, 1997. godine, Savjet za implementaciju mira (PIC) – grupa od 55 država i institucija koje podržavaju mirovni proces – dodijelio je visokom predstavniku široka izvršna ovlašćenja (takozvana „bonska ovlašćenja“). U narednim godinama, niz visokih predstavnika koristio je ta ovlašćenja sve agresivnije, transformišući zemlju. Smjenjivali su i imenovali lidere, mijenjali ustave oba entiteta i donosili važne zakone – uključujući i zakon kojim je formiran državni sud koji je u februaru osudio Dodika. Visoki predstavnici oslanjali su se na mirovnu misiju pod vođstvom NATO-a i podršku glavnih država članica Upravnog odbora PIK-a: SAD, Francuske, Njemačke, Italije, Rusije i Velike Britanije. Ustavni sud Bosne potvrdio je ove promjene i dodao neke svoje.
Srpska i hrvatska manjina, koje zajedno čine oko polovine stanovništva Bosne, dugo negoduju zbog ovakve međunarodne uprave. Zapravo, sistem koji je proizašao iz Dejtonskog sporazuma i bonskih ovlašćenja traje, po mnogima, predugo. Strane sudije u Ustavnom sudu Bosne udružili su se sa bošnjačkim sudijama da bi donijeli niz kontroverznih presuda – kao što su one koje kažu da državna imovina pripada Bosni, a ne entitetima, i da je Dan Republike Srpske protivustavan. Lideri RS tvrde da visoki predstavnici, strane sudije i uticajne strane diplomate zajedno rade na tome da entitetima oduzmu mnoga ovlašćenja koja su im dodijeljena Dejtonom. Državni sud, na primjer, ima nadležnost da sudi za mnoge iste prekršaje kao i entitetski sudovi, kao i za djela poput negiranja genocida (ukoliko se izrazi na način koji može podstaći nasilje ili mržnju). Ovo ih, tvrde zvaničnici RS, lišava prava na samoopredjeljenje. Pod Dodikovim vođstvom, RS pokušava ne samo da protjera visokog predstavnika već i da poništi većinu, ako ne i sve intervencije njegovih prethodnika. Državni sud je glavna meta, zajedno sa presudama Ustavnog suda o državnoj imovini.
Targetiranje visokog predstavnika
Lideri RS takođe su poveli ofanzivu protiv visokog predstavnika, pri čemu je Narodna skupština tog entiteta usvojila niz zakona koji oštro ograničavaju nadležnosti njegove kancelarije nakon Dodikove presude. Jedan od zakona negira nadležnost četiri ključne državne institucije, sve osnovane od strane prethodnih visokih predstavnika: suda i tužilaštva koji su optužili i osudili Dodika; Visokog sudskog i tužilačkog savjeta koji nadgleda pravosuđe; i Državne agencije za istrage i zaštitu, koja je najbliža državnoj policijskoj službi u Bosni. Zakon takođe zabranjuje službenicima ovih tijela da djeluju na teritoriji RS. Drugim zakonom se uspostavlja Visoki sudski i tužilački savjet RS, čije članove direktno imenuje parlament entiteta, kao i entitetski sudovi i tužilaštva, čime se povećava uticaj regionalne vlade na sudstvo. Treći zakon obavezuje građane RS koji obavljaju funkcije u institucijama Bosne da sprovode politiku koju usvoji Narodna skupština RS. Sveukupno, ovi koraci lišavaju bosansku državu većine ovlašćenja nad RS, ali ne prelaze u otvorenu secesiju.
Izgleda da je Dodikova pretpostavka bila da može računati na neviđenu međunarodnu podršku za svoju novu kampanju protiv visokog predstavnika. Ali, čak i u trenutnim geopolitičkim turbulencijama, nema nikakve izvjesnosti da će strane sile pružiti podršku koju priželjkuje. Dodik se svrstao uz američkog predsjednika Donalda Trampa, izjavivši u decembru 2023. godine da će RS proglasiti nezavisnost tokom njegovog drugog mandata. Kada je Tramp pobijedio na izborima u novembru 2024. godine, Dodik je pozdravio tu pobjedu, pojavivši se na konferenciji za medije sa kapom „Make America Great Again“. U februaru je ugostio i nekadašnjeg Trampovog advokata Rudija Đulijanija u Banjaluci, glavnom gradu RS.
Tramp je inače imao tople riječi za glavne pokrovitelje predsjednika RS Dodika – ruskog predsjednika Vladimira Putina i mađarskog premijera Viktora Orbana.
U izvjesnom smislu, Dodik ima pravo da vjeruje da bi njegov afinitet mogao biti nagrađen. Tramp je govorio s toplinom o dvojici glavnih Dodikovih pokrovitelja – ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i mađarskom premijeru Viktoru Orbanu (iako ne i o samom Dodiku). Dodik je takođe saveznik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je izgradio bliske odnose sa članovima Trampovog najužeg kruga, uključujući specijalnog izaslanika SAD Ričarda Grenela, sina američkog predsjednika Donalda Trampa Džuniora i njegovog zeta Džareda Kušnera. Ipak, vrijedi primijetiti da je 7. marta američki državni sekretar, a sada i vršilac dužnosti savjetnika za nacionalnu bezbjednost, Marko Rubio, oštro kritikovao Dodika u objavi na Tviteru, navodeći da postupci lidera RS „podrivaju institucije Bosne i Hercegovine i ugrožavaju njenu bezbjednost i stabilnost“. Sankcije koje je Vašington uveo Dodiku još 2017. godine zbog korupcije i separatističkih poteza i dalje su na snazi.
Ipak, naziru se znaci moguće promjene u stavu Trampove administracije. Ova promjena najviše se ogleda u očiglednoj ambivalentnosti Vašingtona prema međunarodnim supervizorima u zemlji.
Tokom većeg dijela prethodne dvije decenije, SAD su snažno podržavale visokog predstavnika i često ga podsticale da koristi bonska ovlašćenja, dok je EU zagovarala uzdržanost i zalagala se za zatvaranje te kancelarije. Taj obrazac se, međutim, preokrenuo pod Trampom. Na sjednici Savjeta bezbjednosti UN-a 6. maja, EU i njene članice dale su snažnu podršku Šmitu. Kina i Rusija tvrde da njegovo imenovanje nije validno i da je pozicija visokog predstavnika upražnjena. Kratko američko saopštenje nije ni spomenulo bonska ovlašćenja niti Šmita po imenu, naginjući više stavovima Moskve i Pekinga.
Srbi takođe imaju razloga da očekuju naklonost Bijele kuće. Grenel, koji sada obavlja funkciju specijalnog izaslanika u Trampovoj administraciji, imao je istu ulogu tokom pregovora između Srbije i Kosova u periodu 2019–2021. godine. Održavao je prijateljske odnose sa Vučićem, posjećivao Beograd i tokom mandata Džozefa Bajdena, a 2023. godine Vučić mu je dodijelio Orden srpske zastave. Porodica Tramp takođe ima poslovne interese u zemlji: investiciona kompanija Džareda Kušnera, Affinity Partners, dobila je dozvolu na 99 godina za izgradnju hotela Trump International u Beogradu. Neki opozicioni političari protivili su se tom dilu, dijelom zbog toga što se na tom mjestu nalazilo sjedište jugoslovenskog Ministarstva odbrane, koje je srušeno u NATO bombardovanju 1999. godine. Kada se Tramp Džunior u martu susreo s Vučićem u Beogradu radi razgovora o američkoj pomoći Srbiji, neki iz opozicije su u tome vidjeli pokušaj porodice Tramp da pomogne predsjedniku Srbije – i zaštiti svoju investiciju.
Vučićev položaj i bliski odnosi s ljudima iz Trampovog kruga imaju implikacije i za Dodika, čak i ako se efekti toga tek trebaju vidjeti. Njih dvojica su bliski saveznici. Kada je Dodik osuđen u februaru, Vučić je otputovao u Banjaluku kako bi mu lično pružio podršku. Presudu je nazvao „nezakonitom, antidemokratskom, usmjerenom na podrivanje Republike Srpske i slabljenje položaja srpskog naroda“.
Izlaz iz ćorsokaka?
Naravno, Dodikove veze sa liderima bliskim Trampovoj administraciji ne znače da će se njegova vizija „izvornog Dejtona“ ostvariti ili da će postići napredak ka otcjepljenju od Bosne. Ali frustracije bosanskih Srba zbog odbijanja Sarajeva da razgovara o ulozi stranih zvaničnika neće nestati. Sve provokativniji potezi RS imaju za cilj barem da primoraju druge vodeće partije u Bosni – poput preovlađujuće bošnjačke Socijaldemokratske partije i Stranke demokratske akcije – da sjednu za pregovarački sto i započnu pregovore o promjeni aktuelnog modela upravljanja državom. Lideri RS prihvataju da bi ti pregovori uključivali kompromise i uvažavanje „crvenih linija“ svih strana, uključujući insistiranje Bošnjaka na očuvanju jedinstvene i funkcionalne države. Ipak, svakako bi zahtijevali reforme koje bi osigurale jače srpske i hrvatske glasove u centralnoj vlasti, proširile autonomiju RS i i da nijedan stranac ne nadgleda njihovu zajedničku vladu.
Ako bi do toga došlo, hrvatska manjina u Bosni najvjerovatnije bi podržala reforme, ali bi istovremeno bila oprezna kako se zemlja ne bi dovela do raspada. I oni zamjeraju Sarajevu zbog onoga što vide kao međunarodno potpomognuto preuzimanje vlasti od strane Sarajeva i bili bi srećni kad bi visoki predstavnik otišao. Međutim, za razliku od Srba, oni nemaju kompaktnu teritorijalnu jedinicu. Ako se Bosna raspadne, Hrvati će najvjerovatnije ostati kao manjina u krnjoj državi kojom dominiraju Bošnjaci. Zato Dragan Čović, lider glavne hrvatske stranke, igra na obje strane – poziva na poštovanje državnog suda, dok istovremeno održava svoju dugogodišnju podršku Dodikovoj stranci.
U međuvremenu, sve veći pravni i politički pritisak na srpsko rukovodstvo mobiliše političare u RS i otežava im povlačenje sa separatističkog kursa. Tužilaštvo Bosne otvorilo je nekoliko istraga protiv Dodika i još dvojice visokih zvaničnika RS po ozbiljnijoj optužbi za napad na ustavni poredak. Istrage su u ranoj fazi, ali bi na kraju mogle dovesti do novih osuđujućih presuda i dužih zatvorskih kazni. Tužioci su već izdali naloge za saslušanje Dodika i druga dva zvaničnika.
Čak i ako [predsjednik Republike Srpske] Dodik završi u zatvoru ili napusti zemlju, kraj njegove duge političke karijere… neće riješiti duboke političke sukobe u Bosni.
Ipak, hapšenje lidera RS i njegovih saveznika neće biti jednostavno. Bosanska policija vjerovatno neće pokušati da ih privede silom bez podrške EUFOR-a – male mirovne misije sa mandatom UN-a koja je nedavno pojačana. Mađarski premijer Orban je nakratko poslao jedinicu specijalne policije u RS, navodno kako bi obezbijedio Dodikov siguran izlazak iz zemlje ako sud pokuša da ga uhapsi. Ali čak i ako Dodik bude poslat u zatvor i napusti zemlju, kraj njegove duge karijere – njegov prvi mandat premijera RS bio je 1999. godine – neće donijeti rješenje. Nijedan srpski nasljednik vjerovatno neće prihvatiti autoritet visokog predstavnika, a podrška u RS za veću autonomiju i potencijalno otcjepljenje ostaje jaka.
Postoji samo nekoliko načina za izlazak iz ćorsokaka. RS bi mogla da povuče svoje zakone koji osporavaju vlast države i visokog predstavnika, što bi bilo ponižavajuće. Zvaničnici bosanske države bi mogli da pokušaju da uhapse Dodika i druge lidere – rizikujući nemire i moguće dalje radikalizovanje RS. Ili bi lideri glavnih partija u Bosni mogli da se dogovore da započnu pregovore o postdejtonskom modelu bez međunarodne supervizije. Ova posljednja, najperspektivnija opcija, još uvijek nije realizovana, djelimično zato što postoje ozbiljne prepreke za postizanje dogovora. Neslaganja između Banjaluke i Sarajeva oko državnih ovlašćenja i procedura donošenja odluka su duboka, a većina glavnih partija sa obje strane ima jednako nepopustljive stavove.
U prošlosti su spoljni akteri pomagali u posredovanju u postizanju kompromisa koji su ublažili neprijateljstva između strana. Danas je taj zadatak znatno teži, uglavnom zbog sve većeg jaza između EU – koja se drži statusa kvo – i Trampove administracije, koja se izgleda umorila od sistema međunarodne supervizije u Bosni i gradi bliske odnose sa Srbima. Iako se čini da je strana uprava u Bosni možda na izmaku 30 godina nakon Dejtona, teško je zamisliti da zemlja može napredovati bez spoljnog pritiska koji bi natjerao strane da donesu teške odluke. EU bi, na primjer, mogla iskoristiti finansijsku pomoć, pristup tržištima i članstvo u Uniji kao podsticaje za postizanje dogovora – to bi se moglo iskoristiti za podsticanje političkog kompromisa. Trampova administracija bi takođe mogla da posreduje u postizanju dogovora, kao što je to učinila (iako sa ograničenim uspjehom) 2020. godine između Kosova i Srbije. Brisel i Vašington – ma koliko bili ometeni i podijeljeni – mogli bi spriječiti veće probleme u budućnosti ako djeluju sada. U suprotnom, opstanak Bosne kao jedinstvene države nastaviće da zavisi od odluka koje njeni lideri ne mogu ili neće donijeti.
CIK podsjetio na pravila: Ko ne može na kandidatske liste za izbore 2026. godine?
