Politika 25.10.2022.

ANALIZA Šta su pokazali posljednji izbori u Crnoj Gori

ČITANJE: 5 minuta

Piše: Aleksandar Stojanović

Građani Crne Gore još jednom su izlazili na birališta. Ovaj put u glavnom gradu, Podgorici, i još 13 opština. Rezultat – pad DPS Mila Đukanovića nije zaustavljen, a ovaj put doživjeli su udarac možda teži od očekivanog. Već sada je jasno da je njegova stranka izgubila veliki broj glasača, jer u rukama nemaju alate i mehanizme da utiču na izborne tokove.

Izgubili su 11 od 14 opština na ovim izborima, pa je nastavljen kontinuitet njihovog stalnog pada od 30. avgusta. Već sada je izvjesno da će se stranka podijeliti u dva bloka, samo je pitanje da li će to biti prije ili poslije predsjedničkih izbora na kojima će Đukanović pokušati da spasi bilo šta. Mada, realnije je da će i on u političku penziju.

Кrivokapićev skauting

Ono što je već u izbornoj noći bilo vidljivo, pored kazne za DPS, je da su građani u Crnoj Gori kaznili i Dritanov pokret URA, ali i SNP. Međutim, interesantno je i da su kadrovi koje je izabrao Zdravko Кrivokapić za Vladu koja je formirana nakon istorijske pobjede 30. avgusta bili ključne ličnosti ovih izbora.

Tu se prije svega misli na, vjerovatno, budućeg gradonačelnika Podgorice Jakova Milatovića i njegovog partnera Milojka Spajića, koji su bili ministri u toj vladi, ali i njegovi najbliži saradnici. Još jedan ministar iz te vlade nosio je listu okupljenu oko Demokratskog fronta, a to je bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, a upravo ta lista bila je druga po snazi u opozicionom bloku. Paralelno, baš oni koji su srušili Vladu Zdravka Кrivokapića, URA i SNP, ostvarili su lošije rezultate. Bez URA (što vjerovatno neće biti slučaj) biće moguće formirati vlast u Podgorici, dok SNP nije osvojio nijedan mandat.

Ova situacija možda ne pokazuje da je mišljenje o toj, kako su je nazivali, “apostolskoj vladi”, pozitivno ili da je bila sjajna, ali je indikator da su ljudi ostali vjerni tekovinama 30. avgusta i promjenama donesenim na njenim krilima. Takođe, pokazuje da ona, ipak, nije bila tako crna kako su je nastojali mnogi, pa čak i njeni konstituenti, predstaviti i da je na površinu izbacila kadrove koji građanima ulivaju povjerenje. Zaključak na koji nas ovo može navesti je da se Кrivokapić, sportskim rječnikom rečeno, pokazao bolje kao skaut, nego kao trener.

Ali, dosta o Кrivokapiću i Vladi koja je odavno srušena. To već sada, baš kao i DPS, predstavlja prošlost. Doduše, mnogo slavniju.

Etnoregionalizacija

Svaki poraz DPS, posebno u regionu, vezuje se i tumači kao rezultat za dešavanja prije 30. avgusta, kada je Srpska pravoslavna crkva bila na meti Đukanovićevog režima. Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Svakako, tadašnja trvenja zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti bila su ključna za “skidanje okova straha”, ali ne treba opet, kao nakon 30. avgusta, upasti u zabludu da će Crna Gora, na primjer, vratiti trobojku, povući priznanje tzv. Кosova i slično.

Ono što je posebno interesantno je nešto što bismo mogli nazvati etnoregionalizacija. Кako se može vidjeti, sjever Crne Gore, ali i opštine Nikšić, Herceg Novi i Budva pripadaju prosrpskom bloku, dok u opštinama poput Plava, Rožaja, Gusinja, Tuzi dominiraju stranke sa bošnjačkim i albanskim predznakom. Iz okvira iskaču Podgorica, Кotor i Danilovgrad, gdje će biti dominantne opcije koje često nazivamo građanskim, a čiji fokus nije na bilo kakvim nacionalnim temama.

Dakle, Crna Gora ostaje podijeljena zemlja po mnogo osnova, počevši od političke pripadnosti do svake druge – nacionalne, vjerske, identitetske…

Međutim, ono što je dobro za građane Crne Gore, što ideologije i opcije koje su razlike predstavljale kao prepreke za bilo šta, koje su funkcionisale na principu podjele u torove, nisu dobro prošle. Najveći gubitnik zapravo je, ako ga tako možemo nazvati, tvrdi crnogorski nacionalizam koji su promovisali Đukanovićev DPS i satelit stranke koje su obična pitanja garantovanih ustavnih sloboda, potpuno prirodnih stvari, predstavljali kao udar na državu i napad na Crnu Goru.

Pomirenje

Mnogi su u zabludi kad očekuju da se 30 godina nečije vlasti može promijeniti za dvije ili četiri godine. Promjene su tek početak procesa pomirenja, smirivanja tenzija i boljeg razumijevanja. Taj proces bi mogao potrajati takođe 30 godina, ako ne i duže. Ali bitno je da je on započeo i da su na površinu izašli političari koji nisu svetonazora iz 1945. godine.

Ne bi trebalo napraviti greške kao poslije 30. avgusta i staviti toliki pritisak na nove vlasti. Niti da Srbi u regionu očekuju da ovaj “prosrpski blok” prisajedini Crnu Goru Srbiji, niti da “procrnogorski blok” strahuje da će im Podgoricu prenijeti u Beograd.

Jedan od lidera Demokratskog fronta Andrija Mandić rekao je da su se “odlaskom DPS stvorili uslovi za pomirenje pravoslavnog življa u Crnoj Gori”. I to je tačno, ali to pomirenje ne treba da se dešava pod okriljem političkih stranaka. Politika i stranke sada treba da stvore uslove da do pomirenja dođe, da Crkvi obezbijede nesmetan život. Jer, od 1945. godine do danas pokazalo se da nas je politika samo zavađala i dijelila. Ako ništa, makar zbog promjene sad bi trebalo da ustupe prostor drugima da oni pokušaju ispraviti sve anomalije koje su stvorene tokom godina.

Ovaj 23. oktobar koji se desio u Crnoj Gori treba da bude novi 30. avgust, ali bez onog što se dešavalo nakon 30. avgusta. Ovo je odlična prilika da svi oni koji su dobili drugu šansu od građana pokažu da tu šansu zaslužuju i da su sposobni da budu vlast.