Arsen Čarkić: Kultura ne trpi mjesta po partijskim linijama

Arsen Čarkić je kompozitor i pijanista, te profesor klavira na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, koji uvijek iznova pokazuje i dokazuje da ovdje i sada nije sve onako kako je prikazano u kući “velikog brata”.

Na njegovom solističkom koncertu, održanom u okviru “Dana Vlade Miloševića” u srijedu naveče, koncertna sala Banskog dvora nije imala dovoljno sjedećih mjesta za prisutne.

Gotovo desetominutni aplauzi uslijedili su poslije svake od kompozicija Franca Lista, te izlaska na bis.

Koncert je održan povodom 130. godišnjice smrti velikog kompozitora, a posvećen je nedavno i tragično preminuloj Čarkićevoj mentorki, profesorki Neveni Popović.

Pijanista nam je otkrio da je profesorka Popović trebalo da prisustvuje ovom koncertu, te da je u publici primijetio Ljiljanu Janković, profesorku iz Beograda, s kojom je cijeli ovaj program (Orguljski preludiumi i fuga u a molu”, “Dolina Oberman”, “Igranka u seoskom prenoćištu” i “Nakon čitanja Dantea: Fantazija kvazi-sonata”), radio još u srednjoj školi.

Mnogo toga ličnog Čarkić je prenio na dirke, tako da se publika uvjerila u ono što je i sam List smatrao – da komponovanjem nije završen kreativni proces, nego da se pola toga dešava na magiji scene.

O samom koncertu, kao i o stanju u kulturi i prosvjeti kod nas, Čarkić je pričao za “Nezavisne”.

NN: U svakoj od izvedenih kompozicija postoje slike u više dimenzija, a čini mi se da se muzičko i poetsko tu najviše prožimaju s obzirom na to da je List bio nadahnut književnim djelima, a Vi ste govorili pjesme Emira Sokolovića, koje su opet inspirisane Listovom muzikom.

ČARKIĆ: List je bio blizak prijatelj s Igoom, Lamartenom, Senankurom, Bajronom i mnogim velikanima pisane riječi, a stvarao je na onoj Igoovoj premisi da muzika govori ono što riječi ne mogu iskazati, a što ne smije ostati prećutano. Moj dragi Emir je uronio u okean Listove muzike i na svjetlost donio tri zaista fascinantne pjesme, dokazujući time da je proces uzajamne inspiracije kakav je postojao u renesansi i romantizmu i dan-danas živ, a sudeći po reakcijama, to je bio pun pogodak i nastavićemo u ovom pravcu.

NN: Kako izgleda Vaš radni dan, odnosno koliko vremena dnevno posvetite klaviru, te da li jednom pijanisti muzičko znanje pomaže ili odmaže u stvaranju sopstvenih kompozicija?

ČARKIĆ: Kao mlađi sam nekoliko puta pokušao da dignem ruke od muzike, što mi je samo pomoglo da shvatim da je u pitanju sudbinska veza, šta god bih radio i o čemu god da sam mislio, u ušima je zvonila muzika. Zato je i teško reći “rad”, svakako, ima tu puno zanata, puno truda, međutim, u suštini mislim da je prije u pitanju nekakva čudna zaljubljenost i posveta. Na fakultetu sam znao vježbati i po 12 do 15 sati dnevno, doslovno do iznemoglosti, tako da me je noćni čuvar Akademije u Novom Sadu zatekao dva puta doslovno onesviještenog pored klavira. Sada je nešto drugačije, dan je ispunjen obavezama u vezi s porodicom i fakultetom, međutim ruke su i dalje na klaviru, na časovima, probama, u studiju itd. Što se tiče pitanja o stvaralaštvu, zanat zna biti dvosjekli mač – sa jedne strane iskustvo i znanje olakšavaju stvaralaštvo, ali sa druge – tu je opasnost od upadanja u naučene šablone ili od prejakog uticaja bliskosti s velikim djelima i stvaraocima kojima se divimo. Baš zato stalno insistiram kada radim s mladima da u svemu formiraju svoj muzički rukopis i da bježe od šablona.

NN: Vaš koncert održan je u okviru “Dana Vlade Miloševića”. Čini mi se da je Vlado Milošević jedan od rijetkih velikana Banjaluke kojem se ovaj grad dostojno odužuje. Slažete li se sa mnom?

ČARKIĆ: Potpuno. Našem dragom čika Vladi, evo, već deceniju i po posvećujemo čitav mjesec muzike, i na taj način dajemo primjer kako se treba dostojno odužiti svim divnim ljudima i stvaraocima koji su stvarali kulturu ovih krajeva.

NN: U vremenu kada “laka lova, laka literatura i lake žene” vladaju TV ekranima, ljudi ipak pune sale na koncertima klasične muzike. Da li mislite da išta može da ubije glad naroda za kvalitetnim sadržajem?

ČARKIĆ: Sjajno ste to primijetili. Postoje pjevači koji ulažu više u marketingu no u muziku, pa opet teško napune salu od četiristo-petsto mjesta. Kada se u Banskom dvoru desi neki kvalitetan koncert, sala bude ispunjena do posljednjeg mjesta. Zamislite šta bi samo bilo kada bi autentične sadržaje iz kulture promovisali u medijima isto onako agresivno koliko se reklamiraju kič i šund sadržaji?

NN: Koliko, pored sveg tog kiča i šunda, treba da budete odani sopstvenom talentu da biste opstali i postigli određeni uspjeh na polju umjetnosti?

ČARKIĆ: Fantastično pitanje – a ono u sebi sadrži definiciju umjetnosti i uopšte autentičnog stvaralaštva – a to je upravo odanost talentu, predanost pozivu, jedno, maltene, vjersko posvećenje koje je kombinacija strahopoštovanja i ljubavi za uzvišenost onoga čime se bavimo.

NN: Iz svijeta pozorišne i filmske umjetnosti nerijetko stižu ocjene da je Banjaluka kulturna crna rupa, dok pisci govore da je književnost Republike Srpske mrtvac na aparatima. Kakva je Vaša ocjena muzičke umjetnosti kod nas i šta generalno mislite o ovdašnjoj kulturi?

ČARKIĆ: Naša kultura počiva isključivo na entuzijazmu pojedinaca. Od Banjalučke filharmonije, koja je jedina za koju znam da radi na principu samofinansiranja (a opet, kod nas ne postoji praksa naplaćivanja karata na koncertima klasične muzike), preko mnogih pjevačkih udruženja. Kada bi oni koji rade u drugim sektorima u društvu radili poput naših umjetnika, mislim da bi za nekoliko godina vratili dugovanja i postigli stabilnu ekonomsku situaciju u državi. Primjera radi – vodim muški hor “Istočnik”, odnosno “Sveti Platon Banjalučki”, već deset godina, apsolutno bez ikakvog honorara, plate, horskih prostorija, bilo čega, a do sada smo osvojili desetak zlatnih medalja na međunarodnim takmičenjima, te bili laureati takmičenja “Horovi među freskama”. Pozive za svjetska takmičenja smo, nažalost, morali odbiti upravo iz razloga što se samofinansiramo. I upravo tu je onaj detalj o kojem stalno govorim – na rukovodeća mjesta u kulturi ne smiju dolaziti ljudi po partijskim linijama, a koji u životu nisu pogledali predstavu, izložbu, koncert, jer takvi apsolutno ne razumiju šta je to ono što treba pomagati i predstavljati u inostranstvu, a šta je ono što je kič i isključivo za “lokalnu jednokratnu upotrebu”. Kultura se ovdje pokušava svesti na “pisanje projekata” – gospodo, pjesnik piše stihove, a građevinac “projekte”. Genij i talenat u sebi nose urođenu stidljivost i konstantno samopreispitivanje, i u svojoj suštini bježe od “međunarodnih projekata” i nepristojnog samopromovisanja.

NN: Jedan ste od rijetkih, ako ne i jedini, profesor univerziteta koji otvoreno govori o manama ovdašnjeg obrazovanja. Šta je najprioritetnije što treba mijenjati u obrazovanju i zašto radnici univerziteta uporno ćute o tome?

ČARKIĆ: Ništa besmislenije nam se nije desilo od bolonjskog procesa. Evo – kakve koristi imamo za ovih nekoliko godina primjene istog? Univerzitet je nekad bio kuća znanja i povjerenja u autoritet predavača. Ili učiš, ili ne učiš. Ili si dobar nastavnik, ili loš. Danas smo zatrpani morem papirologija, anketa, formulara, jalovih sastanaka. Kada smo osnovali Akademiju, jedan čovjek je bio sekretar i studentska služba i sve je bilo besprijekorno, sada taj posao radi deset ljudi i doslovno spadaju s nogu. Bolonja je za mene prosto jedan užasni trijumf birokratije i mediokriteta uopšte. Loši studenti jure “bodove”, predavači, umjesto da se bave poboljšavanjem procesa učenja, jure jeftine reference i nabijaju “bodove” za izbore u zvanja. Vrhunac priče je studentsko ocjenjivanje rada profesora, gdje se strog profesor ocijeni najgorim ocjenama (a ista težina u ocjenjivanju se daje i najboljima i onima koji studiraju po deset godina), zahvaljujući kojem smo došli u situaciju da je desetka, koja je bila nagrada za izuzetnost, potpuno devalvirana. Bolonja je pomogla da loši đaci ucjenjuju profesore i dolaze u roku do diploma. Uopšte, Univerzitet počinje da liči na austrougarsku opštinu kafkijanskog tipa. Moraćemo mijenjati stvari iz korijena, ili, poput mudrih Rusa, držati se provjerenih principa rada na Univerzitetu.

(Nezavisne novine)