Banjalučanin u Njemačkoj: Ima jedna stvar koja mi mrsi račune, a to je nostalgija, mater joj jebem…

Rečenicom iz naslova počinje priču o životu u inostranstvu, konkretnije u Njemačkoj naš sagovornik.

Na pitanje da li se kaje zbog odlaska vani kaže da je bilo dana kada se htio vratiti u BiH.

Priznaje kako se teško uklapa u novu sredinu ali da te tegobe postaju lakše kako savladava jezik.

“Sa druge strane, kad s distance posmatram atmosferu kod kuće, kako volim reći za BiH, vidim kolektivno ludilo” kaže nam.

Ali opet dodaje ima jedna stvar koja mu mrsi račune – “nostalgija, jebem joj mater. Fale mi dragi ljudi, roditelji, kuća, Vrbas, Šehovi” dodaje.

Njegovi razlozi za dolazak bili su više privatne i on nije bio neko ko je nužno krenuo trbuhom za kruhom ali je svakak otišao nadajući se boljem.

“Ja ovdje pohađam srednju škola, konkretnije zanat, što oni u Njemačkoj zovu Ausbildung. Riječ je o trgovačkoj školi koju sam upisao prošle godine i tako dobio status učenika koji ima pravo boraviti u državi dok ne završi školovanje, a potom bi se po automatizmu trebalo steći i pravo na zaposlenje. Što se tiče struke, riječ je o mesnoprerađivačkoj industriji, gdje izučavam u tom preduzeću radeći kao trgovac u direktnoj prodaji njihovih proizvoda. Zbog ciklusa blok-nastave, radi se pet dana u sedmici, odnosno otprilike jedna sedmica u mjesecu se odnosi na stručnu nastavu, a ostatak se provede na poslu u preduzeću. Radno vijeme je desetosatno, sa pauzom od sat vremena” kaže nam.

„Radi se puno i nije nimalo jednostavno, još ako se pri tome nema odlično poznavanje jezika. U mom slučaju, bruto naknada iznosi u prvoj školskoj godini 800 evra, sa plaćenim putnim troškova od kuće do škole i radnog mjesta. Ugovorom je predviđeno da se ta naknada povećava iz godine u godinu, sa dodatnim predviđenim dodacima za božićnicu i godišnji odmor. Prema ugovoru koji je dobio, plata mu raste sveke godine oko 25 %, a ugovor traje tri godine dok traje to školovanje koje mu firma plaća”, kaže naš sagovornik.

Nakon završetka školovanja vjeruje da će ostati u toj firmi i računa na premije, koje nisu male ako ostvaruješ određeni učinak na poslu.

Život u inostranstvu

”Neki okviran prosjek plate, po čuvenju, kod normalnih zaposlenika, kreće se oko 1500 evra, u neto iznosu. Što se tiče troškova života, u Minhenu gdje se trenutno nalazim, najskuplja je stanarina. Ilustracije radi, stan od oko 30-ak kvadrata, u nekom normalnom dijelu grada, da nije odbačen negdje u vražju mater, teško možeš naći ispod 550 evra i na to dodaj još oko 200-tinjak evra za režije. Svaku ponaosob komunaliju koliko košta, pojma nemam, ja ih plaćam u paketu. Po pitanju cijena hrane, one su manje-više solidne”, dodaje.

Kaže da je sad već izgubio orijentaciju, ali se sjeća da je na početku kad je došao nemali broj proizvoda, preračunat u naše marke, koštao isto ili jeftinije.

„Ovdje treba istaći da se radi o veoma širokom izboru. Znači, standard je prilagođen za svačija primanja. Ukoliko želiš da se hraniš luksuzno, Bog zna koliko ti novca treba, ja ne znam, a ako želiš da živiš normalno, pa čak i solidno, bez da se razbacuješ, ali i ne patiš, možeš proći između 60 i 80 evra sedmično. Npr. hljeb možeš kupiti za 60 centi, neki najjeftiniji, a cijena mu se kreće i do euro i po, zavisno od vrste i proizvođača.” kaže.

Dodaje da je masa konditorskih proizvoda jeftinija nego kod nas. Mliječni proizvodi, opet ovisno od vrste i proizvođača, mogu se kupiti po sličnim cijenama kao kod nas.

“Mlijeko npr. možeš kupiti između 40 i 50 centi, margarin od pola kilograma košta između 50 i 60 centi pa do jednog evra. Higijena je u svakom slučaju jeftinija nego kod nas. Za oko pet evra možeš kupiti pakovanje kafe izvrsnog kvaliteta itd. I još kad na to dodaš redovne akcije, cijene su sasvim prihvatljive”, kaže on.

Što se tiče iznosa koji ostaje prosječnoj porodici, naš sagovornik kaže:

”Neka u četvoročlanoj proodici dvoje radi i neka minimalno zarade 3000 eura, a zarade ako nisu beteri i ako hoće da rade. 1000 evra dadnu na stanarinu, režije i telefon, s tim da je to trošak života u udobnijem stanu. Auto i hrana i još pokoja sitnica uzeće im još 1000, ali da žive izuzetno udobno i opušteno. Treća hiljada komotno može ići na štednju, a ako su racionalni, bez nekih vanrednih troškova poput kupovine skupih lijekova i slično, mogu to hladno uštedjeti.” ističe.

Lijekovi su izuzetno skupi.

To je jedino što je najskuplje za prosječan stalež. Cijene lijekova su astronomske. Da li vrijedi otići, žalosno je reći, ali u svakom slučaju neuporediv je život za onoga ko se uspije snaći ovamo za razliku od tegobe, što za većinu predstavlja život u BiH. Sa sigurnim poslom i normalnim prihodima, jedna porodica može normalno da živi i da ima sva osiguranja. Socijalno, penziono i zdravstveno, koje opet omogućava pristup liječenju koje je među najkvalitetnijima u svijetu.

A da li planira povratak kući?

“S obzirom na neke temelje koje ovdje počinjem graditi, rano mi je isticati planove. Oni svakako postoje ali povratak je svakako u drugom planu jer iskreno ne vraća mi se da proživljavam ponovo to dole s vama. Žao mi je vas normalnih koji ste osuđeni na tu psihološku torturu” zaključuje naš sagovornik.

(6yka.com)