Magazin 07.03.2017.

Banjalučanka Ana Kotur: Ne zanima me kalup u koji bi da me stave

ČITANJE: 5 minuta

Banjalučanka Ana Kotur je nezaposlena pravnica i menadžerica za ljudske resurse.

Osoba je s invaliditetom, ima teškoće u kretanju. Kaže da ne zna koliko je odbijenica za posao dobila i da ih, „iako joj je ćaća to predlagao“, nikada nije skupila u fasciklu.

Ne želi, objasnit će, da „skuplja sramotu, čak i kada je tuđa“. Ona bi da se uda, rodi djecu i pokaže im da „mama može“!

Nisam dijagnoza

Od rođenja sam osoba s invaliditetom, što se utkalo u sve pore moje ličnosti. Žena sam, što takođe zna biti nezgodno kad se boriš za svoje mjesto pod suncem. Nekoliko sam godina u nevladinom sektoru, stojim pred ljudima koji ne žele shvatiti zašto kao osoba s invaliditetom želim da me se tretira kao ljudsko biće, a ne kao dijagnozu ispisanu na latinskom! Kćerka sam razvedenih roditelja, podstanarka s ocem koji je prije 25 godina ispraćen iz svoje kuće u koju se nikada nije vratio i za koju nikad nije dobio pravičnu nadoknadu.

Živim i radim u sobi od šest kvadratnih metara! Prošle godine sam do volonterskog mjesta pripravnice stigla sa tatom koji me za ruku doveo do vrata kancelarije. Na kraju me je sačekao na početku naše ulice, zaustavio autobus da ne moram ići niz brdo jer ne bih dugo na nogama ostala – priča Ana.

Nedavno je povrijedila tetivu u vožnji sobnog bicikla i to je bilo dovoljno da je „zagipsaju“ i prebace kod mame koja živi u prizemlju kuće. Nije mogla sama ni u majčin stan, nego su je brat i njegov prijatelj unijeli. Ana kaže da gips nije strašna stvar ako se prihvati kao put ka boljem stanju. Drugo je problem.

– Teže se nosim sa gipsom u glavama drugih od kojih zavisi moje prosječno funkcionisanje kao osobe s invaliditetom. Dok sam bila uzorno dijete, dobra studentica ubijeđena da može da svlada posljedice meningitisa kao relikviju nevakcinisanja protiv zaušnjaka i položi ispite u roku, niti sam izazivala pažnju, niti je pažnja izazivala mene.

Vjerovala sam da nisam uzalud učila i trošila zamišljenu ciglu za zamišljenu kuću mog oca pretvorenu u stranice knjige. Ali postoje neke najobičnije fiziološke funkcije i potrebe za koje niste u istoj poziciji, pa, kako to signalizira Marfijev zakon, kad sam prestala da budem neopterećujuća za servise društvene zaštite i kada su službenici nadležnih institucija prestali da me doživljavaju kao nekoga kome podrška ne treba, počeli su da mi prigovaraju neprisustvo u različitim privilegovanim organizacijama osoba s invaliditetom i rekli da je to prepreka za moje zapošljavanje iako sam sama bila dovoljno borbena, istrajna i predana svemu što radim.

Nastao je kolaps: Više i ne brojim koliko je prošlo od dokazivanja diskriminacije u procesu potrage za poslom kod poslodavca koji je dobio sredstva za zapošljavanje različitih marginalizovanih grupa, uključujući i moju. Više od 20 hiljada maraka iz budžeta građana ove države nisu upotrijebljene za predviđene namjene i za dodatnu vrijednost za ovo društvo – priča Ana.

Planovi

Ne žali se ni na kog, ne optužuje! Sjedi i „kucka“ za pare iz ozloglašenog NVO sektora koje joj trebaju za stručni ispit. Kad ga položi, možda stekne još jedan uslov za zaposlenje u primarnoj struci. Šteta je, misli ona, da ljudsko pravo osobe s invaliditetom ostane mrtvo slovo na papiru. Prestala je da broji foldere sa pripremljenom, skeniranom dokumentacijom za različite poslodavce po različitim konkursima. Prestala ih je i pitati za više informacija o konkursu i upražnjenom radnom mjestu nadajući se da će, kao certifikovani menadžer ljudskih resursa, baš ubosti poentu i objasniti im da je idealna kandidatkinja za taj posao.

– Znate, u certifikatu nema gender sensitive jezika, ali u životu ga ima, pogotovo kad dođete u kasne dvadesete, kao ja, i planirate da se udate. Džaba vam što imate i za koga i sa kim da stvarate porodicu i rađate djecu – svi su nešto presenzitivni na vaše planove, ali je put do posla uz sve već navedeno teži. Rado bih zaradila svoju penziju i djeci koju želim objasnila da mama može, treba i ima pravo da bude čovjek, žena i ljudsko biće iako odudara od kalupa. I ne bih da čekam džeparac od muža u najavi, ni za ručak, ni za do grada, ni za djecu obući, ma koliko sve to zajednička odgovornost bila – zaključuje Ana i najavljuje da će roditi!

Ana misli da je kalup u koji hoće da je stave iskrivila otvorenom pričom o udaji i braku, djeci koju će da rodi bez obzira na to što žena s invaliditetom nikad nije dovoljno žena za patrijarhat i što nosi otrovnu klicu invaliditeta sa sobom.

– Nit’ je otrov, nit’ je klica, više je kao lokalizovani korov koji sraste sa kožom koju nosiš i obilato ili potpuno ti oduzme onu hranjivu vrijednost za život, kao i svakom insanu. Ali za djecu i brak je ključno da si insan, k'o i svako drugi, čovjek i ljudi čija se prava jednako ne poštuju u poretku u kojem živiš, ali sa dodatkom činjenice da nepoštovanje tvojih i prava tebi sličnih mogu mnogo češće i mnogo teže da te ugroze – upozorava Ana Kotur, diplomirana pravnica i menadžerica ljudskih resursa.

(startbih.info)