Banjalučke sportske novinarke: Kvalitet, a ne pol!

Iako žene više nisu rijetkost u tradicionalno “muškim” profesijama, sportske novinarke u Banjaluci Maja Predragović, Zvjezdana Milaković, Jovana Kecman, Aleksandra Perić, Nina Radić i Nataša Stanojević nastavljaju da ruše predrasude.

Pričati o polnoj ravnopravnosti u srcu Evrope je besmisleno i nepotrebno.

Trebalo bi da se podrazumijeva.

Opet kad pogledamo u sve strukture vlasti u našem društvu jasno je da ženski pol nerijetko samo popunjava predviđene zakonske kvote i nema previše mogućnosti da donosi odluke od suštinskog značaja u Bosni i Hercegovini.

Ali, ovo nije priča o (ne)ravnopravnosti polova i jednakoj zastupljenosti žena u tradicionalno snažnijoj profesiji kakvo je sportsko novinarstvo već obična storija o profesionalizmu koje dugi niz godina ispoljavaju banjalučke sportske novinarke.

Maja Predragović, Zvjezdana Milaković, Jovana Kecman, Aleksandra Perić i Nataša Stanojević ne samo da su ravnopravne među “sedmom silom”, već bi se neki usudili i reći, neuporedivo profesionalnije, studioznije, ozbiljnije i na kraju vjerovatno kvalitetnije u poslu od većine muških kolega.

Međutim, to u razgovoru za naš portal nisu željele da priznaju već objektivno, ali i skromno naglasile da “pol” u sportskom novinarstvu ne igra ama-baš nikakvu ulogu.

Novinarka “Nezavisnih novina” Maja Predragović je već u djetinjstvu znala da će se baviti sportskim novinarstvom.

-Naravno, tada su svi mislili da je to jedna od dječijih maštarija i da ću promijeniti mišljenje, ali to se nije desilo. Nakon gimnazije sam upisala Filozofski fakultet, odsjek žurnalistika, i na prvoj godini studija sam došla na praksu u ‘Nezavisne novine’. Po mojoj želji to je bila sportska redakcija, i evo tu sam skoro 15 godina. Na sreću, uvijek sam imala divne kolege, tako da su počeci, ali i cijeli kasniji period bili interesantni, poučni… Savjete mi je davao i istaknuti sportski novinar Limun Papić, a upravo je on osoba s kojom sam uradila prvi intervju na fakultetu- počela je priču novinarka „Nezavisnih novina“.

Prema riječima Predragovićeve, nikad ne bi napustila sportsku redakciju i prešla uinfo, zabavu, lajfstajl…

-Ne, kao što sam rekla, sportsko novinarstvo je oduvijek bila moja želja. Možda bih odustala od ovog posla da sam od starta bila u nekoj drugoj redakciji- dodala je Maja i naglasila da je od „snažnijeg pola“ uvijek imala samo podršku i razumijevanje.

-Dobro su me primili, nisam nikada doživjela neprijatnosti niti sam osjetila da sam u povlaštenom položaju. Kada je riječ o sagovornicima i da li će biti prijatniji sa novinarima ili novinarkama, zavisi i od njihovog i od našeg karaktera, tako pol ne igra nikakvu ulogu.

Prema njenim riječima, prati gotovo sve sportove i ne favorizuje nijedan posebno.

-Nemam omiljeni sport, svi sportovi su zanimljivi na svoj način, ali izdvojila bih košarku i tenis jer te sportove više gledam u slobodno vrijeme. Nekada je to bio fudbal, pa je možda zato moj omiljeni sportista iz djetinjsta Roberto Bađo. Navijam za Crvenu zvezdu, a u BiH mi je naravno najdraži Borac.

Na naše pitanje, da li su novinarke studioznije od muških kolega tokom priprema za obavljanje posla, odgovorila je da to zavisi od karaktera ličnosti, a ne pola osobe.

-Od osobe zavisi kako će se pripremiti za bilo koji posao, pa tako i za ovaj. Naravno, što se bolje pripremite bolje ćete obaviti zadatak, ali na žalost kod nas je takav tempo tako da nije uvijek moguće pripremiti se onoliko koliko bi trebalo I koliko želimo- izjavila je Predragovićeva i na kraju podvukla da ne vjerovatno ne bi nikad promijenila posao.

-Razmislila bih jedino, ako bi taj drugi posao značio više slobodnog vremena i priliku za usavršavanja- zaključila je novinarka banjalučkog lista.

Za razliku od nje, novinarka Radio-televizije Republike Srpske Zvjezdana Milaković nije planirala da napravi karijeru u sportskom novinarstvu.

-Nikada nisam maštala da ću postati sportska novinarka, ali sport me je uvijek zanimao. Kada sam dobila posao na Televiziji Republike Srpske odmah sam raspoređena u sportsku redakciju i to je, pokazalo se, za mene bilo najbolje rješenje. Imala sam teoretsko znanje o novinarstvu, a tematika kojom sam se bavila bila mi je poznata. Trebala mi je samo praksa, a zahvaljući pomoći kolega brzo sam je stekla- izjavila je Zvjezdana, inače i portparolka Rukometnog kluba Borac m:tel.

Ni Zvjezdana nije ušla u sportsko novinarstvo samo dok se ne „otvori“ mjesto u nekoj od ostalih redakcija.

-Ne! Ne čekam priliku za “ubacivanje” u druge redakcije. Ne želim time da se bavim. Uostalom, u sportskoj redakciji imam priliku da se bavim i tim aspektima novinarskih izvještavanja. Sportisti su sada najveće zvijezde i svaki aspekt njihovog života zanimljiv je našim gledaocima. Na primjer, Novakova pobjeda u Melburnu i kako ju je proslavio. Izvještavali smo i o tome.

Sa snažnijim polom, naglasila je, nikad nije imala problema.

-Uvijek je sve bilo u najboljem redu. Normalno da su mi kolege na početku karijere davali savjete, ali su uvijek prihvatali i moje sugestije. Kada krenem na zadatak potrudim se da znam sve o temi kojom se bavim, snimatelju objasnim šta želim da snimi, ali kreativni dio posla ostavim njemu, jer mu je to posao. Kada napišem tekst i izdvojim izjave posao u montaži je brz i jednostavan.Nema tu mnogo drame. Svi smo mi profesionalci. Ne postoji podjela na muške i ženske novinare, samo na dobre i loše.

S obzirom da se trudi uvijek profesionalno obavljati posao, ne favorizuje posebno nijedan sport, niti sportistu.

-Na ovo pitanje uvijek odgovorim da volim sve sportove. Svi imaju, na svoj način, ono što volim – neizvjesnost, pobjednika, poraženog, navijače i dramu.

U budućnosti ne planira da mijenja profesiju, ali je odgovorila kontrapitanjem:

-A da je plaćeniji? A da je za CNN, BBC ili RT? Da li biste Vi?

Bavljenje sportom odnosno košarkom u djetinjstvu odvelo je novinarku Alternativne televizije Jovanu Kecman u sportsko novinarstvo.

-Kad već kao sportistkinja nisam bila ni blizu plasmana na Olimpijadu, reko’ mogla bih da radim kao sportska novinarka. I tako iz srednje Elektrotehničke škole upišem žurnalistiku. Da mi je ova pamet bila, razmislila bih sigurno- uz osmijeh je izjavila Jovana i dodala da bi možda i promijenila redakciju, ali nikako u neku „političku“ priču.

-Politika me ne zanima, ali se na žalost miješa u sve.

Iz njenog dugogodišnjeg iskustva je naučila da je s snažnijim polom uvijek mnogo lakše raditi.

-Sa muškim kolegama je uvijek lakše raditi. Bar je takvo moje iskustvo, s obzirom da u redakciji imam dvojicu kolega. Do sada nisam imala neprijatnosti ni sa kolegama, ni sa sagovornicima. Ne mislim ni da mi je lakše, a ni teže obavljati zadatke u odnosu na muške kolege. Ljepota novinarskog posla i jeste u tome što su svi ravnopravni- dodala je Kecmanova i istakla da se uvijek trudi biti profesionalna.

Ali…

-Ako moram da biram između ‘vječitih’ rivala crvena je boja ljubavi. 🙂 Ali i to nosim kao naslijeđe od tate, kad sam kao klinka s njim gledala utakmice i navijala za'barbiku’ (tako je mama zvala Sinišu Mihajlovića, zbog duge kose). U BiH navijam za ŽKK Čelik iz Zenice (Ko razumije, shvatiće :)), a inače volim barselonu i španski fudbal.

Na kraju razgovora je pola u šali, a pola u zbilji rekla da bi „uvijek mijenjala posao ako je manji stres i radno vrijeme“.

-S obzirom da sam sada majka, prioriteti su se promijenili. Ako moji urednici ovo pročitaju, nadam se da neću dobiti otkaz. :)-

Maltene sličan put ka sportskom novinarstvu imala je i Aleksandra Perić iz sportske redakcije Radija RS.

-Bavila sam se košarkom i želja mi je bila da ostanem u nekoj priči vezanoj za sport, ali da sam tačno znala da ću biti novinar, baš i nisam. Pojavio se konkurs na Radiju RS, baš za sportsku redakciju, prijavila sam se i tako je počelo 1998. godine. Sport me oduvijek interesuje, tako da nemam namjeru ni želju da prelazim u druge redakcije.

Na početku karijere urednik sportskih redakcija bila je Jadranka Drinić, a dok je radila u Glasu Srpske, takođe je imala nekoliko koleginica (Tatjana Papić i Milica Džepina).

-I tada, kao žena nisam bila neko čudo u muškoj redakciji. S muškim kolegama na RTRS-u, ali i iz ostalih redakcija imam dobar odnos, s većinom čak i prijateljski, družimo se i mimo posla. Sportska redakcija je u jednoj kancelariji, Radio i TV, i mi smo jedini na RTRS-u zajedno. Odlično se slažemo, dobro sarađujemo, a varnice sijevaju samo kad krene prica o Crvenoj zvezdi i Partizanu.

Perićeva nije doživjela nikakve neprijatnosti u svojoj karijeri niti smatra da joj je lakše/teže obavljati posao s obzirom da je ženskog pola.

-Isto je i nama i kolegama. Moj omiljeni sport je fudbal, posebno engleski i njemački! Jedva čekam juni i EURO 2016 u Francuskoj. Volim i ostale sportove s loptom, Olimpijadu, atletiku i plivanje. Gledam čak i snuker, biatlon, sve i svašta –  dodala je Perićeva i podvukla da navija za banjalučki Borac.

Zato nema namjeru da promijeni posao!

 

Najmlađa od svih pomenutih djevojaka iz sportskih redakcija je Nataša Stanojević, novinarka portala „Mojabanjaluka.info“.

-Otkako sam upisala Novinarstvo i komunikologiju najveća mi je želja bila da pišem sportske tekstove jer se u drugim žanrovima ne vidim. Sport apsolutno zadovoljava ambicije iako na portalu često radim i na događajima izvan sporta, ali sportsko novinarstvo je profesija koja me ispunjava i čini srećnom- rekla je Stanojevićeva.

Takođe, nikad nije doživjela nikakvu neprijatnost od kolega snažnijeg pola niti je imala bilo kakvo negativno iskustvo u vezi sa poslom.

-Na praksi u sportskoj redakciji RTRS-a, radne kolege su bile uvijek tu da pomognu šta god mi je trebalo. Neprijatnosti nikada nije bilo jer su uvijek bili fer i korektni prema meni. Ukazivali su mi na greške koje sam pravila ali su znali i pohvaliti kada nešto dobro uradim. U sadašnjoj redakciji takođe su svi susretljivi.

I Nataša od svih sportova najviše voli fudbal.

-Samo fudbal i Borac, a omiljeni sportista mi je naš Banjalučanin Boris Raspudić.

Prema njenim riječima, u našem društvu i dalje postoji tradicionalno mišljenje da sportskim novinarstvom treba da se bave isključivo muškarci.

-Možda zato djevojke moraju studioznije da se pripremaju i više dokazuju- naglasila je i dodala da je zadovoljna svojim poslom, ali i ostavila prostor da ga u budućnosti promijeni. „Nikad se ne zna…“.

(Mondo)