Banjalučki aktivisti: Odgajamo djecu da budu bolji ljudi od nas

“Oni moraju da nauče da ne ćute na nepravdu, da se bore za svoje interese, da vode računa o interesima drugih i interesima zajednice. Ja njima ne pričam o politici, mi u kući ne pričamo o politici, mi politiku učimo na ulici.”

Od protesta za Picin park iz 2014. godine naovamo, Banjalučani se sve češće okupljaju oko zajedničkih ciljeva, tražeći svoja prava i štiteći svoje i interese svoje djece. Aktivistički duh je, čini se, sve življi u gradu na Vrbasu, a posebno raduje što se na akcijama Građanske inicijative za Borik, Rekreativne zone, Oštre nule, DRIP-a, BASOC-a, Udruženih žena, Centra za zaštitu životne sredine i drugih formalnih i neformalnih aktivističkih grupa, često mogu vidjeti i djeca raznih uzrasta, od beba u kolicima do tinejdžera koji rame uz rame sa svojim roditeljima uče kako se bori za sebe, za svoj grad i svoje sugrađane. Sa banjalučkim aktivistima koji na proteste i građanske akcije dolaze zajedno sa svojom djecom razgovaramo o tome kako su njih odgajali njihovi roditelji, a kako oni danas odgajaju svoju djecu i kojim vrijednostima ih uče. Srđan Puhalo, Aleksandra Petrić, Danijela Majstorović i Dražana Lepir odgovaraju na pitanje ima li nade da naša djeca budu bolji ljudi od nas.

Naši roditelji su značajan dio svog života proveli u prošlom sistemu. U kakvom duhu su oni nas odgajali i kako se to odražava na naš život danas? Kakva je generacija naših roditelja danas, u kontekstu građanske svijesti, informisanosti i uključenosti u dešavanja u društvu?

Srđan Puhalo: Vrijeme naših roditelja bilo je potpuno drugačije jer su oni rasli u socijalizmu koji je od njih želio da napravi nove, socijalističke ljude. Oni su odrasli u društvu u kojem je bilo siromaštva, gladi i oskudice, ali nije bilo velikih materijalnih razlika, bila je veće briga za čovjeka, pogotovo ako je poslušan. Vjerovali su da grade svijet koji će biti bolji, moderniji, humaniji. Društvo je vodilo računa o zdravstvu i školstvu svojih drugova i drugarica. Bilo je posla za sve. Ako si bio dio sistema, sistem je brinuo o tebi, neposlušni su snosili posljedice, ali ne tako drastične kao danas. I danas imamo ostatke tog mentaliteta da se poslušnost cijeni, da se klanjamo birokratama i da očekujemo da će neko drugi da riješi naše probleme.

Aleksandra Petrić: Ja sam i sama dobar dio života provela u prošlom sistemu. Vrijeme mog odrastanja nije bilo opterećeno nacionalnim podjelama, ljudi oko mene su ih mnogo manje isticali i vrednovali nego što osjetim da se dešava danas, u odnosu odraslih ljudi prema djeci. Nekako su sve radničke porodice ličile jedna na drugu. Mojim roditeljima je uvijek bila važna škola, dobre radne navike, učenje i znanje, pošten odnos prema drugim ljudima. Otac je govorio da na svijetu postoje samo dobri i loši ljudi i da drugih podjela nema, te da živimo u veoma bezbjednoj zemlji u kojoj je moguće bilo gdje spavati na ulici da ne budeš pokraden ili napadnut. On pred nama nije komentarisao politiku, već nas je gurao prema sportu koji mu je bio izuzetno važan i često me je vodio na rukometne utakmice. Pamtim i narative majke koja je preživjela Jasenovac, i redovno sa nama obilazila spomenik na Kozari gdje je ostalo zabilježeno i ime moga djeda, partizana. Moga oca odavno nema, a majka je odavno razočarana u sadašnji sistem.

Danijela Majstorović: Moji roditelji su nedvosmisleno stasali u srednju klasu tokom moderniteta i emancipacije koju je donio socijalizam kroz besplatno visoko obrazovanje i dostupnost poslova u njihovoj struci-nešto što je danas nezamislivo . Odgajana sam da smo svi Jugosloveni, nismo bili religiozni uopšte, nismo slavili slave već 1. maj i Novu godinu, porodični prijatelji bili su nam Muslimani, Hrvati a dosta je moje porodice živjelo širom SFRJ. Nadalje, odgajana sam, rekla bih, u duhu skoro pa “protestantske etike” gdje su se vrednovali rad i trud, sportski duh, iskrenost, pravednost. Mislim da je na moje roditelje rat uticao tako što su traumu nastalu raspadom Jugoslavije pokušali premostiti nekim patriotsko-srpskim ali i postdejtonskim narativom i identitarnom matricom koja poseže za tropima poput “vijekovne mržnje” ili “Nole je najbolji” i sl., kao uostalom i većina, mada kad pričamo o masovnim grobnicama i ubijanjima, oni ponavljaju da su uvijek za to da svako individualno bude izveden pred lice pravde. Jednakost i pravičnost, to su neki temelji.

Dražana Lepir: Meni su moji roditelji svojevrsni vremeplov. Tata je bio učesnik Drugog svjetskog rata, a mama je rođena 1936. godine i tokom odrastanja sam se naslušala svakakvih životnih lekcija. Slušajući njihove priče i živeći sa njima jedan dio života, iskustvo koje su na mene prenijeli jeste da se u životu uvijek treba dočakati na noge, ma šta god bilo u pitanju. Jedino nas bolest ili smrt može zaustaviti ili spriječiti da idemo naprijed. Takođe, naučena sam da čovjek ne može propasti ako radi, što se danas znatno razlikuje od prošlih vremena, barem se meni tako čini.

Kakvo je vaše mišljenje o našoj generaciji, rođenih 70-ih, 80-ih godina prošlog vijeka? Jesmo li mi dovoljno aktivni kao građani, interesujemo li se dovoljno i borimo li se za naša prava, za prava naših sugrađana, protiv nepravde, protiv nekulture, nepoštenja…?

Srđan Puhalo: Ljudi rođeni 70-ih godina su potpuno izgubljena generacija, jer pamte socijalističke 80- te i ratne 90-te godine. Oni pamte bratstvo i jedinstvo, a ginuli su zbog nacionalizma. Oni se sjećaju ljepote odrastanja 80-ih i „čari“ inflacije, privatizacije, tranzicije 90-ih. Oni su morali zaboraviti marksizam i prihvatiti religiju. Oni su vjerovali da je demokratija nešto što je dobro samo po sebi. Oni su generacija kojoj je upropaštena mladost i koja je puna strahova da se to ponovo može desiti. Paradoksalno je to što su se te generacije iz 70- ih borile u ratu, a danas se ne bore u miru. Generacije 80-ih su sve ovo što se dešavalo 90- ih mnogo lakše prihvatile kao normalno i neminovno, iako su realno odrastali u gorim životnim uslovima nego mi iz 70-ih.

Aleksandra Petrić: Želim da vjerujem da jesmo aktivni, barem to mogu reći za ljude u svom bliskom okruženju. Dosta ljudi koje poznajem, a koji su rođeni 70tih i 80tih godina pamte drugačiji život, nose u sebi vrijednosti koje su daleko od etno-nacionalizma, rasizma, desničarskih i konzervativnih stavova i patrijarhata i suprostavljaju im se aktivno, radeći, govoreći, pišući protiv svega toga, i više od toga. Međutim, sve više osjećam da su to, nažalost, zatvoreni mikro-svjetovi osoba koji pokušavaju da zaštite sebe i bliske osobe, i da nemaju šanse protiv ogromne većine drugačijih kojima su bliske upravo ove nazadne ideje, te da nam društvo postaje sve tolerantnije i intertnije prema diskriminaciji i nasilju.

Danijela Majstorović: Nismo aktivni, naša se generacija nije politizovala uopšte- možda zato što i elite među tom generacijom ne vide problem jer su na vrhu piramide raspodjele pa im je dobro. Imam prijatelje koji su srednja klasa, rade na univerzitetu, etabliranom ngo-u ili u državnoj upravi i prosto ne vide da neki drugi nemaju posao, stan, pa čak ni priliku za posao. Za neke je u Banjaluci super dok je za većinu situacija katastrofalna čemu govori u prilog da svako ko može nešto da nađe ide odavde ili ubrzano uči njemački na nekom kursu. Kapitalističko izrabljivanje sve više uzima maha i ljudi koji već decenijama trpe simboličko, strukturno i fizičko nasilje, postaju otjelovljenje tog nasilja- oni nisu tamo neki “apatični politički subjekti” već otpad nemilosrednog etnonacionalističkog kapitalizma u sprezi s patrijarhatom u kojem se moć neće prepustiti bez krvi.

Dražana Lepir: Nažalost, mi danas živimo kako živimo. Svi smo svjesni kako se dolazi do posla i da je posao sam po sebi postao svrha. U tom pogledu sam razočarana kada je u pitanju generacija 70-ih i 80-ih godina. Jasno mi je da nosimo razne traume prouzrokovane ratom 90-ih, ali mislim da možemo biti bolji ljudi, komšije, prijatelji_ce, drugovi_ce. Nije samo u pitanju otuđenje jednih od drugih, već je prisutan jedan izostanak empatije koji prenosimo na nove generacije. Kao da ne shvatamo da smo sad mi ta generacija koja je „uzor“ novim generacijama.

Učestvuju li vaša djeca u vašem društvenom angažmanu i na koji način?

Srđan Puhalo: Moj društveni angažman je zbog moje djece i za našu djecu. Ne želim da svoju djecu, i njihovu djecu, gledam preko skajpa jer su 5000 km daleko od mene. Ne želim ni da žive u siromašnoj, šovinističkoj i feudalnoj BiH. Želim da žive u pristojnom društvu u kojem će moći da žive od svog rada, svog znanja, ne plašeći se novog rata. Da putuju, da odu i da se vrate. Oni su sa mnom i uče od mene na ulici, na protestima, jer najbolje je da se aktivizmu uče na osnovu ponašanja roditelja a ne slušajući šuplju priču na času demokratije. Oni moraju da nauče da ne ćute na nepravdu, da se bore za svoje interese, da vode računa o interesima drugih i interesima zajednice. Ja njima ne pričam o politici, mi u kući ne pričamo o politici, mi politiku učimo na ulici.

Aleksandra Petrić: Sa svojom kćerkom, koja sada ima 12 godina, odavno i redovno razgovaram o različitim društvenim problemima. Ne pokušavam da joj uljepšam stvarnost, već želim da joj omogućim da je razumije. Često dobijam pitanja poput ’šta ima veze kakve je ko boje kože’ ili ’zašto niko ne štiti žene i djecu koji dobijaju batine.’ Ona zna da se bavim zaštitom žena i djece od nasilja, i o tome često govori u školi, svojim drugarima i nastavnicima. Više puta je bila sa mnom kada sam potpisivala peticije, posljednji put protiv uništavanja dječijeg igrališta u Boriku, bila je više puta na protestima zbog uništavanja Picinog parka i bila zainteresovana da čuje zašto su ove akcije važne za sve ljude u gradu.

Danijela Majstorović: Moje dijete je malo, on najviše voli da se igra i mi ga nastojimo ne maltretirati bez prijeke potrebe ali je već u kolicima “ovjerio” brojne proteste, od onih radnika Kosmosa do kampanje Bernija Sandersa dok smo bili u SAD-u. Učimo ga da bude osjetljiv na nasilje, da bude izložen različitim kulturama, ljudima, selu, gradu- dakle da upozna njujorške ulice podjednako kao i kozarske visoravni odnosno vrbaske obale. Učimo ga da bude dobar drug, da bude pažljiv prema djeci da brine o svojoj okolini.

Dražana Lepir: Uloga roditelja me je dodatno osvijestila koliko je bitno biti društveno-odgovorna osoba. Partner i ja smo aktivni u nevladinom sektoru i naše dijete je samim tim od starta dio aktivnosti u kojima učestvujemo. To znači da dosta stvari trebamo uskladiti što nekada može biti simpatično, a nekada i frustrirajuće. Dijete je svjesno policije i njihovog prisustva u gradu od druge godine života. Ponekad, kad se šetamo brojimo policajce, pogotovo kad je vanredno stanje u Banjaluci.

Kako odgajate svoju djecu? Koje su vam vrijednosti važne? U kakve građane biste željeli da izrastu?

Srđan Puhalo: Volio bih da nauče da misle svojom glavom, da kažu ono što misle i da se ponašaju onako kako govore. Nisam siguran da ću uspjeti u tome, jer mnogo je faktora koji na to utiču. Veoma je važno da moja djeca vide kako se ja ponašam u stvarnom životu, djeca su pametna i mogu sami donijeti prave zaključke. Mogu prihvatiti da misle da sam glup ili nesposoban, ali nikako da sam kukavica. Oni su još mali da bi shvatili šta je demokratija, ljudska prava ili šovinizam, ali i te kako lako shvate koliko je važno da imaju  park i igralište gdje se mogu igrati i da se za njega moraju boriti. Ne znam da li sam na pravom putu, i da li je to dobar put, vrijeme će pokazati? Najviše mi u tome pomaže moja žena, a njihova majka.

Aleksandra Petrić: Svoju kćerku učim istim stvarima kojima su mene učili moji roditelji. Da je znanje važno i jedino što nam niko ne može oduzeti, da svaka osoba ima pravo na vlastite želje, slobodu odlučivanja, odgovornost prema sebi i drugima, da je nenasilje uvijek bolja opcija, da je drugarstvo neprocjenjivo, greške lekcije, a povjerenje najveći poklon. Željela bih da bude svoja i da zadrži prirodan osjećaj za pravdu, i da je taj osjećaj motiviše da bude aktivna, a ne po strani.

Danijela Majstorović: Da bude dobar, vrijedan, da ne bude samoživ- da brine o društvu i drugoj djeci  oko sebe,  da bude feminista, da čita, da bude u prirodi. Puno da čita, a manje da gleda crtiće. Nastojimo ga izložiti različitim situacijama bez roditeljskog narcizma, staklenog zvona i ostalih sličnih momenata.

Ima li nade da će generacija naše djece biti bolja od nas, da neće skloniti pogled pred nepravdom, da neće ćutati kad im nešto smeta, da će misliti svojom glavom i iznositi svoje mišljenje, da će se boriti za bolje društvo…?

Srđan Puhalo: Ima nade, naša djeca su djeca svijeta, mada mi to sada ne vidimo. Oni će mnogo lakše putovati i komunicirati sa svijetom i to se ne može spriječiti i zaustaviti. Do njih danas lako dolaze razne ideje i niko to ne može od njih sakriti niti im to spriječiti. Ako im ne dopustimo da stvore svijet kakav oni žele, oni će otići odavde. To nam se već dešava.

Aleksandra Petrić: Ja znam da ima mnogo roditelja kojima je kao i meni važno da im djeca ne odrastu u ćutologe okrenute prema zidu. Ja vjerujem u njih, a vjerujem i u sebe, i znam da ću kao i oni učiniti sve da doprinesem tome.

Danijela Majstorović: Nadati se.

Dražana Lepir: Koliko god naivno zvučalo, uvijek se nadam dobrom, vjerujem i znam da ima ljudi koji su spremni da se bore za opšte dobro.

(6yka.com)