Magazin 25.01.2017.

Banjaluka: Kada su kafane bile birtije

ČITANJE: 3 minute

Nekada najpopularnijih mjesta – “Mostar“, “Grmeč“, “Aleksinac“… danas više nema. Nema ni boema koji su iz cijele bivše Jugoslavije tu svraćali. Zamijenili ih moderni kafići.

Banjaluka je danas ušminkan grad. Po svojoj čistoći sve više se približava grupi najuređenijih evropskih gradova. Polako nestaje ona Banjaluka koju stariji pamte, a mladi gledaju na požutjelim stranica njene prošlosti.

Kada se govori o banjalučkim kafanama koje su nekada bile birtije, pravi sagovornik bio je Slavko Podgorelac, hroničar i publicista, autor dokumentarnog serijala “Medaljoni u vremenu” koji je na talasima Radija RS emitovan u 427 izdanja.

– Ono što su u Beogradu bili Skadarlija i stari Kolarac, kultna sastajališta umjetničke, boemske i “podzemne” intelektualne elite, to su u Banjaluci bile istinske kafane ili birtije, ”Mostar”, “Aleksinac”, “Grmeč”, “Dom kulture”… Ali njih danas više nema – kazivao je Podgorelac.

Kafana “Mostar” se izdvajao po posebnom šarmu i sastavu gostiju.

– Stolnjaci kockasti, klimavi stolovi, premazani crni daščani pod, debele hrastove grede na plafonu i miks mirisa duvana, ćevapa, alkohola i urina – eh, ti elementi su krasili “Mostar”. Pamtim kelnera Duleta. A stalna klijentela je posebna priča – govorio je Podgorelac.

MRKI PONEDELjAK
Od perifernih kafana popularne su bile birtije “Mrki ponedeljak”, “Svako svoje zna”, “Lovački bar” u Trapistima ili “Posljednja šansa” koja je radila non-stop na Željezničkoj stanici. Danas je, od otvorenih prostora, najpopularnija bašta ispred Hotela “Bosna”. Sa prirodnim hladom koji obezbjeđuju kesteni i platani, ona je i proteklog ljeta bila puna domaćih i stranih gostiju.
Legendarni pozorišni i filmski glumac, pokojni Adem Čejvan je slobodno vrijeme provodio u “Mostaru” ili ispred njega. Dok je bio član Jugoslovenskog dramskog pozorišta Čejvan je početkom osamdesetih utemeljio teatarski festival “Sa glumcima u maju”.

 

– Svi velikani eks – jugoslovenskog glumišta, koji su dolazili na ovaj festival, Čejvana i druge članove Organizacionog odbora su nalazili upravo u ovoj birtiji. Pomenuću samo neke: Boris Dvornik, Stevo Žigon, Ljuba Tadić, Ceca Bojković, Neda Arnerić, Fabijan Šovagović. Gosti su imali obezbjeđen smještaj, a honorar su dobijali u naturi. Čejvan im dogovori gostovanje u nekom radnom kolektivu gdje su honorar, umjesto u novcu, dobijali u robi, odjeći ili obući. I niko se nije ljutio – podsjećao je sagovornik.

Nažalost, Banjaluka je izgubila imidž festivalskog grada. Nema više ni glumaca u maju, a ni Festivala filmskog stvaralaštva.

Zanimljiva priča je birtija “Aleksinac”.

– Plaćalo se na teku, a još mi je u sjećanju kelner Meša sa zalizanom kosom i potkresanim brčićima. Služio je novinare, a najredovniji su bili Hamid Husedžinović, bivši šef dopisništva “Borbe” i “Novosti”, Vezuv Tinjić, dopisnik “Politike”, i mi mlađi koji smo se znali ogrebati za po koje piće. Čest gost je bio i sjajni pjevač Boško Orobović, pobjednik festivala u Opatiji. “Aleksinac” je bio pojas za spasavanje onih koji su voljeli čašicu, a nisu imali para.

U Domu kulture su se, naveo je Slavko, okupljali slikari, novinari, glumci, a u Pozorišnom klubu pod nazivom “Kabare” i pod vođstvom nezaboravnog Slavka Zamole, isti šaroliki sastav gradskih beoema koji su, kako reče pjesnik, svoje najljepše dane provodili – noću.

(Novosti.rs/banjaluka.net)