Beščašće umjesto spomenika
Na popularnom Krašovom parkingu, na Vidovdan, počela je izgradnja tri decenije čekanog centralnog spomen-obilježja borcima Republike Srpske, a trenutno se na tom mjestu nalazi rupa. Zbog svega što prati početak radova, možda bi najbolje bilo da ostane ta rupa. I u nju da zakopamo sramotu i jad koje nam serviraju politikanti, ponižavajući svakog borca. Pa da je zatrpamo i tu podignemo spomenik beščašću.
PIŠE: Aleksandar Stojanović
Na tom spomeniku bili bi upisani svi oni koji su 30 godina borce koristili za politička prepucavanja, prazna obećanja, sopstvenu promociju. Oni koji su 30 godina priču o spomeniku pretvorili u šuplju priču. Oni koji 30 godina zapišavaju našu slavnu istoriju i Republiku Srpsku. A na vrhu, zlatnim slovima, oni koji u dane kad se bar malo ispravlja ta nepravda prema stvaraocima Republike Srpske to koriste da prave performanse, za političke obračune i prepucavanja, za sopstvena ugrađivanja i sitne poslove. Tužno je što bi taj spomenik dimenzijama morao biti taman koliki i ovaj planiran za borce.
Na svakog heroja i stvaraoca tokom ovih 30 godina dobili smo jednog političkog šibicara, secikesu, palamuda koji je spreman da najveću ljigavštinu upakuje u celofan patriotizma i zakonitosti ne bi li se biračkom tijelu prodao kao rodoljub. Na svaku pobjedu naših heroja u ratu, ovi su nam priredili sto sramota u miru.
Naučeni da se u svaki patriotizam treba ugraditi, da svaku rodoljubivost treba naplatiti, bilo politički ili finansijski, ovako važno, nadnacionalno pitanje pretvoreno je u još jedno dnevnopolitičko šibicarenje.
Iako Stanivuković u samom projektu sve predstavlja kao lični poduhvat, sopstveno postignuće, stalno uplićući porodične prilike, kao da diže porodični spomenik, može mu se progledati kroz prste zbog toga što je prvi koji je, ne samo nešto uradio da se krene u taj projekat, nego ga i započeo s ambicioznom željom da sve bude gotovo za godinu dana. Sa druge strane, ono što radi Vlado Đajić vjerovatno niko u SNSD-u sem njega ne shvata šta je cilj. I šta god da je krajnja namjera, niko se ne može otrgnuti utisku da je želja za promjenom lokacije plod lične frustracije. Međutim, nije ni važno, jer veoma je hrabro da o lokacijama priča neko ko je garažu od 30 i više miliona KM postavio nasred klizišta.
Na kraju krajeva, nije više bitno ko je u pravu, gradonačelnik Stanivuković ili predsjednik Gradskog odbora SNSD-a Vlado Đajić. Cirkus je već napravljen. Kao da ga je osmislila agencija iz Beograda.
P. S.
Borci, heroji, junaci… Hvala vam i izvinite.
Oznake: Aleksandar Stojanović, Kolumna, komentar
