Bez srpskih sudija Ustavni sud BiH nije nadležan za Srpsku

PIŠE: Nenad Kecmanović

Rusija je onomad u SB UN pokrenula pitanje funkcionisanja Ustavnog suda BiH bez predstavnika Srpske, kao što je prije toga praktično ukinula funkciju visokog predstavnika.

Tako je u Njujorku, a na terenu, u brdovitoj BiH?

Iz dana u dan traje drama. Šmit odlučio ovo i ono, a Dodik poništio i jedno i drugo. Onda Šmit oboje zabranio, a Dodik sve njegovo proglasio nevažećim.

Povremeno se u tu razmjenu ukidanja odluka, na strani Šmita, uključi i Ustavni sud BiH u Sarajevu, pa naiđe na istu kontru iz Banjaluke. Neupućeni bi se zapitao: pa šta ti ljudi tamo rade, dokle će tako, ponašaju se svi isto. Ipak, nije isto.

Dodik je predsjednik Republike izabran na neposrednim izborima i njegove inicijative podržava Narodna skupština RS. A Šmit?

Međunarodnopravno, on je niko i ništa. I gore od toga, čovjek koji se lažno predstavlja pa ga je Dodik krivično tužio. Ustavni sud BiH pak, sastavljen od sudija Bošnjaka, Hrvata i stranaca, može da bude nadležan samo za FBiH, ali mu onda valja promijeniti ime u Ustavni sud FBiH!

Bez sudija iz Srpske taj sud nije nadležan i za RS.

Razlika je i u tome što i OHR i Ustavni sud BiH, kakvi god bili, stoluju u Sarajevu, a da bi njihove odluke bile primijenjene u Srpskoj, moraju da budu objavljene u Službenom glasniku RS u Banjaluci. Ocjene li entitetske vlasti da su odluke donesene bez saglasnosti predstavnika Republike i protiv interesa naroda – neće biti objavljene, a time kao i da ne postoje.

Kako će Srpska bez v.p. UN u BiH i bez Ustavnog suda BiH? – Lijepo!

Srpska ima svoj Ustavni sud RS u Banjaluci, pa može da fukcioniše i bez onog u Sarajevu, kao što ima i predsjednika, pa može, evo već skoro dvije godine, bez visokog predstavnika.

Protektorat je u Dejtonu, ionako u cjelini bio oročen na deset godina, a već više od deset predstavlja anahronizam, sa sve v.p., inostranim sudijama, trupama EUFOR-a i sl.

U međuvremenu su, kao što je bilo i predviđeno, stasale domaće institucije da preuzmu sva oročena ovlašćenja stranaca. Dosljedno tome, krajem 2011. bilo je riječi o tome da se zatvori OHR, ili da se u prelaznom periodu izmjesti u Beč ili Ženevu.

Evropa (Francuska, Britanija, NJemačka) i Rusija su bile za to, s obrazloženjem da je BiH već „prešla iz dejtonske u evropsku fazu“. A onda su SAD nametnule uslove (5+2), od kojih je jedan značio da će stranci otići tek onda kada sami procijene da treba da odu, što znači nikad.

Miroslav Lajčak je solomonski zaključio da v.p. zaista ničemu ne koristi, ali i nikom ne smeta.

Mešetarenje sa Dejtonom (bonska ovlašćenja, otimanje entitetskih nadležnosti, nametanje zakona, smjenjivanje političara, haška ne/pravda, mistifikacija Srebrenice) ohrabrilo je bošnjačke apetite na cjelovitu i jedinstvenu, ekskluzivno bošnjačku državu, naslijedni begovat, koji je privremeno okupirala pobunjena hrišćanska raja. I time obeshrabrili njihovu spremnost da se dogovaraju sa konstitutivnim Srbima i Hrvatima ili, kako oni vole da kažu, sa dvije manjine.

Umjesto toga šalju apele imperiji da dohaka Dodiku.

Sistematsko produkovanje konfuzije, u kome se stalno promovišu kontradiktorne, inicijative i novi mehanizmi, sve brojniji posrednici i izvjestioci iz Brisela, Berlina, Londona i Vašingtona, sa već viđenim idejama i rješenjima, dovelo je do bar tri verzije Dejtona.

Jedna je izvorni Dejton, druga je duh Dejtona, treća je Dejton koji se koliko-toliko još poštuje.

S obzirom na to da je Dejtonski sporazum jedina čvrsta tačka koju su domaći lideri potpisali i svjetski garantovali, sada svi jedni druge optužuju da su baš oni ti koji ga krše. Po sistemu montipajtonovske obrnute realnosti – optužuju i RS koja jedina ima jasan interes da ga brani.

Americi odgovara ova konfuzija na terenu, gdje se tradicionalno ukrštaju interesi Rusije, NJemačke i Turske. Balkan je važna tačka globalne geostrategije i SAD drže detonator na buretu baruta u evropskom dvorištu.

Nijemci bi opet da to riješe po kratkom postupku na račun Srba, i zato se grabe za funkciju v.p. Uglavnom, su to bili Austrijanci i Nijemci, vrsni poznavaoci lokalnog terena i mentaliteta naroda iz okupatorskog iskustva tokom dva svjetska rata.

SAD i Njemačka obostrano ciljaju na to da neposlušnoj Srpskoj otmu i vlast i vlasništvo.

Malo otimanja entitetskih nadležnosti, malo otimanja prirodnih resursa. Ono što preostane može, u znak sjećanja, i dalje da se zove Srpska i Srbi da nastave da pričaju o njenoj samostalnosti i slobodi.

Dodik je reaktivno mobilisao Srpsku na samoodbranu.

Rat u Ukrajini je zaoštrio i globalne i lokalne antagonizme u BiH, pa su se pritisci Zapada na Srpsku pojačali (pristupanje NATO-u, sankcije Rusiji, unitarna BiH). A bošnjačke političke elite krenule su u ofanzivnu podršku u kojoj je prednjačila ona pretila ministrica Bisera, a nacionalno lojalni amabasadori u međunarodnim organizacijama počeli su da se izlaguju kako Bosna hoće u NATO, kako je uvela sankcije Rusiji, kako podržava Zelenskog, kako u svemu slijedi politiku kolektivnog Zapada. I to je pars pro toto jedva dočekano.

No, uslijedili su i odgovarajući demantiji srpskih amabasada kao i masovni skupovi podrške u Banjauci i svijet je dobio realnu sliku BiH kao dvije države pod jednim imenom. I neki zapadni analitičari poslovično neskloni Srpskoj, Srbima i Dodiku, ocijenili su da ovaj srpski lider posjeduje zavidnu vještinu da se i sa minimum resursa nosi sa svim oblicima pritiska i da time stiče podršku svoga naroda i simpatije globalnih lidera – Putina i Sija, ali i lidera članica EU i NATO, poput Orbana.

Sve je šokirao ordenom Putinu i deklarisanjem za prvoborca protiv neokolonijalizma u trenu kada svi sebe vide kao žrtve dominacije SAD.

U Sarajevu su oduševljeno procijenili da je Dodik konačno prešao crvenu liniju Zapada i da mu slijedi odmazda, kojoj i sami treba da doprinesu.

Bošnjački član Predsjedništva BiH Bećirović otputovao je samovoljno u London da saopšti da je smjena Dodika ključna za opstanak države.

Ambasador Marfi je izjavio: „Dugo smo se usaglašavali ali došao je čas …“

Šmit je, što kao bajagi v.p., što preko umreženog Ustavnog suda, donio seriju odluka koje treba da mu svežu svilen gajtan oko vrata.

Ali, avaj!

Eskobar je pomjerio crvenu liniju do referenduma o secesiji, koji je Dodik već najavio za jesen. A i EUFOR je dao pozitivnu bezbjednosnu procjenu za RS. Vašington očito nije rad da otvara front u BiH, kao ni u Srbiji.

Obje drži u NATO okruženju sa Bondstilom na KiM i protektoratom u RS. Sada su se u Sarajevu sjetili da bi mogli da priteknu preko tužilaštva, te trenutno prave spisak funkcionera RS. Dobili su brz odgovor: dođu li da hapse – biće uhapšeni.

Prema „prepisci“ između v.p. Šmita, koji to bez saglasnosti SB UN nije, i Ustavnog suda BiH, koji bez srpskih sudija to takođe nije, na jednoj strani, i legitimnih institucija RS , na drugoj, dobija se utisak da je situacija u BiH dramatična. Međutim, Šmit i inostrane sudije djeluju na jednoj polovini države, a na drugoj polovini za njih niko i ne haje, pa se tako dobija slika BiH nakon „mirnog razlaza po entitetskim granicama“.

Vidi se da probleme generišu zajednički organi u Sarajevu, u kojima se stalno sudaraju predstavnici tri naroda, i da je Dejtonski sporazum, koji im daje minimum nadležnosti, a sve ostalo prepušta entitetima, jedini funkcionalan model za „mirnu BiH“.

Ustavne sudije će dobiti produženi godišnji odmor dok Komisija ne završi novi zakon o Ustavnom sudu BiH bez stranaca. Deblji kraj bi mogli da izvuku Šmit i Marfi, koji su likovali više nego Bećirović, jer ih je Dodik dnevno provocirao i bagatelisao kao lokalne simbole neokolonijalizma. No, njih nisu poslali u Sarajevo da vode privatne ratove, nego da održavaju konfuzni status quo i čuvaju autoritet supersile.

„Prije ću ja vidjeti leđa vama nego vi meni“- pozdraviće ih Dodik.

Neugodno, jer tako je i bilo sa svim njihovim prethodnicima.

(sveosrpskoj.com)