Magazin 08.11.2015.

Bizarne priče o muzici i mozgu

ČITANJE: 12 minute
Bizarna muzika
Otkrijte šta je sinestezija, kako nekome duvanje nosa može da zvuči kao visoko G i zašto neki ljudi doživljavaju epileptične napade kada čuju određenu vrstu muzike.

Muzika je neodvojiva od čovjeka. Kroz sve vremenske epohe i sve kulture, ne postoji momenat u ljudskom životu za koji ne postoji prikladna muzika, bilo da je to hipsterska razbibriga uz gitaru na topli sunčan dan, bolni ljubavni lelek kafanske pjevačice, neumorna ratarska pjesma preko polja, bubnjanje uz vojne pokliče afričkog plemena, struganje drevnog slijepog muzičara, zanosno horsko slavljenje boga ili majčino pjevušenje uspavanke nemirnom novorođenčetu.

Muzika tješi, uzbuđuje, smiruje, zabavlja, podstiče, pamti, priča priče ljudskog roda.

Svi ti muzički obrasci, ritmovi, tempo, sekvence, harmonizacije, uplivavaju zapanjujuće lako u složeni mehanizam našeg slušnog sistema, koji opaža, obrađuje i izvodi na toliko različitih nivoa.

Ljudski mozak je toliko kompleksno i izvrsno podešen na muziku, da nije ni čudo što su nam njegove mnoge finese još uvijek poprilično tajanstvene. Rijetki i bizarni fenomeni su posebno privlačni, stoga vam predstavljamo par nama naročito intrigantnih.

SINESTEZIJA

Jedna od nesumnjivo najzanimljivijih pojava ljudskog uma je sinestezija – neurološko stanje u kom se dva ili više čula ujedinjavaju. Pod sinestezijom se ne misli na asocijacije koje ljudi prave između zvukova i boja, ma koliko bile čvrste. Sinestezija podrazumijeva da se stimulacijom jednog čula automatski i fizički aktivira centar u mozgu za drugo čulo u isto vrijeme, stvarajući gotovo neopisiv doživljaj stapanja. Prije nego što je njeno postojanje naučno potvrđeno najnovijim tehnologijama oslikavanja mozga, sinestezija se dugo smatrala pukim stilskim sredstvom pjesnika.

Niz novijih istraživanja pokazuje da je sinestezija poprilično česta kod djece, a uglavnom se izgubi do adolescencije. Takođe, sinestezija vjerovatno ima genetsku komponentu, budući da se uglavnom pronalazi unutar porodice. Ipak, ona se vrlo individualno manifestuje kod različitih ljudi: neki osjećaju da svaka boja ima sopstveni miris, neki da muzički intervali imaju poseban ukus. Neki pojedinim slovima, brojevima ili danima u nedjelji pripisuju sasvim specifične boje.

U primjeru kompozitora Majkla Torkla, on je još kao dijete nastavnicu u muzičkoj školi ubjeđivao da je D-dur plav, i potpuno se zbunio kad je po prvi put shvatio da drugi ne vide boje povezane sa muzičkim ključevima. Uvijek su sasvim specifične nijanse: g-mol je oker, b-dur „boje mesinga”, d-mol je „poput kremena ili grafita”, dok je f-mol „zemljan, pepeljast”. Nekom drugom sinteti bi se ovo činilo potpuno pogrešnim – svaka osoba sa sinestezijom vidi svijet obojenim nekim svojim jedinstvenim unutrašnjim bojama.

APSOLUTNI SLUH

Kada mu je bilo 5 godina, Ser Frederik Uzli, bivši profesor muzike na Oksfordu, kroz smijeh je svojoj majci pričao: „Zamisli samo, tata izduvava nos u G!” Govorio je i da vjetar zviždi u D, ili da grmi u G, ili da njihov stari sat otkucava u b-molu. Kada bi konačno njegovo „lupanje” dosadilo roditeljima, povremeno bi uzeli da provjere neke njegove tvrdnje – i uvijek bi se ispostavilo da je u pravu!

Ipak, da bi neko bio muzičar nije neophodno imati apsolutni sluh: smatra se da ga je od klasičnih kompozitora imao Mocart (koji bi se od malena žustro pobunio ukoliko bi instrument bio naštimovan za pola četvrtine tona niže) dok ga, na primjer, nisu imali Šuman i Stravinski, iako su vrhunski svjetski muzičari.

Predvidljivo, apsolutni sluh ima skoro 50% dece koja su rođena slijepa, dok je u normalnoj populaciji ta brojka 1 od 10.000.

AMUZIJA

preuzeto sa www.braintuning.fi

Svako je nekada upoznao bar jednu osobu gluvu za ton, s kojom po cijenu života izbjegava da ide na karaoke. Ali to nije ništa u poređenju sa potpunom amuzijom s kojom žive neki ljudi.

Amuzija podrazumeva da osoba tonove ne opaža kao tonove, i jednostavno muziku uopšte ne prepoznaje kao – muziku. Ne uočava odnose između nota, niti uopšte može da shvati šta je to „nota”.

Ljudi sa amuzijom mogu imati osjećaj za ritam, ali bilo šta što uključuje melodiju im zvuči kao „škripa kola” ili „kao da neko udara čekićem po metalnoj ploči”. Ovo se dešava zato što se opažanje melodije povezuje sa desnom hemisferom mozga, dok je predstava ritma mnogo rasprostranjenija i jača (u lijevoj hemisferi, pa kroz supkortikalne strukture, pa u malom mozgu, itd.) zbog čega se i rjeđe gubi.

Jedan muzičar opisuje kako je morao da izleti sa koncerta, usljed neobjašnjive mučnine, jer bi radije bio na bučnoj ulici zakrčenoj automobilima nego da izdržava „ono nepodnošljivo tandrkanje.” Što će reći, osobama sa amuzijom muzika koju vi obožavate zvuči kao da neko manijakalno baca lonce i šerpe po kuhinji.

Po jednoj teoriji je i Frojd patio od neke vrste amuzije, budući da je muziku mrzio i izbjegavao na svaki mogući način.

Ljudi sa amuzijom inače nemaju nikakvih smetnji sa govorom i prepoznavanjem drugih zvukova; samo ih prisustvo muzike dovodi do ludila. Amuzija može biti urođena, ali može se i zadobiti u toku života, najčešće usljed povrede glave.

Poznat je slučaj žene iz izuzetno muzikalne porodice koja od malena nije znala šta to znači „pjevanje” i uopšte nije shvatala kad druga djeca to rade. Kad je pročitala članak o amuziji, bilo joj je žao što dijagnozu nije dobila sa sedam, već tek sa sedamdeset godina, jer bi je to spaslo „cjeloživotnog dosađivanja i mučenja na koncertima, na koje je odlazila samo iz učtivosti”.

MUZIKOGENA EPILEPSIJA

A onda postoje i ljudi koji moraju da izbJegavaju muziku – jer im bukvalno izaziva epileptični napad. Kod ljudi koji pate od muzikogene epilepsije, njihov strah od muzike je sasvim opravdan.

Jedan od prvih opisa potiče od muzičkog kritičara iz XIX vIJeka, Nikonova, koji je vremenom postajao sve osjetljiviji na izvjesne tonove, da bi mu ubzo čak i najtiša muzika izazivala teške konvulzije. Iako strastveni ljubitelj muzike, Nikonov je morao da napusti profesiju i izbjegava svaki kontakt sa njom. Ukoliko bi na ulici začuo duvački orkestar, pobjegao bi u suprotnom smijeru glavom bez obzira.

Odlika muzike koja izaziva napad se razlike od osobe do osobe: kod jednog pacijenta je to klasična muzika, kod drugog „sentimentalna starinska muzika”, kod drugog „moderna disonantna muzika”, dok jedna pacijentkinja kao najopasniju odliku muzike navodi „jak ritam”.

Kod nekih ljudi nije presudan žanr muzike, već njihov mozak reaguje tačno na određenu visinu tona ili samo na određene instrumente. Zabilježen je slučaj čovjeka koji je stalno gubio svijest tačno u 21.00. Ljekari su ubrzo shvatili da mu napade izaziva zvuk crkvenih zvona koji se pušta na radiju svaki put pred večernje vijesti.

MUZIČKE HALUCINACIJE

Neki ljudi, pak, od muzike ne mogu da pobjegnu, htjeli to ili ne, jer je ona uvek s njima – ili bolje reći, u njima, u njihovoj glavi.

Muzicke halucinacije

Gospođa K. je bila gluva dama od sedamdeset godina koju je jedno veče probudila užasna galama. „Strašna, jeziva, kao tramvaji, za zvonima koja zveče,” po njenom opisu. Poklopila je uši, ali ništa nije vrijedilo: galama je ostala, toliko glasna da joj je došlo da izjuri iz kuće. Najprije je pomislila da su ispred kuće vatrogasna kola, ali kada je ustala i bacila pogled na ulicu, nije bilo nikoga. Poslije sat vremena, zveketanje se postepeno preobrazilo u muziku, koja je zatim nastavila da se satima uporno ponavlja. „Bila sam potpuno svjesna da to ne svira nikakav orkestar, da sam to ja,” shvatila je u tom momentu, „Uplašila sam se da ludim!”

Muzika je od tada nastavila da svira u njenim ušima, glasna i nametljiva, a napuštala ju je jedino u momentima kada bi se duboko koncentrisala na nešto drugo, poput razgovora ili igranja karata. Po glavi joj se, poput starih pokvarenih ploča, vrtio uzak repertoar: božićne pjesme, patriotske pjesme, ili pjesme iz mjuzikla. A onda su počele da se ponavljaju samo određene note: nota E bi joj ostalo u svijesti dva dana, visoko F pištalo u ušima iznova i iznova. Fragmenti nekih pjesama bi se ponavljali po čak 20 puta u par minuta.

Ipak, neurološki pregledi nisu našli ništa neobično: gospođa K. nije imala epilepsiju i bila je uopšte psihijatrijski normalna. Njene halucinacije nisu bile znak mentalne bolesti. Bile su, s druge strane, posljedica njene gluvoće.

Ovo nije nikakav izolovan slučaj – naime, pokazalo se da su auditorne halucinacije prilično česte kod ljudi sa oštećenim sluhom. Zbog gluvoće i nedostatka stimulacije, dio mozga zadužen za slušne podatke se spontano aktivira i pravi sebi zanimaciju u vidu muzičkih halucinacija. Mozgu je bitno da bude aktivan (štagod vi mislili) i ukoliko je lišen svakog nadražaja, on će prionuti da izmisli sopstvene – ovaj fenomen se naziva „otpuštene halucinacije”.

Kod nekih ljudi ove halucinacije prestanu kad im se ugradi slušni implant; kod nekih one nikada ne nestanu. Ovi drugi moraju da nauče da se pomire s tim i žive sa glavom punom muzike. Zamislite da vam u ušima svakodnevno mjesecima bubnjaju nacistički marševi, kao što je to bio slučaj sa Dvajtom Mamlokom, starim Jevrejinom čije su halucinacije prerasle iz pukog brujanja motora aviona poslije puta.

Neki lijekovi uspijevaju da stišaju muzičke halucinacije, ali ne i da ih zauvijek ugase. Ako išta, to bar ulijeva nadu u napredak. Profesionalni violinista Gordon je uzbuđeno pisao svom ljekaru kako je, popivši lijek, ležao u krevetu puna dva sata bez muzike u glavi – to mu je bila prva pauza poslije četiri godine!

Dugo se vjerovalo da su muzičke halucinacije vrlo rijetke, za razliku od vizuelnih, pa im se posvećivalo i srazmerno malo pažnje. Danas, međutim, znamo da su mnogo češće nego što se prethodno mislilo, kao i to da se javljaju čak i kod sasvim zdrave populacije. O njima se ne govori javno, jer se pojedinci plaše da će biti prozvani ludima i zatvoreni na psihijatrijsko odjeljenje.

Ipak, nekima poslije prestanka halucinacija one počnu da nedostaju – osjećaju kao da je ta muzika postala dio njih samih. Mnogi muzičari ih smatraju darom isto koliko i prokletstvom – njihova muza koja im bez prestanka svira u glavi, čiju muziku se trude da zapišu i pretoče u stvarne kompozicije. Vjeruje se da su mnogi velikani doživljavali muzičke halucinacije. Poznata je priča da je Šuman pred kraj života bez prestanka čuo jedno prodorno visoko A koje mu je paralo uši.

Ta muzika! Tu je, u mojoj glavi! Spasite me od nje!

~noćima je plakao Čajkovski kao dijete roditeljima

EARWORMS- UŠNI/MOŽDANI CRVI

Iako možda nikad niste imali realne opipljive halucinacije, bez sumnje znate kako je to kad vam se neka muzika bez prestanka mota po glavi, a vi ne možete nikako da je se otarasite. Možda je to samo jedna fraza iz vaše omiljene pjesme, a možda je neka glupost koja vas živcira. A može da vam se vrti danima.

Moždani crvi su pjevljive, jednostavne pjesmice zaraznog ritma, koje imaju tendenciju da se ponavljaju. Javljaju se spontano, napastvuju nametljivo, i jedva čekaju da nam se uvuku i zaore u ušima.

U 21. vijeku muzika je postala sveprisutna i neizbježna – čak i kad je sami ne puštamo kroz slušalice dok se vozimo u autobusu, ona neprestano trešti iz kafića, radnji, teretana. To je poprilično fascinantno, kada se uzme u obzir da je samo par vijekova ranije muzika bila ograničena samo na mjesta gdje se uživo izvodila – koncerte, crkvu i druge institucije.

Danas smo bombardovani zvucima sa svih strana, a mozak je izuzetno osjetljiv organ – on je stalno iznova u potrazi za podsticajem i nagradom, a preko ponavljajuće muzike upravo to i dobija. Koliko god se vi odupirali, lako upamtljive melodije su prava poslastica za naš mozak.

Neki se ovih dosadnih crva otarase tako što naglas otpjevaju cijelu pjesmu do kraja, kako im se ne bi više ponavljao samo jedan fragment. Ili počnu da pjevuše iznova i iznova neku drugu pjesmu – što možda nije toliko dobro, pazite, jer možete lako da se „zarazite” tom drugom pjesmom .

MUZIKOFILIJA: priče o muzici i mozgu

Svi navedeni slučajevi preuzeti su iz fascinantne knjige Olivera Saksa Muzikofilija u kojoj možete pročitati o mnoštvu najbizarnijih slučajeva, kao što su:

– čovjek koji je poslije udarca groma dobio nezadržljiv apetit za klavirskom muzikom i postao pijanista sa 44 godine

– čovjek koji u glavi nosi putujućeg rabina koji mu zapjeva na uvce gdje god išao

– muzički idioti-savanti: ljudi koji su, iako intelektualno zaostali, u stanju da poslije prvog slušanja u potpunosti odsviraju složene kompozicije, ili u glavi drže pozamašan repertoar od 10.000 opera

– ljudi koji nemaju apsolutno nikakvu emotivnu reakciju na bilo koju muziku

– kako muzikoterapija uspeva da pokrene ljude koji pate od autizma, parkinsonove ili alchajmerove bolesti

I tako dalje, i tome shodno: neobične priče se nižu jedna za drugom, svaka čudnovatija od prethodne. Muzikofilija je prava riznica muzičkih fenomena, koje doktor Saks opisuje i objašnjava na zabavan i prijemčiv način, uz puno ljubavi prema mozgovima i muzici podjednako. Toplo je preporučujemo stručnima i nestručnima, svima onima koje interesuje nevjerovatna povezanost mozga i muzike.

(kulturkokoska.com)