Blagojević: Evropski sud za ljudska prava pretvorio se u političku instituciju

Odlukom po apelaciji Slavena Kovačevića, savjetnika predsjedavajućeg i hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, Evropski sud za ljudska prava se pretvorio u političku instituciju za ostvarivanje političkih interesa jedne strane u BiH i na ovaj način protivpravno se radi na rušenju Republike Srpske, istakao je profesor ustavnog prava Milan Blagojević.
Tekst profesora Blagojevića prenosimo u cijelosti:

Mediji u federalnom Sarajevu su u nedelju 27.8.2023. godine, kao u glas, plasirali informaciju da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Slaven Kovačević protiv BiH donio presudu. Јedan od tih medija je u tome otišao toliko daleko da je, iako je na internet stranici Evropskog suda izricanje navedene presude najavljeno tek za utorak 29.8.2023. godine, već 27.8. ove godine objavio njene ključne dijelove na svom portalu. Tako se u toj objavi kaže da suštinu ove presude Evropskog suda za ljudska prava čini stav tog suda da se “članovi Predsjedništva BiH moraju birati na području cijele države, a ne iz entiteta”. Zatim, nastavlja isti medij, suštinu presude čini i to da “delegati u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH moraju biti izabrani sa teritorije cijele države. Dakle, Predsjedništvo BiH – jedna izborna jedinica. Dom naroda PS BiH – jedna izborna jedinica. Bez entiteta”, zaključuje ovaj sarajevski medij.

Ostavljajući sada po strani pitanje kakav je sud taj Evropski sud za ljudska prava kada sarajevski medij može saznati sadržaj odluke tog suda nekoliko dana prije njenog objavljivanja, što ukazuje na mogućnost povezanosti nekoga iz tog suda i određenih snaga iz federalnog političkog Sarjeva, moju pažnju privlači spremnost Evropskog suda za ljudska prava da se prethodno citiranim stavovima iz njegove odluke neovlašćeno upusti u pokušaj sopstvenog izbornog i ustavnog inženjeringa u jednoj državi, čime grubo izlazi iz okvira ovlašćenja koja mu daje Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Da podsjetim, ta konvencija (član 32) ovlašćuje Evropski sud za ljudska prava samo na to da odlučuje o pitanjima tumačenja i primjene Evropske konvencije u pojedinačnim predmetima, što drugim riječima znači da Evropski sud za ljudska prava nema nadležnost da svojim odlukama izlazi izvan okvira pojedinačnog predmeta i da modeluje, odnosno nameće političke i ustavne sisteme, kako u cjelini tako ni parcijalno, ni u jednoj državi.

Dalje treba podsjetiti na to da Evropski sud za ljudska prava može da sudi samo u granicama slova Evropske konvencije, jer u protivnom zloupotrebljava svoja ovlašćenja. A Evropska konvencija ne sadrži nijednu odredbu koja bi državama potpisnicama te konvencije naređivala kako će u svojim ustavima i zakonima urediti aktivno i pasivno biračko pravo za izbor zakonodavnih i drugih organa javne vlasti.

Јedina odredba koju o izborima propisuje ta konvencija sadržana je u članu 1. Protokola broj 1, ali njome nije propisano na koji način pravno mora biti uređeno ostvarivanje biračkog prava niti kako će država da uredi pitanje njenih izbornih jedinica za izbor zakonodavnih organa ili šefa države. Naime, u tom članu doslovno je određeno samo to da se: “Visoke strane ugovornice obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovima koji obezbjeđuju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela”. To je, dakle, slovo Evropske konvencije iz koje proizlazi da ona od država zahtijeva da se izbori: 1. održavaju u primjerenim vremenskim razmacima, 2. da budu slobodni, 3. da glasanje bude tajno i 4. da se na taj način obezbijedi slobodno izražavanje naroda o tome koga narod želi da u njegovo ime vrši javnu vlast. Svako koga ovo pitanje više zanima može prevrnuti Evropsku konvenciju i sve njene protokole koliko god može puta, ali u njima o izbornom pravu neće naći ništa više od prethodno rečenog.

Iz citirane odredbe jasno proizlazi da Evropska konvencija ne naređuje državama kako će u svojim ustavima i zakonima urediti sastav svojih zakonodavnih organa, biračko pravo građana niti koliko i kakvih izbornih jedinica treba da postoji radi izbora zakonodavnih organa ili šefa države.

Sve su to pitanja koja su unutrašnja stvar svake države i ona ih, kao suverena, uređuje nezavisno od bilo koje druge vlasti izvana. Time se može objasniti pravo šarenilo ustavnih i zakonskih rješenja u brojnim državama Evrope, koje su jednako kao i BiH potpisnice Evropske konvencije o ljudskim pravima. Iskustva tih država, od kojih u nastavku ukazujem samo na neka, naprosto pobijaju sve stavove Evropskog suda za ljudska prava koje nam je objelodanio sarajevski medij s početka ovog teksta, koji je u tom objelodanjivanju otišao toliko daleko da nam je otkrio kako su u presudi Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Slaven Kovačević protiv BiH sudije konstatovale i: “Da bi postojanje Doma naroda PS BiH bilo prihvatljivo ako bi se ovlaštenja Doma naroda ograničila na precizno definisan vitalni nacionalni interes konstitutivnih naroda, a ne na odobravanje svih zakona. Sud u presudi predlaže nekoliko rješenja za Dom naroda. Prvo rješenje je – reduciranje ovlaštenja Doma naroda. Drugo moguće rješenje je – ukidanje Doma naroda i etničke interese štititi u okviru Predstavničkog doma. Treće rješenje – zadržati Dom naroda u sadašnjoj formi uz omogućavanje učešća u njegovom radu svim građanima. Sud, dalje, navodi da predstavnici naroda u Domu naroda moraju predstavljati pripadnike tog naroda sa cijele teritorije države, a ne samo njenih pojedinih dijelova”.

Koliko su citirani stavovi pravno neodrživi ukazuju, pored već iznijete argumentacije, i ustavna uređenja država u nastavku ovog teksta.

Na primjer, Parlament Republike Italije ima gornji dom koji je u jednoj suštinskoj stvari pandan onome što je kod nas Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Naime, Republika Italija je država koju čini nekoliko regiona sa toliko važnim ovlašćenjima i ustavnom obavezom da svaki od njih bude predstavljen u gornjem domu (Senatu) italijanskog Parlamenta (član 57. Ustava Italije) da je to razlog zbog kojih ugledni pravni mislioci, poput dr Nikole Viskovića, ističu kako je “Italija ustavnom reformom od 2001. postala uistinu federacijom”.

Dakle, u italijanskom Senatu svaki od tih regiona ima svoje predstavnike, baš kao što i entiteti u BiH, a ne samo narodi kako se često pogrešno ovdje iznosi, imaju svoje predstavnike u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. A da bi ti predstavnici regiona bili izabrani, ne pretvara se Italija u jednu izbornu jedinicu, kako bi Evropski sud da nametne nama ovdje u BiH, jer nikome razumnom u Italiji ne pada na pamet da biračima u regionu Sicilija njihove predstavnike u Senatu biraju birači iz, recimo, regiona Sardinije, ili drugih italijanskih regiona, već to pravo pripada samo biračima na Siciliji.

Na takav način stvari, suštinski gledano, funkcionišu i u Španiji, jer i španski Parlament ima Senat kao predstavničko tijelo španskih pokrajina. Članom 69. Ustava Kraljevine Španije Senat je određen kao predstavničko tijelo u kojem svaka od španskih pokrajina ima najmanje četiri svoja predstavnika, a biraju ih birači u odgovarajućoj pokrajini, a ne u Španiji kao jednoj izbornoj jedinici.

U SR Njemačkoj gornji dom njemačkog Parlamenta (Bundesrat) je takođe predstavničko tijelo 16 njemačkih federalnih jedinica, u kojem svaka od njih ima svoje predstavnike koje, za razliku od pokrajina u Italiji i Španiji, ne biraju birači u njemačkim pokrajinama nego ih imenuje svaka od vlada u tim pokrajinama, pri čemu tako izabrani poslanici iz pokrajina imaju imperativan mandat, koji znači da su u Bundesratu dužni da glasaju kao cjelina za stav svoje pokrajinske vlade.

U Belgiji je ustavnom reformom belgijskog Senata, kao gornjeg doma belgijskog Saveznog parlamenta, izvršenom 1993. godine, taj dom ustavno koncipiran tako da ga čini određen broj senatora koje bira holandska, odnosno francuska federalna jedinica. Tako se od ukupno 60 senatora 29 njih bira od strane Parlamenta flamanske (holandofone) federalne jedinice, 10 od Parlamenta valonske (frankofone) federalne jedinice, osam njih bira valonski parlament, dva senatora bira Parlament Brisela i to od grupe svojih poslanika koji su se prethodno odlučili da glasaju kao frankofona grupa, a samo jednog senatora biraju poslanici Parlamenta njemačke govorne zajednice. Preostalih deset senatora bivaju kooptirani.

U suštini, i Senat belgijskog Parlamenta čine predstavnici tamošnjih federalnih jedinica u kojima se i biraju, tako da ni ovdje nemamo pretvaranje Belgije u jednu izbornu jedinicu, tj. ni u Belgiji nikome ne pada na pamet da uradi ono što bi Evropski sud za ljudska prava da nametne nama u BiH.

Uzimajući u obzir sva prethodna sumarno izložena iskustva i argumentaciju ne mogu se oteti utisku da se potonjom odlukom Evropskog suda za ljudska prava taj sud pretvorio u političku instituciju za ostvarivanje političkih interesa jedne (unitarne) strane u BiH, budući da se upustio u poduhvat kakav sebi nikako i nikada do sada nije dopustio kada se radi o nekoj od navedenih država. Јer nikada do sada taj sud nije rekao bilo kojoj od navedenih država da promijene svoj ustavni i izborni sistem niti je i u jednoj od njih našao da rješenja na koja je prethodno ukazano povređuju Evropsku konvenciju za ljudska prava.

Upravo zbog svega toga ne mogu ništa drugo da zaključim do da se i na ovaj način, pomoću Evropskog suda, sve protivpravno radi na rušenju Republike Srpske, jer Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH nije samo predstavništvo naroda nego i entiteta sa čije teritorije su izabrani delegati, budući da Ustav BiH propisuje da se pet srpskih delegata bira sa teritorije Republike Srpske.

Stoga bi izlaženje u susret ovoj presudi Evropskog suda za ljudska prava značilo demontažu Republike Srpske i unitarizaciju BiH. Na to Republika Srpska ne smije nikako pristati, jer bi time ona ne samo nestala, već bismo svi mi dozvolili da se time poništi suštinski dio Dejtonskog mirovnog sporazuma kao pravno valjanog međunarodnog ugovora, a time i taj ugovor u cjelini, i to nepravom nekolicine sudija koje bi u tom slučaju trijumfovalo nad pravom i pravdom.