BODO WEBER, ANALITIČAR: BiH ne treba da dobije kandidatski status, ne ispunjava uslove

Bodo Weber odličan je poznavalac političkih prilika u Bosni i Hercegovini, ali i generalno na Balkanu.

Trenutna politička situacija u BiH se u najmanju ruku može opisati kao komplicirana. Bezbroj je pitanja koja se nameću sama od sebe, a neka od njih je portal Una postavio i Weberu, koji je inače vrsni politički analitičar i viši saradnik Vijeća za politiku demokratizacije iz Berlina.

U prošlosti ste često javno kritizirali HDZ BiH. Sad vidite da “građanske” stranke okupljene oko SDP-a i NiP-a namjeravaju formirati vlast s HDZ-om u FBiH. Koji je Vaš komentar? Izdaja? Neminovnost? Ili pak nešto drugo?

Nisam kritikovao HDZ nego politiku EU i SAD pogodovanja nacionalističkoj agendi HDZ-a, jer kao vanjski analitičar se fokusiram na kritiku naše, tj. zapadne politike prema BiH, a ne domaćih političkih snaga, jer to je zadatak domaćih analiticara. Tzv. “građanske” ili multietničke stranke (pri čemu nisam siguran da li NiP tu spada) godinu dana su se protivile opasnim pregovorima, predvođenim zvaničnicima EU i SAD, te ih čak i djelomično bojkotovali zbog kobne logike historijskog popuštanja pred pritiskom HDZ-a BiH, a time doprinijele neuspijehu pregovora. Da bi se onda nešto ušutjeli od 2. oktobra, tj. naknadne Schmidtove intervencije, a zarad najavljene “programske koalicije” sa HDZ-om. Mislim da taj tužan kraj priče o odbrani države samo jos jednom pokazuje autodestruktivan karakter institucionalno-političkog sistema dejtonske BiH, u kojem nema principijelne, patriotske borbe za odbranu države i interesa njenih građana – unutar institucija. Te da u tom sistemu, samo nacionalističke snage su spremne za radikalne poteze.

Izmjene Izbornog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt na meti su kritika od prvog dana. Koje je vaše mišljenje? Jedni govore da pogoduje samo HDZ-u, drugi da pogoduje SDA, a treći tvrde da izmjene idu na ruku građanskoj opciji u BiH.

Ne znam ko ozbiljno može tvrditi da intervencije visokog predstavnika u Izborni zakon i Ustav Federacije BiH pogoduju građanskoj opciji u BiH. Dovoljno je cinično što je Schmidt pokušao prodati svoju odluku djelomično time što je nešto učinio za “Ostale”, jer eto sad se bira predstavnik iz svakog kantona, prešutjevši da ostaju ikebane jer za razliku od konstitutivnih naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH i dalje su bez prava veta. Stvar sa Schmidtovom odlukom, odnosno odlukom američke administracije i visokog predstavnika, vrlo je jednostavna. Odluka je reakcija na HDZ-ovu prijetnju postizbornom institucionalno-ustavnom krizom, tj. ustupak toj stranci i popuštanje pred prijetnjom političkim nasiljem. Ukidao je glavne mehanizme blokade formiranja institucija, a zauzvrat da bi HDZ to progutala njoj Schmidt dao dio toga što su Čović i stranka tražile u pregovorima o promjeni izbornog sistema. Time je dalje institucionalizirana uloga HDZ-a kao “konstitutivne stranke”, tj. trajna dominacija nad hrvatskim biračkim korpusom, te je korak napravljen ka formiranju de facto trećeg entiteta, i to preko izbornog sistema, ne ustavnog poretka, sa težištem u onim dijelovima gdje nisu samo Hrvati vecina, nego dominira HDZ BiH, tj zapadna Hercegovina.

Kad smo kod Schmidta, koje je mišljenje političara iz Njemačke o njegovom dosadašnjem djelovanju u BiH?

Političari iz vladajuće koalicije koji se razumiju u BiH su mahom izbezumljeni, pošto je Schmidt išao protiv interesa vlade te rezolucije Bundestaga o BiH. Političari iz njegove konzervativne stranke su shvatile da nešto ozbiljno nije u redu sa djelovanjem “njemackog” visokog predstavnika, ali su poslije 2. oktobra tužno, i mimo stvarnog mišlijenja, zbijali redove iza svog stranačkog kolege. Vlada se našla u kvadraturi kruga pošto se suočila sa združenim djelovanjem Schmidta i američke administracije protiv sopstvene pozicije. Pokišala je da daje podrsku instituciji visokog predstavnika te da sakriju svoje neslaganje sa Schmidtovom odlukom, što je samo dalje štetilo ugledu Berlina među evropskim partnerima. Cijela epizoda nažalost pokazala da nova njemačka vlada ima dobre namjere i želju za odlučujući angažman u BiH, ali zasad ostaje bez plana, strategije i odlučnosti.

Imali prema vašem mišljenju Schmidt podršku da zaustavi seceonističku politiku u Republici Srpskoj, a koju predvodi predsjednik Milorad Dodik?

I da ima, ne može to sam učiniti. Pitanje da li bi se Zapad ozbiljno protivio, pogotovo pošto su SAD preko Schmidta djelovali mimo i protiv EU. Pitanje koliko su Schmidt i SAD, ali i institucije EU, spremni da popuštaju pred Dodikovim prijetnjama, kao što su to učinili u slučaju svog dugogodišnjeg saveznika Dragana Čovića. To se prije svega odnosi na temu vojne i državne imovine. Drugo pitanje koliko je sam Dodik spreman da poduzme dalje secesionističke korake, a koje je bio odložio za poslije izbora. Jer on je 15 godina profitirao od toga da prijeti secesijom, ali da ne realizira tu prijetnju, te prema tome se čini da je zadnje dvije godine išao malo predaleko.

I za kraj, smatrate li da BiH treba u decembru dobiti kandidatski status ili ne?

Nikako, BiH ne bi trebala dobiti kandidatski status. BiH zadnjih 15 godina sve pa i ograničene korake što je pravila na putu EU integraciji, napravila je na ustupkama EU strane što se tiče reformskih uslova. Rezultat toga je bila da je Unija time legitimisala i podržala politiku vladajućih elita, razgradnju postratnih dostignuća u demokratiji i vladavini prava. dakle BiH su udaljili od EU i to pod tvrdnjom da je takva politika u skladu sa EU integracijom. ovo je dovelo do toga da je EU među građanima i građankama BiH već davno potpuno diskreditirana. Davati sad još i kandidatski status, u trenutku kad još uvijek stoje odluke režima u RS o tzv. transferu nadležnosti, i kad vlasti od objavljivanja Mišljenja Evropske komisije 2019. godine skoro ništa značajno nisu uradile na implementaciji uslova iz 14 prioriteta, bila bi dodatna greška, i najniža dosad tačka u toj pogrešnoj, štetnoj politici EU. Treba podsjetiti na to da Vijece ministara nikad nije napravilo, a kamoli usvojilo prvi tradicionalni, čisto tehnički preduslov za davanje kandidatskog statusa, a to je akcioni plan o implementaciji 14 prioriteta. I to sve iz jednostavnog razloga, što i HDZ, i pogotovo SNSD odbijaju dio uslova, a samim time članstvo BiH u EU. Posebno je licemjerno kad Orbanov komesar za proširenje Varhelyi preporuku za kandidatski status obrazloži geopolitičkom argumentacijom, jer odluka o vanrednom dodjeljivanju kandidatskog statusa Ukrajini u junu ove godine je bila i geopolitička, i vrijednosna, demokratska odluka. Za razliku, prijedlog Varhelijev je anti-vrijednosna zloupotreba geopolitičkog argumenta. Još gore kad on predstavlja kandidatski status kao dobrobit za građanske i građane BiH.

Uprkos svemu izgleda da će BiH u decembru dobiti kandidatski status jer će i ove države članice EU koje smatraju da nema uslova za tu odluku popuštati pred tom novom navalom liberalnih snaga unutar institucija EU. Ima nekih među njima koji brane takav popustljiv stav činjenicom da kandidatski status nije neki značajan, nego više simboličan korak na putu ka EU. Mada je to tačno, to su rekli i prije pet godina, kad je EU upozoravala tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića da ne predaje zahtjev za kandidatski status jer nije kredibilan, tj. nisu ispunjeni uslovi, a on to ignorirao te je poslije bio hvaljen od specijalnog predstavnika EU kao “šampion EU integracija”. A pogledate gdje je BiH bila prije pet godina, a u kakvom je stanju danas.