BOJINOVIĆ: Sve pohvale za Srbiju sa Đeronom i Borac sa Vujovićem, samo bez euforije

Pobjeda i remi reprezentacije Srbije sa Francuskom odjeknula je u rukometnoj javnosti, a pravi sagovornik da prokomentariše veliki uspjeh “orlova”, odnosno neuspjeh “galskih pijetlova”, jeste proslavljeni rukometaš Mladen Bojinović.

Popularni “Dugi” sa selekcijom Jugoslavije osvojio je svjetsku bronzu 2001. godine, bio je kapiten reprezentacije Srbije, a proslavio se u Francuskoj gdje je osvojio 11 šampionskih titula, igrajući sa onima koji su u protekle dvije decenije dominirali svjetskim rukometom.

U svojim ranijim nastupima u medijima Bojinović je često isticao da je zabrinut za budućnost srpskog rukometa. Da li se nešto promijenilo?

“Sve pohvale za Srbiju, ovo je fenomenalan početak, ali ne bismo se smjeli tim zadovoljiti. Još uvijek sam zabrinut za budućnost srpskog rukometa, ali sve pohvale za dvije utakmice i selektora Đeronu koji je uradio fenomenalne stvari na početku što je rijetko ko očekivao. Malo ko se uopšte mogao nadao da se može ovako odigrati protiv Francuske”, počeo je Bojinović razgovor za Mondo.

“Prije ovih utakmica i prije dolaska Đerone sam rekao da gore ne može biti i da ko god da dođe nešto bolje će se desiti. Đerona je došao, predstavio sistem savezu i javnosti i to treba ispoštovati, ali treba vremena da se to sve slegne. Možda je rezultat i prebrzo došao, što mi se iz mog ličnog ugla ne sviđa, ali je to naravno za pozdraviti, bolje je uvijek kada se pobijedi. Đerona je iskusan i mislim da neće dozvoliti euforiju. Samo maksimalnim pristupom, igranjem srcem, ali i glavom i znanjem i da se svi odazivaju pozivu može da se napravi rezultat. Treba ponovo da se napravi kult reprezentacije, koji je bio poljuljan posljednjih godina. Sada imamo sve pozitivne stvari oko ovog posljednjeg okupljanja.”

Bivši kapiten Srbije ističe da su tri boda protiv Francuza velika stvar, ali da ova selekcija tek treba da položi “diplomski“.

“Ovaj rezultat je fenomenalna stvar, bićemo prvi u grupi, imaćemo taj neki povlašteni žrijeb za EP, što opet ne mora ništa da znači. Najvažnije je to Evropsko prvenstvo, treba fokus da se stavi na to, od toga će sve da krene, to će biti diplomski rad ove selekcije i selektora. Mi treba da mu damo maksimalnu podršku da shvate šta je najvažnije za povratak srpskog rukometa, a to će biti to Evropsko prvenstvo.”

Da li je Srbija bila toliko dobra ili Francuska toliko loša?

“Ranije sam govorio, čak 2016. da će im posljednje zlato biti 2017. na domaćem terenu i da će imati problema. Oprostila se kičma francuske reprezentacije Omejer – Dinar – Nikola Karabatić – Žil i reprezentacija pravi sve slabije rezultate. Ova francuska reprezentacija je skup individualaca koji ne igra kolektivno i već dvije godine imaju problem na velikim takmičenjima. Ovo sad na početku kvalifikacija je dokaz da to više nije to što je nekada bilo. Ne treba nikako umanjivati rezultat Srbije, to je fenomenalan rezultat, bez obzira na sve, eto Francuska je na kraju imala loptu za pobjedu, što bi stvarno bila katastrofa. Srećom po nas nisu zabili i Srbija sa fantastična tri boda nastavlja kvalifikacije“, smatra Bojinović.

Reprezentacija Srbije ponovo je bila kobna za Francuze, kao prije 26 godina, kada je poslije pobjede nad aktuelnim svjetskim prvakom krenulo stvaranje trofejne reprezentacije Jugoslavije, koja će uzeti jednu evropsku i dvije svjetske bronze.

“Ja bih od srca volio da ovo bude početak jedne nove velike reprezentacije. Ali mi krećemo iz dubokog minusa, sa dna i treba stajati sa obje noge na zemljom bez obzira na sve. Realno imamo tri boda u kvalifikacijama. Treba ovo da potvrdimo na Evropskom prvenstvu, pa na Svjetsko da se kvalifikujemo, pa korak po korak. Od srca bih volio da to bude tako, kao poslije ta dva poraza Francuza 1995. godine kada se stvorila velika Jugoslavija, velika Srbija.“

Kada je u pitanju Svjetsko prvenstvo koje počinje danas u Egiptu, Bojinović se slaže sa procjenama da su Danska, Norveška, Španija i Hrvatska favoriti, ali navodi i svoje favorite iz sjenke, te potencijalno iznenađenje turnira.

“S obzirom na ovu cjelokupnu situaciju, teba biti obazriv. Njemačka nije otišla u najjačem sastavu, ali to je velika, jaka nacija, kvalitetna ekipa i mislim da je selektor Gislason najveće oružje te reprezentacije. Mislim da su oni fokus bacili na Tokio, ali ne treba ih nikad potcjenjivati. Ove četiri reprezentacije su najkonstantnije definitivno, a Hrvatska uvijek pokazuje kako se igra za reprezentaciju, ima taj kult. Kod nas se to nekad izgubi, a kad god smo to imali, bila je neka medalja. Hrvatska to ima non-stop i zato su tu gdje jesu. Danska kao svjetski prvak i Španija kao evropski prvak trebalo bi da budu najveći favoriti, ali meni se najviše sviđa Norveška kako igra. To je mlada generacija koja nadolazi, samo što imaju psihološki problem polufinala. Mislim da Norveška mora da bude prvak bar jednom u narednih pet godina, a siguran sam da će dugo biti u samom vrhu svjetskog rukometa, jer imaju generaciju od 23 do 26 godina, nema starih igrača, a već su par godina zajedno“, rekao je on, a potom naveo potencijalnu “minu“.

“Nepoznanica za nas je Egipat, svi treba da bude pripremljeni na tu opasnost. Prvaci su Afrike, tu su fantastične dvije juniorske generacije plus stari provjereni igrači, igraju na domaćem terenu, bez obzira što neće biti publike i mislim da mogu da iznenade. Nadam se da će rukomet biti dobar, biće prvo veliko takmičenje bez publike. Ali eto bio je i Fajnal for Lige šampiona bez publike pa smo imali dobar rukomet, gledali smo fantastične utakmice. Nadam se da će biti odlično prvenstvo, jedva čekam da počne.“

Na Svjetskom prvenstvu od reprezentacija sa ex-Ju prostora igraće Hrvatska i Slovenija, te Sjeverna Makedonija koja je ubačena umjesto Češke koja je odustala zbog problema sa korona virusom.

Gdje su ostali, s obzirom na stalnu priču o talentovanom Balkanu?

“Nema kolektiva, to je naša glavna boljka. Dobri smo pojedinci, ali nismo dobra ekipa. Nekad je bolje da imaš slabije rangirane igrače, a bolji kolektiv. Žao mi je BiH koja je imala uzlaznu putanju u posljednje dvije godine, a nakon ove dvije utakmice sa Estonijom u kvalifikacijama, sad treba pobijediti Austriju u Austriji ili Njemačku ovdje. Pravila je ranije iznenađenja, ali mislim da su male šanse da prođu ove kvalifikacije. Žao mi je jer je kontinuitet bio dobar. Dizao se reprezentativni rukomet i sad smo imali lošu predstavu protiv Estonije, odigrali su kao Francuzi (osmijeh). Žao mi je poznanika, prijatelja, šteta jer nema kontinuitet, mada dok god se igra ne treba se predavati.“

Igrači sa ovih prostora i dalje su tražena “roba”.

“Sad je čak lakše nego prije naći strani angažman. Zastupljenost medija je sve veća, dovoljno da jednu ili par evropskih utakmica dobro odigraš neko će te skautirati. Prati se više preko interneta, toga prije nije bilo, bilo je ograničen broj stranaca u ligama. Ali ti mladi igrači moraju da vjeruju u taj neki svoj cilj i da budu profesionalci u velikim klubovima. Podrazumijeva se da radiš maksimalno. Tu se malo izgubilo u odnosu na prošla vremena. Mi smo sa više entuzijazma dolazili na treninge, a teže nam je bilo otići vani, sad mlađi sa manje entuzijazma dolaze na treninge a lakše nađu angažman.“

Ipak, klubova sa ovih prostora nema na evropskoj sceni. Ili učestvuju, ali ne sa previše uspjeha.

“Što se tiče Srbije žao mi je što Vojvodina ne igra Ligu šampiona, EHF kup, Evropski kup… Sedam godina su prvaci Srbije, a ne prezentuju Srbiju u Evropi“, rekao je Bojinović, a potom se dotakao svog matičnog kluba, banjalučkog Borca.

Vujović odličan za Borac, ali nije mađioničar

“Isto je sa bh. rukometom. Borac posljednje dvije-tri godine izlazi u Evropu, ali možda je po meni malo prenaglio sa ulaskom u EHF kup prošle sezone. Mislim da je Evropski kup takmičenje na koje treba da se fokusira i koje treba da osvoji. Nakon toga postepeno da se gradi korak po korak, da i ti igrači sazrijevaju, da klub sazrijeva. Ne smije da se duguje igračima, a da se priča o nekoj Evropi. To je osnova za kontinuitet rezultata i ne može ništa danas, sada, odmah. Moraju svi da istrpe i uprava i trener i igrači. I Vardar je imao vrhunska ulaganja, pa je čekao pet godina da bude prvak Evrope. A ulagao je mnogo više nego što se npr. ulaže u Borac ili Vojvodinu.“

Prije nekoliko dana Borac je, sa željom da napravi iskorak, doveo Veselina Vujovića.

“Ne mora sada odmah da tu bude pritiska. Pozdravljam dolazak Veselina Vujovića, to je najbolja stvar koja se desila Borcu posljednjih par godina. Eto dobili smo i informaciju da sada definitivno ima para u Borcu. Sada treba napraviti dobar plan, dugoročnu strategiju. Vujović naravno nema čarobni štapić da odjednom može sve samo zato jer je on sada tu. Njemu treba adekvatna ekipa, njemu treba da se pomogne, da se selektira ekipa, a onda će on svojim trenerskim kvalitetom da doprinese onome što Borcu treba i onome u čemu je on najbolji. Nije on mađioničar“, upozorio je Bojinović koji je karijeru počeo u banjalučkom Boriku.

Iz Borca je prešao u Partizan, potom u Ademar Leon, a nakon Bidasoe i Barselone otišao je u francuski Monpelje sa kojim je osvojio devet titula prvaka Francuske, sedam trofeja Kupa Francuske i Ligu šampiona.

Sa Pari sen Žermenom uzeo je još dvije šampionske titule, a nakon kratkog povratka u Borac karijeru je završio u Trembleu i to kao tada najbolji strijelac u istoriji francuske lige, te sa ukupno 33 trofeja, od kojih su 11 titula prvaka Francuske, što je takođe bio rekord kada je ne samo rukomet u pitanju nego ekipni sportovi u Francuskoj.

“Nikola me prošle godine oborio sa 12 titula (smijeh). trenutno sam drugi, ali pet godina sam bio najtrofejniji sportista u kolektivnom sportu u Francuskom. To je čast, zadovoljstvo, kad sa djecom gledam te neke snimke osjećam ponos na sve to što sam uradio.“

Tokom cijele karijere zbog svoje požrtvovanosti, hrabrosti i neposrednosti bio je miljenik publike.

“Mene je publika obožavala, da li je to Banjaluka, Lešinari, običan narod, Grobari u Partizanu, Meraklije u Nišu sa reprezentacijom, u Monpeljeu sam bio idol, Parizu i gdje god sam igrao voljeli su me. Ni kada izgubimo nikada mi publika nije zviždala. Ponosan sam jer to je taj obični narod koji dolazi iz strasti i zadovoljstva na te utakmice, oni su najbolji sudija svega. To mi je najveća nagrada od svega, da znam da su ti ljudi koje niko ne može da kupi, dali svoj sud. To mi je najveći uspjeh i satisfakcija. Nisam nikada bježao od odgovornosti, nisam se krio, imao sam znanja i sreće, podrške od Svevišnjeg, da u tim nekim odlučujućim momentima nisam griješio. To me krasilo i kao mladog i kao iskusnog igrača.“

Šta izdvojiti nakon ukupno 33 osvojena trofeja, stotina utakmica, preko 2.000 golova…

“Tri pobjede su mi najdraže. Jedna je ta bronzana medalja Jugoslavije na EP 2001. u Parizu, zatim trofej Lige šampiona sa Monpeljeom 2003. kad smo pobijedili Portland San Antonio i tu je pobjeda sa Partizanom nad Nidervircbahom, kad je jedna mlada ekipa izbacila jednu velesilu svjetsku sa Lavrovim, Lovgrenom, Žulanom, Šafom, Švarcerom… Ta jedna mlada ekipa Partizana uz fanatičnu podršku Grobara stigla je minus šest iz Njemačke i pobijedila sedam razlike.”

“Kad su u pitanju najdraži saigrači bilo ih je mnogo, od Neđe Jovanovića, Čepkina, Masipa, Nađa, Nikole Karabatića, pivota Težas kojim sam volio da igram, Hansena…“

Na kraju razgovora za Mondo otkrio je i protiv koga nije volio da igra.

“Kad sam bio mlađi strašno su me mučili ti švedski igrači, ta neka ekipa koja je vladala deset godina. Kad sam otišao u Ademar Leon, igramo protiv Barselone, na golu Svenson, meni mrak padne na oči. Ti mečevi sa tim Šveđanima kad god sam igrao, nekako mi je bilo teško, taj centralni blok, Lindgren, Vislander, Olsen… gdje god dođeš – zid. Ali poslije sam sazrijevao, već kasnije mi je bilo lakše. Poslije osvojene Lige šampiona sa Monpeljeom nisam imao strah od nijedne ekipe“, zaključio je Bojinović.

Otkud nadimak Dugi?

“Dao mi ga je Mile Isaković, kojeg ovim putem pozdravljam mnogo, čovjek koji je za mene najviše uradio u rukometu. To je jedini trener koji je vidio u meni talenta. Svi su tražili neke moje mane, a on je jedini bio vizionar i vidio ono šta sam postao na kraju. Kad je došao iz Marselja, kad smo se sreli u Partizanu vidio je ono što ću da postanem. Tad nas je u Partizanu bilo 30 i nešto i za njega na treningu svi su bili novi. Nije nas znao, ja sam bio dugačak, mršav i u jednom momentu zvao me na terenu i krenuo je ‘ti…’ nije mogao da se sjeti prezimena i rekao je ‘ti dugi…’. Svi su počeli da se smiju i krenulo je dugi, dugi i ostalo Dugi”, otkrio je Bojinović.

(mondo.ba)