Vijesti 05.11.2016.

Posjetili smo roditeljsku kuću u Banjaluci: Bolest i teške terapije nisu jače od nas

ČITANJE: 4 minute

Bolest i teške terapije nisu jače od nas, treba da se borimo i izdržimo, da budemo samouvjereni i sigurno ćemo pobijediti.

Veselo i pomalo bezbrižno rekao je ovo trinaestogodišnji Nikola Jovanović iz Modriče, koji je sa majkom Milicom trenutno jedni stanar “roditeljske kuće”.

Nikolu je opaka leukemija dovela u Banjaluku, koja mu je, kako kaže, postala drugi dom. Ovaj dječak tokom čitavog razgovora nije skidao smiješak s lica, a ono što nas je razoružalo bile su njegove riječi koje su odisale hrabrošću i izuzetnom voljom za životom. U “roditeljskoj kući” kaže da ima sve.

– Lijepo mi je ovdje, skoro pa kao kod kuće. Imam sve što mi treba, sobu, igraonicu, osjećam se opušteno i sigurno, a i tata i sestre me posjećuju. Mnogo nam je lakše od kada ne plaćamo stan – rekao je Nikola.

Novi Nikolin, ali i dom drugih mališana koji su prije njega boravili u “roditeljskoj kući” zaista odiše prijatnom, domaćinskom atmosferom.

Zidove ove kuće, koja je spas za djecu koja se liječe u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) RS od najtežih bolesti, krase junaci crtanih filmova, mnoštvo knjiga i igračaka. Ipak, ono što ovaj dom čini toplim, domaćinskim su osmijesi njenih stanara koji odzvanjaju prostorijama.

Kada ne prima terapije, Nikola vrijeme provodi za računarom, a o tome koliko je dobar informatičar najbolje svjedoče pozivi njegovih drugara iz škole kojima na daljinu pomaže u rješavanju zadataka.

Nikola priznaje da mu školski drugari veoma nedostaju, ali i treninzi u Klubu borilačkih sportova “Modriča” gdje trenira karate.

– Kada sam išao kući, treneri su me posjećivali i jedva čekam da nastavim s treninzima. Osvojio sam nekoliko medalja i diploma, a najdraža od njih mi je zlatna sa republičkog takmičenja u karateu – rekao je Nikola, koji jednoga dana želi da postane informatičar ili sveštenik.

Puna optimizma i hrabrosti najveću Nikolinu bitku rame uz rame s njim bije majka Milica.

– Od kada smo ovdje oboje smo opušteniji, lakše je kad dijete ima svoj prostor u kojem se osjeća lijepo, u kojem je srećan, jer njegov osmijeh mi daje snagu – priča Milica vidno ponosna na svog sina borca.

Kaže da je Nikola uvijek bio pomalo nestašan dječak.

– Nikada se nije žalio, ništa mu nije bilo teško, dok u aprilu odjednom nije prestao da jede. Dijagnostikovana mu je leukemija i tada počinje naša borba. Bilo je uspona i padova, ali nismo odustajali, čovjek se mora boriti do kraja, do pobjede – rekla je ona.

Dolasci iz Modriče u Banjaluku, mukotrpne terapije i traženje stana dodatno su ih iscrpljivali sve dok u septembru vrata “roditeljske kuće” nisu širom otvorena i za njih.

– Nikola se mnogo bolje osjeća ovdje u kući u odnosu na period kada smo stalno bili na Odjeljenju hematoonkologije. Često mi kaže: “Mama, ovdje je super” – priča Milica.

Dodaje da su joj u ovoj borbi najveća podrška suprug i kćerke, a odvojenost od njih teško podnose i ona i Nikola. Ipak, ne gube nadu, jer dječak sada prima treći blok terapije i ako sve bude u redu, za mjesec se vraćaju kući.

Od kada je otvorena “roditeljska kuća”, već dva mjeseca, Nikola i Milica su dočekali i ispratili mnoge porodice iz Bileće, Zvornika, Sarajeva. Zajedno su sa njima dijelili lijepe i one manje lijepe trenutke i, kako kažu, hrabrili jedni druge da o odustajanju ne smiju ni da razmišljaju.

Šef Odjeljenja hematoonkologije sa opštom pedijatrijom i Centrom za hemofiliju Klinike za dječije bolesti UKC RS dr Jelica Predojević-Samardžić ističe da se od malignih bolesti godišnje liječi oko 30 djece, uzrasta od mjesec do 18 godina, a maligno oboljenje koje se najčešće dijagnostikuje je leukemija.

Objekat

Izgradnja “roditeljske kuće” u Banjaluci počela je zahvaljujući humanitarnoj akciji “S ljubavlju hrabrim srcima”, koja je održana pod pokroviteljstvom predsjednika RS Milorada Dodika i na kojoj je prikupljeno 850.000 KM.

Upravnik ovog objekta Katica Kerkez kaže da su donacije jedini izvor prihoda kuće u kojoj narednih dana očekuju nove stanare.

– Porodice se brzo priviknu na život u kući. Osim sigurnosti koju imaju ovdje, osjeti se porodična atmosfera, a dozvoljene su im i posjete pa je i s te strane prijatnije – kazala je Kerkezova i dodala da porodice same organizuju svakodnevne aktivnosti, od pripremanja hrane do održavanja higijene.

(Glas)