Bosanski lonac sa njemačkim začinom

Krize, političke, ekonomske i svake druge nisu novost u BiH, a ova najnovija izazvana je namjerom Kristijana Šmita da nametne izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava Federacije BiH. Ovaj potez njemačkog diplomate, kojeg Republika Srpska ne priznaje za visokog predstavnika međunarodne zajednice, istovremeno je ogolio sve politike u BiH, ali i (još jednom) pokazao sve slabosti ovako skrojene države.

Već godinama za Srbe sporno je postojanje paradržavne institucije kakva je OHR, a koja ima protektoratske elemente. Bošnjacima, OHR je vrlo često bio sredstvo za provođenje političkih agendi koje iz korijena mijenjaju Dejtonsku strukturu BiH. Hrvati, reklo bi se standardno, nisu se previše izjašnjavali o toj instituciji i mudro su ćutali. Danas, Srbi stoje na stanovištu da je OHR i dalje nepotreban, ali nemoguće je zadržati smijeh naslađivanja Bošnjacima koji sada, svi redom, pričaju priču koju je do prije 15-ak dana pričao politički vrh Srpske. Hrvati, i dalje ćute, ali željno iščekuju najavljeni Šmitov potez, iako su i oni sporili njegov legitimitet.

Najnovija paradoksalna situacija je potpuno nesaglasje predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Reklo bi se, za njih ništa čudno, u stalnoj su svađi, ali bar je u slučaju Hrvatske poznato da po pitanju nacionalnih interesa nema podjela. Ipak, ovaj bosanski lonac sa primjesama njemačkih začina, uspio je i u tome. Milanović Šmitov potez smatra “mrvicama”, dok je Plenković iz Mostara poručio da “na osnovu onog što je vidio, čini mu se da je rješenje dobro”.

OGOLJENA “GRAĐANSKA OPCIJA”

Nema govora da je Kristijan Šmit odigrao dobru diplomatsku partiju šaha, jer je od jedne nakaradne uloge s kojom se suočio od početka mandata (nepriznatog), ponovo vratio ulogu OHR-a tamo gdje je bila svih prethodnih godina. Iako ga bošnjačke političke i medijske organizacije sada smatraju za neprijatelja, ne treba misliti da će se oni ikada okrenuti protiv OHR-a, jer nikada ništa u BiH nisu postigli bez podrške Kancelarije visokog predstavnika.

Ove posljednje napade treba posmatrati samo kao pritisak na Šmita da odustane od svoje namjere i nastavi biti produžena ruka politike SDA. Radi se o isuviše iskusnom diplomati da bi se moglo vjerovati da će podleći pritisku – na taj način bi upropastio sve što je do sada dobro odigrao.

Vjerovatno najveći uspijeh ove njegove politike je što je do koske ogolio politike samoprozvanih građanskih opcija. Iako su mnoge uspjeli zavarati pričom “Ma de, ba, pusti, svi smo mi jedno, šta će nam nacije, samo uništavaju državu”, ta varka bila je kratkog daha i kome do sada nije bilo jasno, sada jeste da je to u svojoj suštini Islamska deklaracija umotana u neke ljepše oblande.

Iako je na čistac istjerala sve što je navedeno, ova situacija je pokazala i da je SDA vjerovatno najbolje organizovana politička struktura. Preko svojih medija i novinara, prvi su objavili namjeru Kristijana Šmita, što je bio okidač da se oglase i bitni i nebitni, da se ponovo pokrene lavina o “novom genocidu”, “fašizmu”, a u posljednjim trzajima i priča da je “Kristijan Šmit Putinov igrač”, ne bi li se dodatno ulizali međunarodnim partnerima. Možda neće odvratiti Šmita od njegove namjere, ali Bošnjaci su pokazali svoju veliku mašineriju koju čine mediji, analitičari, različite organizacije…

HRVATSKO PITANJE

Kada je riječ o Hrvatima, čak i najprostiji čovjek je znao da bi imenovanje Nijemca moglo njima ići u prilog. I ispostavilo se tačnim. Hrvati u BiH, ali i zvanična Hrvatska od početka su igrali mudro – nisu Šmita dočekali raširenih ruku, jer time bi izgubili podršku Srba u svojim borbama, ali nikada ni do kraja nisu podržali narativ iz Republike Srpske.

I sada je tako, a tome svjedoči gorenavedena situacija sa Milanovićem i Plenkovićem. Dok jedan zateže uzde, drugi ga otpušta; jedan je nezadovoljan, drugi pozdravlja odluku. I nije bitno ko je u pravu, činjenica je da bi Hrvati odlukom Šmita dobili nešto što su Bošnjaci uspiješno godinama odbijali.

Više ne bi bilo važno ni savezništvo sa Srbima, jer kako to obično biva u srpsko-hrvatskim odnosima, ono je poslužilo samo kao sredstvo da se dođe do cilja. Ne brine ih posebno ni politički rat s Bošnjacima, jer bi odbijanje političkog Sarajeva da prizna ovakvu odluku dovelo do toga da bi se dovele u pitanje sve prethodne, ali i buduće odluke OHR.

MALA POBJEDA DODIKA

Narodna skupština Republike Srpske prošlo ljeto usvojila je zaključke kojom se odbacuju nametnute izmjene Krivičnog zakona kojim se uvodi zabrana negiranja genocida, a zaključcima je definisano da Kristijan Šmit nije visoki predstavnik, jer nema potrebnu saglasnost Savjeta bezbjednosti UN.

Rukovodstvo Republike Srpske zbog zaključaka NS RS odbijalo je svaku mogućnost sastanka sa Kristijanom Šmitom, ključnu ulogu u tom “ratu” sa njemačkim diplomatom odigrao je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. To je i razumljivo, jer on kotira kao najjača politička figura, ali je zbog svog odnosa prema OHR-u Dodik označen kao “remetilački faktor u BiH”. Sada, ovu situaciju možemo smatrati i njegovom malom pobjedom, jer se pokazalo da Dodik nije ni među 10 najvećih problema BiH.

S druge strane, bilo je i onih koji su smatrali da treba razgovarati sa Kristijanom Šmitom. I to stanovište je razumljivo, jer koliko god nas ubjeđivali da smo najjači na svijetu, s rogatim se ne bode. Nije tu riječ o Šmitu, nego o onima koji ga podržavaju. Međutim, razgovori nemaju nikakvog smisla ako se neće ostvari kakva-takva korist iz tih razgovora. A ako znamo da je Šmit rekao da treba “mijenjati udžbenike istorije u Srpskoj”, evidentno je da ga nisu uspijeli ubjediti da promjeni stanovište prema Srbima.

PROBLEM JE U FBiH

U svemu ovome je najsmješnije što svi (ne)svjesno propuštaju činjenicu da politička kriza u BiH traje od prošlih Opštih izbora, a rezultat je nesprovođenja izbornih rezultata u FBiH. Taj entitet zbog odbijanja bošnjačkih političkih snaga da naprave kompromis sa HNS-om već četiri godine nema konstituisanu vlast.

Svakoj krizi pojedinačno možemo naći početak i povod, ali korijen svega u posljednje četiri godine je u tome da su Bošnjaci izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a onda su da bi odbranili takav izborni inžinjering krenuli u jednu žestoku ofanzivu da provedu sve ono što SDA u svojoj deklaraciji zamislio – unitarna, građanska BiH, bez entiteta, bez nacionalnih predznaka.

Od tada do danas, sve se svodi ko će napraviti savezništvo s kim i ko će imati jaču podršku međunarodnih faktora. Od kraja rata, tu podršku su dominantno imali Bošnjaci, ali su se preigrali u svojim zahtjevima. Iako su ih određene sile podržavale u njihovim naumima, iz ovog ili onog razloga, to ozbiljnije aktiviranje Njemačke dovelo je do toga da stvari više nisu crno-bijele. Klatno koje je bilo na strani Bošnjaka krenulo je u suprotnom pravcu. I ni Ahmetović i slični ga ne mogu zaustaviti. Ali ne treba se zavaravati da to klatno ide ka strani Srba, već negdje na sredinu. Gdje su se, trenutno, pozicionirali Hrvati.

Kada je riječ o Srbima, ključna stvar je upravo ova – problem je u FBiH. U njenom ustrojstvu, političkim i etničkim konstalacijama i srpska strana u svemu ovome treba da se “pravi mrtva” i radi isključivo na interesima Republike Srpske. Republika Srpska tokom 27 godina postojanja nije narušila ustavno uređenje BiH, ne treba ni sada, ali ne treba ni da spašava nešto što su drugi zabrljali.

Koliko god Bisera Turković, Bakir Izetbegović i sva sarajevska politika pokušavala sve da ubijedi da “postoje secesionističke snage koje razaraju državu BiH”, samo treba pustiti da oni svojim destruktivnim i licemjernim politikama sebe potpuno ogole i pokažu da je BiH nemoguća dok god postoje politike koje leže na temeljima Alijinih ideja.

(Aleksandar Stojanović)