Članak iz 1984. godine: Jugosloveni, nacija koja voli da puca

U saradnji s Yugopapirom Index je objavio tekst “Jugosloveni, nacija koja voli da puca”, koji je napisao Ognjen Janevski 1984. godine u nedjeljniku Ilustrovana.

Septembar 1984.

Pištolj Browning, kalibra devet milimetara, teškog zrna, s utisnutim ćiriličnim slovima “vojno-državni”, predratni strijelac Miodrag Milojević, za kojeg ovo oružje očigledno nema nikakvih tajni, nepogrešivo u Paraćinu puca u šestoricu ljudi. Nanosi im smrtonosne rane iz blizine, ruka mu ne drhti ni kada s prozora, kao u lovu, pogađa čovjeka koji bježi.

Nakon što je petoricu ubio, a šestog teško ranio, s pištoljem odlazi u dvorište svoga susjeda, gdje se sasvim ležerno predaje patroli milicije. U svemu ovome po količini krvi, načinu izvršenja i bezrazložnosti motiva ima mnogo sličnosti s onim stravičnim pucnjavama koje se sve češće događaju u Sjedinjenim Državama.

Nema sumnje da je jedina karta na koju obrana može računati u predstojećem procesu stalna ili povremena neuračunljivost petostrukog ubojice. Drugih argumenata za objašnjenje ovog zločina nema. Po toj logici, međutim, pitanje je samo dana kada će se ponoviti “paraćinski slučaj”.

Ženu za pušku

Teško se može utvrditi koliko smo kao nacija ili pojedinačno neuračunljivi. Milojević je ranije pokazivao da je sklon iznenadnim bjesovima, da hoće bez pravog razloga udariti, ali zbog toga se ne oduzima oružje. Nesumnjiva je naša balkanska ljubav prema pištoljima, puškama, prema svemu što puca. Drugo je pitanje kako i kome se izdaju dozvole, čak i kod jednog tako strogo kontroliranog kalibra kao što je devet milimetara.

Koliko god da je Jugoslavija jedna od najsigurnijih zemalja u kojoj je nasilja znatno manje nego u ostalom svijetu, potezanje, mahanje i pucanje iz oružja nikako ne može izaći iz našeg folklora.

Na jednoj svadbi u Nišu prije desetak godina gosti su pucali čak iz četrdeset neprijavljenih pištolja.

Ante Boras je ubio u vlaku Dragutina Horvata u prepirci oko nogometa.

Službenik osiguranja Strojarskog fakulteta, nezadovoljan određenom dužinom bolovanja za svoju ženu, potjerao je tri liječnice u jednu sobu u ambulanti u Novom Beogradu i razjareno vikao: “Da mi je tu pištolj, sve bih vas pobio!” I dalje je na istom radnom mjestu.

Dio pisma Borivoja Jankovića Općinskom SUP-u u Vranju, koji su prije deset godina prenijeli mnogi naši listovi, čak i jedna svjetska agencija: “Molim vas, vratite mi moj voljeni pištolj. Volim ga više nego kruh.”

Večernje novosti navode da je čovjek mijenjao ženu za pušku.

Puca se, veseli, ubija i ranjava iz nehata, mržnje, osvete, ljubomore, zbog krađe automobila, vrlo često na svadbama i proslavama, u novogodišnjoj noći, poslije svakog gola naše nogometne reprezentacije…

Da prazna puška ubija jednom u životu, tragično znaju roditelji čije je dijete pogođeno metkom ili roditelj djeteta koje će cijeli život nositi biljeg da je u igri, s prstom na obaraču, drugome uskratilo pravo na život. Pucaju, nažalost i pogađaju, oni kojima je pištolj obavezni dio uniforme.

Penzionirani oficir je u Novom Beogradu nehotice ranio jednog desetogodišnjaka. Milicionar je na svadbi u Kruševcu pogodio kuma u glavu, drugi je na beogradskoj Karaburmi, o čemu je svojevremeno dosta pisano, kroz svoj prozor ubio prevoditelja Tanjuga u stanu preko puta.

Meci na putu

U mnogobrojnim stanovima oficira u Novom Beogradu u novogodišnjoj noći počinju prave barutne orgije. Svi apeli milicije, gradskih radiostanica i dnevnih novina ne uspijevaju smanjiti tu pucnjavu u “ludoj” noći. U jednom takvom ponoćnom slavlju u Nišu pored nebrojenih pojedinačnih pucnjeva štektali su i automati, zavijale sirene za uzbunu, a nebo su parale raznobojne rakete.

Jedna temeljita pretraga u Beogradu (one će uvođenjem kompjutera biti češće i efikasnije) utvrdila je da je od 43.000 ljudi koji imaju oružni list njih 13.000 evidentirano u popisima milicije. Među njima 8000 su krijumčarili ili su bili kažnjavani zbog zloupotrebe oružja, a ostalih 5000 za razna kaznena djela. Od toga, 97 za djela protiv naroda i države, 34 za ubojstvo ili pokušaj ubojstva, 1106 za nanošenje teških i lakših tjelesnih ozljeda, 138 zbog tučnjave i ugrožavanja sigurnosti, 29 zbog silovanja. Njih 573 su bila prijestupnici povratnici, a više od tri stotine često se ogriješilo o zakon.

U Jugoslaviji je krajem prošle godine evidentirano milijun i 250.000 komada raznog oružja. Prema procjenama, još oko dvjesto ili tristo tisuća pištolja i pušaka, pa i automatskog oružja, krije se od inspektora.

Mnogo je više legalnog, mnogo manje ilegalnog u usporedbi s periodom prije jednog desetljeća. Naša potražnja oružja je zabilježena od 1974. i neprestano je u usponu.

Iako su se dozvole posljednjih godina izdavale dosta liberalno, šverc nije izostao. Oružje je desetljećima bilo na prvom mjestu ilegalne trgovine. Ne računajući tršćanske traperice, kavu i ostale “sitnice”, sada su se pištoljima približili zlato i droge. Posljednjih desetak godina otkriveno je osamnaest velikih grupa, ali šverceri razrađuju nove metode. Nude sve tri vrste robe, samo se krajnje odrednice donekle razlikuju. Oružje ide na Kosovo, u Sandžak, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, droga u velike gradove, zlato i devize su svuda podjednako traženi.

Pri otkrivanju grupe od dvadeset sedam osoba, koja je u trokutu Kraljevo – Novi Pazar – Titova Mitrovica prodavala oružje, zlato i satove, oduzeto je trideset tri pištolja, osam trofejnih pušaka, šesnaest bombi, jedan karabin, tri automata, dinamit, štapini, barut i 42.463 metka. Kod devet švercera, koji su operirali između Slavonskog i Bosanskog Broda, pronađeno je devedeset komada raznog oružja i više od 9000 metaka.

Osamnaest osoba je iz kragujevačke tvornice oružja Crvena zastava iznijelo sto pedeset pištolja i veću količinu rezervnih dijelova i sve to prodalo na Kosovu.

U ljeto 1971. godine na autoputu Beograd – Zagreb se iznenada našlo nekoliko tisuća revolverskih metaka koji su ispali iz jednog kombija. Grupa besposličara i željezničari iz vlaka Kraljevo – Kosovo Polje krali su oružje i prodavali ga na Kosovu. U pretresu poslije toga u nekoliko kuća je pronađeno osam automatskih pušaka, dvanaest automata, deset pištolja i dosta municije.

Bježi, kuća gori!

Da je ovo oružje stiglo onima kojima je bilo namijenjeno, sigurno je da bi kosovska slika ubojstava bila crnja nego što jest: 45 osoba je prošle godine podleglo mecima raznog kalibra, od toga su samo četiri pištolja i tri lovačke puške bili prijavljeni u miliciji.

Psiholozi našu ljubav prema oružju objašnjavaju stoljetnom ugroženošću, agresivnim mentalitetom, zatim željom i potrebom da se time iskazuje muškost, da se pribavi čast i stvori ugled u klanu, u nekoj široj zajednici, sada već i među prijateljima koje ne vezuje krv. Vjerojatno bi raščlanjivanje svih ovih elemenata (ako već i to nije znanstveno rađeno) otkrilo da je pištolj neka vrsta seksualnog fetiša ili produženi dio već poznatog balkanskog falusa.

Pošto se veliki podzemni arsenal nije moglo kontrolirati, poduzet je niz mjera kako bi se smanjio. Duže već kola vic, često u praksi potvrđivan, da kada gori seoska kuća na jugu Srbije, u Sandžaku, Hercegovini ili na Kosovu, umjesto da gasi, domaćin se sklanja na sigurnu udaljenost. Čeka da prvo eksplodira skladište skrivene municije.

Pojačanom akcijom milicionara i inspektora od 1975. do 1983. takav strah više ne postoji u gotovo sto tisuća kuća. Ipak, ponegdje se javlja i otpor prema oružju. Prema podacima Republičkog SUP-a Srbije, prošle godine je devedeset devet građana predalo svoje pištolje miliciji, izjavivši da ih više ne žele držati. Kuriozitet je to samo prema broju ukupnog naoružanja. Inspektori smatraju da u Republici ima dva do tri puta više ilegalnog od prijavljenog oružja.

Same akcije i pretrage milicionara nisu dovoljne da spriječe ilegalno masovno naoružanje naroda. U želji da se utječe na svijest i savjest građana, uz razne zakonske olakšice, uvedene su povremene legalizacije. Tada se izdaje oružni list bez traženja objašnjenja kako je nabavljeno oružje. Prijavljenog je bilo više nego otkrivenog u pretresima: u Srbiji s pokrajinama oko 28.500, u Bosni i Hercegovini oko 15.500, u Crnoj Gori tisuću i pol. Dozvole su date u oko 95 posto slučajeva.

Šverc oružja

Upravo u Srbiji do 31. prosinca traje jedna takva akcija, za koju nadležni kažu da dobro teče. Čak je i u tradicionalno zatvorenom Sandžaku prijavljeno 400 pištolja i pušaka.

S legalizacijom jača i šverc oružja. Izgleda apsurdno, ali je logično. To je prilika da se kupe najnovije “berette”, “zbrojovke”, “browninzi” i da se legalno registriraju.

“Sigurnost naših građana nije ugrožena”, naglašava Jovan Trmčić iz Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove – pa “jagma” za posjedovanjem oružja nema nikakvog opravdanja. Za razliku od drugih, u našoj zemlji nema mnogo ubojstava, razbojništava, oružanih pljački. Zabrinjavaju nas, međutim, zloupotrebe oružja. I do sada smo i u sljedećim godinama ćemo ozbiljno prići reviziji izdatih dozvola. Svi koji su zloupotrijebili oružje morat će ga vratiti. U širokoj društvenoj akciji oduzimanja ilegalnog oružja, koja traje od 1975., oduzeto je oko 120.000 komada i više od milijun metaka raznog kalibra.

Shodno propisima i nadalje ćemo izdavati odobrenja za nabavku, nošenje i držanje oružja. Međutim, mnogo više nego do sada oslanjat ćemo se na mišljenje sredine u kojoj živi građanin koji traži oružje.

Naravno, smišljaju se razne “mućke” da se izigraju propisi. U Srbiji je prije deset godina bilo dozvoljeno kupiti, samo uz oružni list, neograničen broj metaka za pištolje i karabine. Zabilježeno je da su pojedinci iz drugih republika odjednom nabavljali u Beogradu između tri i šest tisuća bojevih metaka.

Kontrolu nabavke u inozemstvu obavlja Interpol, u koji je učlanjeno 135 zemalja. Tako su dobiveni podaci za oko 12.000 naših građana, a iz prtljaga je izvučeno 6540 pištolja i pušaka i 250.000 metaka.

Od davnina je u nekim krajevima pravilo da se muškom djetetu po rođenju daruje pištolj, odnedavno je na snazi zakon kojim se zabranjuje uvoz dječjih pištolja od kojih se mogu napraviti pravi. Ipak, u Beograđanki je pred Novu godinu planuo kontingent uvoznih “winchesterki”, koje su po veličini, težini i preciznosti izrade malo odstupale od onih pravih.

Zaboravilo se da dječje igre oružjem gotovo uvijek tragično završavaju. Dok su se zračne puške svojevremeno nabavljale bez dozvole, na beogradskoj Očnoj klinici se od ozljeda godišnje liječilo i dvadesetero djece.

I igračke pucaju

Koliko je mali korak od igrački do pravog oružja, pokazala je i jedna munjevito izvedena akcija istovremeno kod svih puškara u zemlji. Pored dosta ilegalnog oružja nađeno je i ono koje je nekada bilo samo igračka.

I pored svega, ne može se zanemariti da oružje u rukama građana, naravno legalno, znači veliki doprinos općenarodnoj obrani zemlje. Naoružani narod je osnovna pretpostavka za obranu zemlje. Zbog toga uskoro se mora obaviti unifikacija oružja, municije, rezervnih dijelova, što onemogućava upravo veliki broj komada raznog uvoznog oružja. Da bi se spriječila takva šarolikost, možda će se već iduće godine zabraniti svaka kupovina oružja u inozemstvu.

To nikako neće spriječiti nekakve incidente, često smiješne, koje štampa sa zadovoljstvom voli prenositi. Kao onaj od prije nekoliko godina u Gostivaru, kada je Mevaip Miftari, inače već osuđivan zbog ubojstva, usred bijela dana pronosio mitraljez u zembilju glavnom ulicom. Uhićen je nakon što se duže raspitivao kod poznanika gdje bi mogao popraviti svoju “alatku”.