Čuvari Vukovog ognjišta

Članovi porodice Lečić iz Tršića više od sedam i po decenija brinu o rodnom ognjištu Vuka Stefanovića Karadžića i prelijepom prirodnom kompleksu, koji riječica Žeravija deli na dva dijela.

Ova ugledna porodica, koju samo 300 metara šume Karadžinovače dijeli od Vukovog nekadašnjeg imanja, ima skoro vijek i po staža u Tršiću.

Danilo Dačo Lečić, prvi zvanični kustos u Vukovoj spomen-kući, ubrzo poslije Drugog svjetskog rata preuzeo je brigu o ognjištu slavnog Tršićanina i Jadranina i jednog od najznamenitijih Srba.

Nadahnuto, zanimljivo, posvećeno, sa dosta zanimljivih pojedinosti skoro četiri decenije, na pragu Vukove rodne kuće, odjeven u srpsku narodnu nošnju, govorio je o ocu naše pismenosti i kulture. Njegova “slova” o Vuku, i po formi i po sadržaju, uz izgovor svojstven Jadranima, gdje je svaki glas jasan i čist kao suza, nikoga nije mogao da ostavi ravnodušnim.

– Za tatu je Vukovo ognjište, kao i nas njegove nasljednike, bila svetinja – priča Danilov sin Slobodan, koji za koji dan odlazi u zasluženu penziju, pošto je na Vukovom imanju proveo radni vijek, vodeći računa da svaki kutak bude onakav kakav zaslužuje slavni zemljak.

– I prije nego što sam počeo da radim, još kao dečkić, pomagao sam ocu, bio prisutan kada su ovde dolazile “rijeke” ljudi, ne samo iz SFRJ, već i iz inostranstva, od slavista do drugih poštovalaca Vukovog imena i djela- priča Slobodan.

Nekoliko godina pred Danilovu smrt, TV Beograd je novogodišnji program započeo dokumentarnim filmom o Lečiću, koji su s radošću preuzimale sve tadašnje republičke TV kuće.

Slobodanova kćerka Dragica Ignjatović, radila je, takođe, uporedo sa ocem. Zajedno su, kao domaćini i kustosi, dočekivali goste, od 1978. do 1984. godine, dok Danilo nije otišao u penziju, a nakon dvije godine i umro. Jedno vrijeme, kako kaže, samo njih dvoje su dočekivali posjetioce Vukove u Tršiću. Istina, nije bilo muzeja kao sada, “ali je bilo često da kuću posjeti, dnevno, više od 4.000 ljudi, što je, recimo, u godini 1993. koju je obilježila hiperinflacija, bilo posjeta za 365 dana! U Tršić, na izvorište naše pismenosti i kulture, do raspada SFRJ, svjedoči naša sagovornica, dolazilo je više od 100.000 ljudi godišnje, “dok je, od tada, ako se izuzme godina velike inflacije, bilo između 30.000 i 50.000 posjetilaca”.

Vukovo rodno selo, uz svesrdnu pomoć lokalne samouprave i države, posljednjih godina dobilo je sadržaje za ponos, među kojima su Kuća pisaca, Muzej jezika i pisma i sadržaji pod vedrim nebom. A, prije nepunu deceniju i po Vukov sabor, mada naša najstarija i najveća kulturna svetkovina, bila je svedena na lokalni nivo, kao da Vuk pripada samo Tršićanima, Lozničanima i Jadranima. Kroz akciju koju su vodile “Novosti”, prije osam godina, a svesrdno je podržali Centar za kulturu “Vuk Karadžić” u Loznici i lokalna vlast, na čijem je čelu je sada, kao i tada, Vidoje Petrović, Vukova spomen-kuća sređena je “od a do š”.

Danilova supruga Ivanka, bila je iz stare tršićke porodice Jovičića, prvih komšija Karadžića. Na Ivankinom mirazu podignuto je tršićko lepo saborište, uz samu rečicu Žeraviju, kraj koje je Vuk u pesku ispisao prva slova naše azbuke.

– Dolaze najčešće ljudi koji su svjesni značaja Vuka i njegovog djela. Dolaze i neki koji su protivnici i Vuka i njegovog djela. I jednima i drugima, mi smo dobri domaćini, sljedeći Vukove poruke i pouke, kao i one koje nam je u zavjet ostavio naš otac Danilo- kaže Dragica Ignjatović.

Sa Krcunom o tradiciji

Slobodan Lečić sjeća se da je, dok je bio dječak, u Vukovu rodnu kuću dolazio i Slobodan Penezić Krcun i dugo razgovarao sa njegovim ocem, odjevenim u narodnu srpsku nošnju, uz obaveznu šajkaču.

– Vidjelo se da Krcun uživa u onome što je otac zborio, a nošnja ne samo da mu nije smetala, već je rekao da na Danilu stoji “kao salivena” i zajedno su pričali o njenom istorijatu. Za tatu je, koliko sam mogao da shvatim, Krcunovo ponašanje bila dobra naznaka da nam ono što je naša tradicija ne bi smjelo, ni slučajno, da bude mrsko – priča nam Slobodan.

Duša Tršića

Kolege iz Centra za kulturu “Vuk Karadžić” kažu da su “Lečići bili i ostali i duša i tijelo Tršića, slijedeći, kao najiskonskiji vjernici, Vuka i njegovo bogato djelo”. Danila, kao i ostale Lečiće, od malih nogu niko nije trebalo da tjerao da “ljube” komšiju Vuka i njegovo stvaralaštvo, a autentičnost sela oduvijek su znali da predstave na dostojanstven način.

(Novosti.rs)