Da je ostao u Hrvatskoj, Teslu bi zvali prolupalim malim od popa

Piše: Goran Vojković

Da je Tesla ostao ovdje, onda bi i Hrvati i Srbi iz sela pričali o popovom sinu Nikoli koji je pobenavio od čitanja knjiga i sada voli golubove, priča o munjama i pazi da mu je sve djeljivo s tri. Tesla je bio genijalac, Tesla je bio čovjek koji je stvorio 20. stoljeće. I Tesla je bio čovjek kojemu bi se, da je ostalo u svom selu, ismijavali. Hrvati i Srbi istovremeno. Tek kada je postao velik i poznat, onda je postao i ovdje prihvatljiv – kako uostalom to biva s velikanima u zemljama koje uzdižu ili prosječne ili potpune bezveznjake.

Realno, kada se rodite u selu kraj Gospića 1856. godine, izgledi za karijeru su vam prilično mršavi. Ako ste iznimno inteligentni, ispred vas su tri izvjesne karijere: svećenik, časnik ili učitelj. Zanimanja gdje će se netko pobrinuti za vaše školovanje, osigurati vam hranu, odjeću i krevet i poslati vas u službu. To što je Tesla uspio kao izumitelj zasluga je njegovih roditelja koji su od vrlo skromnih prihoda ulagali u školovanje sina kada to nije bilo baš samorazumljivo kao danas, i naravno samog Tesle koji je iznimno marljivo radio, uza sva skretanja koja je imao (izgubio je prilično novca na kartama, misleći da može zeznuti sustav).

Teslina životna priča ima malo veze s njegovom domovinom i nacijom

Cijela priča o Tesli ima vrlo malo s time što je Srbin, sin pravoslavnog svećenika i time što je rođen u Hrvatskoj. U mladosti, usmjeravali  su ga roditelji, očigledno vrlo inteligentni, a potom je prošao sustav školovanja kojeg je po našim krajevima posložila Austrija. Školovao se dalje – Prag, Budimpešta… Tesla je znanja i iskustva stjecao po cijeloj Austro-Ugarskoj, a onda je napravio možda najveću odluku u životu, otišao je u Sjedinjenje Američke Države i promijenio svijet.

Realno, jedan takav čovjek snova, mašte i ideja mogao je uspjeti samo u Americi. Tesla je primarno Amerikanac. Roditelji su ga usmjerili prema čitanju, austrijski obrazovni sustav mu je dao formalna znanja, a ono što je postigao – postigao je u zemlji sloboda i individualizma.

Teslu bi ovdje proglasili redikulom

Zamislite uostalom  da je Tesla postao ono što su roditelji željeli – svećenik. Kada bi dobio namještenje, ljudi iz sela bi se smijali njegovim izjavama, idejama, običajima, strahu od mikroba, pričama o elektricitetu i ljubavi prema pticama. Umro bi negdje nepoznat i neshvaćen, danas ga se nitko ne bi sjećao, a industrijska revolucija bi kasnila pokoje desetljeće. Bilo bi i od Hrvata i od Srba: “taj nije završio faks”, “tjera nam djecu u školu, a on je prokartao didovinu”, “zamisli luđaka, čuo sam da nije htio uzeti sobu u hotelu jer nije bila njegov broj”, “ej, frend mi radi kao konobar, pričao mi je da je onaj Tesla tražio 12 salveta i nije htio okrugle tanjure”.

Realno, Hrvati i Srbi bi ga proglasili redikulom i smijali bi mu se. Zamislite uostalom nekoga tko ima takve manire (dobar primjer je Sheldon Cooper iz Teorije velikog praska, lik koji dijelom ima neka Teslina ponašanja) u današnjem svijetu. Da nešto napravi u Hrvatskoj ili Srbiji i netko o tome napiše članak, ispod bi bile stotine zajedljivih i negativnih komentara raznih likova koji nisu ništa postigli u životu.

U zemljama gdje se cijeni prosječnost i ispodprosječnost, u zemljama gdje nisu na cijeni rad, zalaganje i inovacija, gdje se instant bogaćenje zove “snalaženjem” a dugogodišnji teški rad glupošću, u takvim zemljama je jako popularno nečiji individualni uspjeh, znanstveni, sportski ili neki treći proglašavati nacionalnim uspjehom i identificirati se s njime. Hrvatska, Bosna, Srbija nisu zemlje gdje se cijeni pamet i izumiteljstvo. Jedan Tesla bi u njima propao. No kada je Tesla postao uspješan i slavan, onda se zgodno zakačiti na njegov uspjeh, jednako kako što je zgodno sjediti na kauču uz pivo i sebe smatrati ljubiteljem sporta jer se gleda nečiji sportski uspjeh na televiziji.

Tesla ne bi uspio ni u Hrvatskoj, pa ni u Srbiji. Bio bi ismijan, zaustavljen, blokiran regulativama i predmet sprdnje pripadnika naroda kojima je sada ovako savršen – slavan, ali i dovoljno dugo mrtav da može biti simbol baš svega što nekome padne na pamet.

Tesla treba biti na euru, ali tu je najmanje važno što je rođen kod nas

Činjenica da su Hrvati izabrali Teslu da krasi kovanice hrvatskog eura ipak znači nešto. Da smo dovoljno sazreli da čovjeka cijenimo po onome što je, a ne po pripadnosti naciji i vjeri. Trebalo nam je dugo da shvatimo ono što je Teslin suvremenik Ante Starčević rekao 1883. godine: “Mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam.”

Tesla treba biti na euru. Ponajmanje zato što je Srbin iz Hrvatske, to je za nas samo zgodna referenca u nacionalnoj povijesti. Tesla treba biti na euru kao simbol čovjeka koji je postigao nemoguće – podsjetnik kako je moguće krenuti iz malog sela pokraj Gospića, u vrijeme kada nije bilo ni pruga ni telefona, i kako je moguće radom, idejama i zalaganjem promijeniti svijet. Tesla treba biti na hrvatskom euru radi svojih ideja, izuma i osobnoj hrabrosti. Svjetionik i podsjetnik svima nama kako je ako nešto zaista želimo i znamo, i oko toga teško radimo, svašta moguće postići.