Da li je papir zaista važan?

Život u grijehu. Divlji brak. Tako je nekad nazivana vanbračna zajednica. Ne tako davno, bilo je sramota živeti nevenčano. Danas je skinut žig sa ove institucije koja je po našem Ustavu izjednačena sa brakom i definiše se kao trajnija zajednica muškarca i žene.

Pa ipak, u mnogima i dalje budi otpor. Protivnici vanbračne zajednice tvrde da nju biraju nezreli i neodgovorni pojedinci koji će se na prvi znak problema okrenuti i otići. Zagovornici, ipak, uzvraćaju opaskom da im nije potreban papir kao dokaz ljubavi.

Podaci Republičkog Zavoda za statitistiku pokazuju da u Srbiji 236.000 osoba ili 3,83 posto živi u vanbračnoj zajednici. Da je ovaj vid partnerstva u porastu pokazuje istraživanje Instituta društvenih nauka da je početkom 90-ih u našoj zemlji svako sedmo dijete bilo rođeno u vanbračnoj zajednici, a deceniju kasnije svako peto.

I dalje, ipak, kaskamo za Šveđanima gdje je više od polovina djece rođena u vanbračnoj zajednici, što je navelo neke teoretičare poput Stenlija Kurca da primjete kako brak u Skandinaviji umire.

Sagovornica “Života plus” Jelena Branković, psiholog i porodični psihoterapeut u Centru za podršku ranom razvoju i porodičnim odnosima “Harmonija”, ovaj podatak tumači tradicionalnim vrednostima koje i dalje vladaju na našim prostorima.

– Potreba da se organizacijom svadbe, na primjer, obilježi početak zajedničkog života jednog para i ulazak u nove uloge muža i žene, kao i spajanje dvije porodice u jednu, jesu dio našeg tradicionalnog miljea – primjećuje Brankovićeva.

Netradicionalisti, s druge strane, nisu homogena grupa. Neki ne vjeruju u brak kao instituciju, drugi će nakon rođenja djeteta ipak stati na “ludi kamen”, treći zajednički život posmatraju kao test. Upravo oni su u najvećoj opasnosti.

– Neka istraživanja su pokazala da parovi koji se odlučuju na zajednički život da bi “isprobali brak” imaju veće šanse da svoj odnos učine nestabilnijim i manje zadovoljavajućim. Ovo je na prvi pogled paradoksalno, ali svaki par se na početku zajedničkog života nalazi pred zadatkom usklađivanja koje pokreće niz procesa i potrebno je vrijeme i strpljenje dok se partneri ne usaglase. Parovi koji zajednički život tumače samo kao zamjenu za brak imaju veću vjerovatnoću da kreiraju stabilan, dugotrajan, zadovoljavajući odnos, jer svoju vanbračnu zajednicu takođe tretiraju kao zajednicu “i u dobru i u zlu”. Vrlo je važan motiv koji pokreće par na zajednički život – naglašava psiholog.

Neka istraživanja sugerišu da su vanbračne zajednice manje stabilne od bračnih i da se prije završavaju razlazom jer je lakše reći “zbogom” kad partneri prethodno nisu rekli “da”. Ali, da ni papir nije garancija uspjeha potvrđuje sve veći broj brakova čiji je epilog razvod. Ono što zapravo čuva odnos je nešto drugo.

– To je posvećenost, odnosno stav: Ovaj odnos mi je toliko važan da ću ostati u njemu ma kakav bio. Kada bude dobar, njegovaću ga, uživati u njemu i razvijati. Kada bude lošiji, uradiću sve što je u mojoj moći da ga popravim i unapredim, ma koliko to bilo zahtjevno – primjećuje Brankovićeva.

Posvećenost, ipak, mnogi i dalje izjednačavaju sa klasičnim brakom. Da ima nešto u tome vjeruju istraživači Univerziteta u Virdžiniji koji su ustanovili da se kod ljudi u braku stres smanjuje kad drže za ruku supružnika. Kod vanbračnih partnera, ovaj pozitivan efekat izostaje, što naučnici tumače činjenicom da mozak ne može da se opusti. A dok druge možemo prevariti da uživamo u vanbračnoj zajednici, mozak je nepogrešivi skener koji “zna” da van braka nikada nećemo imati isti nivo posvećenosti kao u njemu, tvrde naučnici.

I zaista, mnoge žene jesu sklone da pomisle da ih partner ne voli dovoljno ako ne želi da ozvaniči vezu. U papiru vide sigurnost, a nespremnost druge strane na brak tumače kao strah od vezivanja. Naša sagovornica ističe da partneri koji se teško odlučuju na brak nisu oni koji ne vole drugu stranu, već oni koji brinu da neće moći da budu posvećeni.

– Zbog ranih iskustava bliskih odnosa, sa roditeljima najčešće, te osobe često odustaju od kontinuiranog ulaganja u druge kao bliske figure i teže emocionalnoj distanci. Zvuči pomalo paradoksalno, ali oni ljubav definišu kao kratkotrajno intenzivno iskustvo i smatraju da će odlukom na brak smanjiti mogućnost da dobiju ljubav kakvu očekuju – kaže psiholog.

U situacijama kada jedan partner želi vanbračnu zajednicu, a drugi klasičan brak, ishod ne mora da bude razlaz.

– Ukoliko u odnosu postoji ljubav i želja oba partnera da u vezu investiraju svoju budućnost, onda će svaki od njih željeti da čuje i osjeti potrebe onog drugog, da im izađe u susret. Put ka konstruktivnom prevazilaženju ove različitosti jeste direktna i otvorena komunikacija o potrebama, željama i očekivanjima i nalaženju kreativnog rješenja oko forme zajedničkog života. Nema formule za rješenje različitosti, svaki par mora da nađe svoj način – savjetuje psiholog.

Karijeristkinje i razvedeni 

Američko istraživanje je pokazalo da su sedamdesetih vanbračnu zajednicu radije birali fakultetski obrazovani ljudi što se tumačilo kao dio seksualne revolucije. Međutim, svršeni diplomci danas prednost daju klasičnom braku. Nisu zanemarljive ni razlike među polovima, pa tako muškarci kojima karijera nije naročito važna nemaju ništa protiv vanbračne zajednice. Kod žena je suprotno, karijeristkinje će prije nego tradicionalne žene prioritet dati životu van braka. Isto važi i za razvedene koji zbog lošeg iskustva sa brakom ne žele ponovo da srljaju u istu avanturu.

(Novosti.rs)