Magazin 20.04.2016.

Da li živimo više života

ČITANJE: 5 minuta
zivot
Jak osjećaj da ste nešto već proživeli, dok ste u isto vrijeme sigurni da se to nešto nikad prije nije desilo. Zvuči poznato? Da, u pitanju je deža vi, koji smo svi makar jednom tokom svog života osjetili.

Šta, zapravo, predstavlja ova čudna pojava? Iako je čak 80% ljudske populacije prošlo kroz deža vi, on je i dalje nepoznanica kako za one koji su ga doživjeli, tako i za naučnike. Kako se dešava iznenada, traje kratko i nemoguće ga je izazvati, teško je detaljnije proučiti njegove uzroke i karakteristike.

Mada zvaničnih zaključaka nema, pojavile su se dvije nezvanične teorije o tome šta bi pojavu deža vija (odnosno, već viđenog) moglo da uzrokuje. Po prvoj teoriji pojava deža vi ima veze sa centrom za prepoznavanje poznatih i proživljenih događaja i centrom za prizivanje sjećanja.

Iako se nalaze u različitim dijelovima mozga, oni funkcionišu sinhronizovano. Naučnici koji podržavaju ovu teoriju tvrde da osjećaj već proživljenog proizlazi iz impulsa koji nas na određeni način podsjeća na naša najdublja sjećanja. Tako vas kancelarija u kojoj danas radite može podsjetiti na sobu u kojoj ste prespavali kao dijete.
Impuls koji pokreće deža vi može biti bilo šta – od pojave do predmeta. Druga teorija odnosi se na način na koji se obrađuju uspomene. Po ovoj teoriji impulsi koji dođu do nas u momentu deža vija, umjesto u centar za kratkoročna sjećanja, prosljeđuju se u onaj za dugotrajna, prilikom čega se javlja utisak da je to nešto već proživljeno. Ono u čemu su naučnici jedinstveni jeste zaključak da su ljudi između 15 i 25 godina skloniji pojavi deža vi osjećaja u odnosu na ljude starije dobi.

To se opravdava aktivnijim radom mladog mozga, koji ujedno proizvodi više dopamina, koji je povezan sa pojavom deža vija. Takođe, naučnici tvrde da ukoliko bi se našao uzrok pojave deža vija vrlo je vjerovatno da bi se moglo uticati i na sprečavanje nastanka i razvitka bolesti koje imaju veze sa pamćenjem, pogotovo Alchajmera. Malo je onih koji znaju da postoje četiri vrste ovog fenomena:

Deža vi (već doživljeno)

Ne baš često, ali sigurno da osjetimo kako smo ono što upravo u datom trenutku govorimo ili radimo već pričali ili radili nekad, možda juče. I onda tačno znamo šta će biti rečeno i učinjeno u sekundi koja slijedi. Mnogi ovakvu senzaciju identifikuju sa deža vi, ne nalazeći razlog da zaranjaju u nijanse.

Deža senti (već osjećano)

Kod fenomena deža senti događa se isto, samo čisto na emocionalnom nivou, bez onoga što nas okružuje. Bilo bi to neko interno, unutrašnje, intimno već doživljeno. Razlika u odnosu na već doživljeno pronalazi se u činjenici da je riječ o isključivo mentalnom događanju i da takva stanja, nasuprot već doživljenom, rijetko ostaju u sjećanju. Bar do idućeg već osjećanog.

Deža vizite (već posjećeno)

Činjenicu da nam se mnogo rjeđe događa da osjetimo kako smo u nekoj prostoriji, stanu, kući ili zdanju već bili, iako realno nismo, nipošto ne treba zanemariti. Racionalistička škola kaže da je “žrtva već posjećenog” mnogo čitala o tom mjestu, pa joj se zato čini da ga je već posjetila. Racionalistima se u toj teoriji pridružuju i pobožni ljudi s obrazloženjem da je možda za takve doživljaje odgovorna reinkarnacija.

Deža entendi (već čuto, oslušnuto)

Simptomi već čutog apsolutno su bliski već viđenom u najširem ili već doživljenom u užem smislu. Sve je isto, samo se ovo zbiva na nivou sluha. Kod već čutog, što je posebno zanimljivo, čovjek ima iluziju da neobični tok “od danas do juče i nazad” može lakše da kontroliše i sa manje napora produžava nego što je slučaj sa već doživljenim.

Vječni povratak istog

Pojam već viđeno prvi put je upotrijebio francuski filozof Emil Boarak 1876. godine u svom djelu “Budućnost nauke o psihologiji”. Italijanski filozof Remo Bodel tvrdi da fenomen već viđenog zaokuplja ljudsku pažnju još od antičkog doba. Grčki filozofi Pitagora i Platon i njihovi sljedbenici vidjeli su u njemu sjećanja iz nekog prethodnog života, stoici su ga tumačili kao “vječni povratak istog”, a kasniji pokušaji mudrog Aristotela, čuvenog po svojoj praktičnosti, da doživljaj već viđenog svede na običan psihički problem, nisu uspjeli da s ovog fenomena uklone veo tajanstvenosti i magije.

Ali, takav stav prema fenomenu već viđenog zabrinuo je u 4. vijeku svetog Avgustina, a kasnije i Katoličku crkvu jer su u fascinaciji tim čudnim osjećanjem vidjeli uticaj “demona koji čovjeka iskušava idejama o prethodnim životima ili reinkarnaciji”.

Uprkos takvom stavu Crkve, poznati slikari, pisci i pjesnici u doživljaju deža vi nalaze neiscrpan izvor inspiracije. I dok Vilijem Šekspir krajem 16. vijeka uzbuđeno uzvikuje “sve je već viđeni spektakl”, ovo osjećanje se u 19. vijeku često spominje u djelima poznatih pisaca – od Dikensa ili Šatobrijana.

Tvorac moderne psihoanalize Sigmund Frojd rekao je da se u onim rijetkim i kratkim trenucima kad je doživio osjećanje već viđenog uvijek radilo o buđenju imaginarnih, nepoznatih i nesvjesnih pojmova i projekata koji su odgovarali njegovoj želji da poboljša svoju situaciju.

(Nezavisne)