Magazin 12.10.2015.

Da su i ovi današnji ovakvi: Najbolji srpski ministar finansija bio je škrtac, koji ni kralju nije dao na zajam

ČITANJE: 8 minuta
lazar-pacu
Dr Lazar Paču bio je, samouki bankarski genije i, po mnogima, najbolji srpski ministar finansija. Dinar je pod njegovim nadzorom postao konvertbilna svjetska valuta, u toj mjeri da je početkom 20. vijeka vrijedio više od francuskog franka.

Svako krizno vrijeme traži da se najbolji stručnjaci uhvate ukoštac sa najvećim problemima. Ovu lekciju, koju danas, izgleda, teško mogu da savladaju poličari, naši preci su  iz prve naučili, i to pre više od stotnu godina. Pojavio se među njima pravi čovjek za tadašnju ekonomsku bitku sa Austrougarskom. Pravi čovjek zatekao se na pravom mestu.

Pobijedio Austrougarsku, ali ekonomski

U prvim danima januara, 1906. godine, Beč najzad baca sve karte na sto. Počinje takozvani Carinski rat između Austrougarske i Srbije. Beograd je bio prirodna prepreka velikoj carevini za ekonomski prodor ka Solunu. Srbiju je trebalo baciti na koljena. Ratom, nikako. On je bio preskup i za bogatu Austrougarsku. Izabran je onaj drugi, ekonomski rat. Sva srpska roba ostala je bez kupca. Zemlja se zatekla potpuno sama na ledini evropskog tržišta, ponižena u ratu kakav nikada do tada nije vodila niti je na njega računala.

Državne finansije vodio je dr Paču i to sa takvim tvrdičlukom da su se oko njega isprele mnogobrojne simpatične anegdote, jer je u ondašnjoj familijarnoj Srbiji samo finansijski mag njegovog kalibra mogao i samom Pašiću, a i kralju Petru, da kaže “nema para”. Tako je ušao u legendu.

Gos'n Laza, kako su ga zvali u čaršiji, rođen je 1855. u Bačkoj, u Čurugu. Potiče iz svešteničke porodice koja se sa juga doselila u Austrougarsku. Otac Stefan bio je paroh, a majka je poticala iz porodice kojoj je pripadao Miloš Cvetić, poznati dramski pisac i glumac. Po ocu Stefanu je cincarskog porijekla.

Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Novom Sadu. Studije medicine započeo je u Cirihu, gde je upoznao Bakunjina, ali i Svetozara Markovića, Vasu Pelagića i buduće rukovodstvo Radikalne stranke – Nikolu Pašića, Peru Todorovića i Peru Velimirovića.

Tu je sreo i Lenku Zaho, kojom će se docnije u Beogradu oženiti. Tih godina posebno je volio da čita “djela o renti, o stečaju, o kreditima, o taksama, o konkurenciji, o valuti, o carinskim tarifama, o trgovinskim ugovorima, kao i o budžetiranju opština i država”.

Studije je prekinuo 1878. godine, kada zajedno sa Perom Todorovićem, dolazi u Novi Sad i osniva list “Straža”. Međutim, vlast će ih vrlo brzo protjerati. Studije medicine okončaće u Berlinu. Doktorirao je sa tezom o reumatskim oboljenjima.

Odličan ekonomista i nikakav ljekar

U Srbiju, odnosno Beograd dolazi 1880. godine i otvara ljekarsku ordinaciju. Učestvovao je u osnivanju Narodne radikalske stranke 1881. godine i postao član glavnog odbora. Pisao je za “Samoupravu”, list Radikalne stranke.

Kada su radikali došli na vlast 1889. godine i nacionalizovali monopole duvana i soli, postavljen je za upravnika državnih monopola. Na tom mestu, sa nekim prekidima kada su na vlasti bili liberali, bio je do 1898. godine.

Posle uspješnog saniranja ove značajne državne institucije, Paču dolazi na čelo
Beogradske zadruge u kojoj je pokazao da posjeduje bankarska umjeća.
Negdje na prelazu 19. u 20. vijek vrh radikalne stranke činio je trijumvirat trojice – Pašić, Protić i Paču.

Pašić je bio nesporni vođa stranke koji je “mogao sa svakim”, Protić je bio je “bio prznica i svađalica”, a Lazar Paču, “dobar govornik i mislilac, ali bez jakih kontakta sa bazom radikala”, pa otud i pomalo politički bezopasan. O njemu je cijela Srbija govorila da je bio nevjerovatno pošten, štedljiv i vrijedan
čovjek.

Možda će to biti presudno da ga Pašić, posle Majskog prevrata 1903. godine, kao već dokazanog stručnjaka, postavi za ministra finansija. Sljedećih deset godina Paču je suvereno vodio srpske finansije u tri radikalske vlade.

Preuzeo je resor ministra finansija u trenutku kad Srbiji niko nije htio da odobri kredit, malo zbog atentata na kralja Aleksandra, malo zbog ekonomskog stanja u zemlji. Oštrim monetarnim mjerama, finansijskom disciplinom i prije svega znalački vođenim pregovorima uspioo je prvo da uravnoteži budžet, a potom vrati povjerenje evropskih zemalja.

Pred Pačuom je bio ozbiljan zadatak da obezbjedi finansijska sredstva za nove političke planove. Srbija se tih godina spremala za “velike istorijske poslove”, trebalo se naoružati i proširiti željezničku mrežu. Od gos`n Laze se prosto očekivalo da stvori te pare.

Carinski rat je trajao od 1906. do 1911. godine. Srpska poljoprivreda je za dlaku izbjegla propast i plaćala visoku cijenu ekonomske samostalnosti. Austrougarska je zatvorila svoje granice za srpsku stoku, navodno zbog zaraze. Ova zabrana uključivala je i granicu Srbije sa Bosnom i Hercegovinom. koja je u tom trenutku u okviru Turske, ali pod austrougarskim protektoratom.

Iz blokade, Srbija je izašla jača.

“Izvozi ili umri”!

Istoričari bilježe da se tih godina stvorila ogromna energija u Srbiji. Sve je bilo podređeno devizi: Izvozi ili umri!

Ministar finansija, Lazar Paču, poslije velikog spremanja u svom finansijskom resoru, počeo je pregovore sa Evropom. Otvorio je nova tržišta za srpsku robu u Belgiji, Njemačkoj, Francuskoj, pa čak i u Egiptu. Obrt spoljne trgovine povećan je sto odsto, pa je već 1912. godine iznosio čitavih 200 miliona dinara u zlatu.

U Beču su se našli u čudu. Srbiji su nuđeni krediti sa svih strana. Gos'n Laza je tako mudro vodio pregovore da je i tokom Carinskog rata uspeo da privuče strani kapital u Beograd. Uglavnom francuski. Rezultat je bio otvaranje Francusko srpske, a potom i Praške banke.

Finansijskom disciplinom i urođenim tvrdičlukom uspeo je, već 1909. godine, da pokrije državni budžet od 103 miliona zlatnih dinara. Priznavao je samo novac sa zlatnom podlogom. U vrijeme balkanskih ratova, nije imao deficit u budžetu – stručnjaci kažu da takav slučaj nije zabilježen u istoriji bankarstva i istoriji
ratovanja.

Tokom njegove finansijske vladavine srpski novac postao je konvertibilan. U jednom trenutku potukao je visoko cijenjeni francuski franak. Vjerovali ili ne, zlatni franak vredeo je manje od dinara. Za mnoge u Evropi, to je bilo nečuveno!

Osim novina u carinskoj i poreskoj politici, dr Paču je na samom početku ministrovanja lansirao i novu niklovanu petodinarku sa likom Karađorđa i kralja Petra i novi petoparac i dvoparac.

Kako je odbio kralja Petra

Pored nespornih zasluga za ekonomski oporavak Srbije, iza Pačaua je ostalo nebrojeno anegdota koje je svjedočile o njegovom odnosu prema državanoj kasi.

Jedna od najpoznatijih veže se za epizodu kad su su se Paču i Pašić vraćali iz Pariza, gdje su dogovorili prvi veliki i povoljan kredit za vreme Carinskog rata. I pored toga, Paču je bio vidno neraspoložen. To nije promaklo Pašiću, pa ga priupita:

– Šta je s tobom, pa prošli smo bolje nego što smo očekivali?
– Jeste, al’ ja moram da obezbjedim pare da vraćamo ovaj zajam!

Kad je nešto docnije Laza otišao u London da “ište još malo para za domovinu”, Englezi su se malo “pravili Englezi” pa je Paču ostao malo duže da pritiska, kuka i moli. Negdje poslije Đurđevdana stigao je u London telegram u kome je pisalo “Lazo, vraćaj se, para ne treba, pala đurđovska kiša”.

Najinteresantnija je, pak anegdota vezana za kralja koja zapravo objašnjava Lazine principe i njega kao čovjeka. Kralju Petru Prvom Karađorđeviću trebalo je hitno 200.000 dinara. Poslao je sekretara kod ministra Pačua da mu unaprijed isplati ovu sumu od vladareve plate.

Gos'n Laza sasluša sekretara, kiselo se osmehne i kaže: “Ne može”! Zgranutom sekretaru svoju odluku objasnio je ovako:

– Umre kralj, ne daj bože, a smrtan je kao svi mi. Ko će onda da vraća dug državnoj kasi? – Zna se, Laza.

Ili, političari natjeraju kralja da abdicira. Ko će da plati dug? – Opet Laza. Nego brate, da mene ne bi boljela glava, idi u Kreditnu zadrugu, oni daju zajam – rekao je sekretaru Paču.

Umro kad su se zadužili bez njegovog znanja

Možda je Laza preterivao u cicijašenju, kako su mnogi mislili, pa ipak, iza toga je stajao nevjerovatno pošten i štedljiv čovek. Uzeti tuđe, a pogotovo zavući ruku u državnu blagajnu, za njegovom mišljenju je bio smrtni grijeh.

Sve privilegije koje bi po njegovom mišljenju štetile Srbiji – ukinuo je. Svi koji bi nešto pokušavali po tom pitanju, naišli bi na zatvorena varata – od ministra do kralja!

Laza Paču umro je naprasno 12. oktobra 1915. u Vrnjcima kada je čuo da je ministar vojni zaključio zajam u Engleskoj bez njegovog znanja.

– Sa našom ustavnošću je gotovo! – rekao je i umro.

(Banjaluka.net/b92.net )