Dajak čamac – čuvar tradicije i jedan od najljepših simbola grada na Vrbasu
Dajak čamac, jedan je od najljepših simbola grada na Vrbasu, a nazivaju ga još i “banjalučkom gondolom”. Koristio se za prevoz robe i ljudi, kada nije postojao drugi način transporta. Posjedovati dajak u to vrijeme u Banjaluci je predstavljalo prestiž. Danas se koristi u rekreativne svrhe, a tokom vijekova ovo plovilo ostavilo je traga u kulturi Banjalučana.
Jedan od najvjernijih čuvara banjalučke istorije i njenih simbola je profesor Vojislav Alvir.
Dajak čamac siječe brzake među koricama knjige profesora Alvira „Dajak čamac, simbol Vrbasa i Banje Luke“. Knjiga Vojislava Alvira čuva od zaborava najljepše priče o Vrbasu, dajaku, Banjaluci, životu jednog doba… A sve je potkrijepljeno i brojnim fotografijama i informacijama.
Ova knjiga po mišljenju mnogih predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o jednom značajnom aspektu života u Banjaluci, povezanim s Vrbasom i dajakom.
“Od nas ništa ne počinje, niti se završava s nama. Odrastao sam u ulici fra Grge Martića i vještini dajačenja su me učili stariji Martićevci. Imao sam te 1964. godine 10 godina i nisam znao dobro ni plivati”, počinje priču profesor Alvir.
On kaže da je dajak čamac 30 – tih godina XX vijeka predstavljao statusni simbol i imale su ga samo ugledne porodice, ali kako tada, tako i danas, on je u pravom smislu riječi bio i ostao simbol Vrbasa i Banjaluke.
Alvir ističe da je dajak poseban zato što postoji samo na Vrbasu, te da je vještina dajačenja jedinstvena na svijetu.
Na pitanje kada je osjetio da je došlo vrijeme za knjigu, profesor Alvir kaže da je znao da je dajačenje priča koja dugo traje, ali jedan od problema je što nije imao adresu gdje bi mogao doći do određenih podataka.
“Uvjerio sam se da je pravo bogatstvo u privatnim zbirkama, te sam kontaktirao dosta ljudi koji su mi davali svoje fotografije i pisali svoju priču. Tako da mogu reći da sam priču sklapao zajedno sa ljudima vrbaslijama kojima je dajačenje bila i ostala ljetna svakodnevnica”, kaže Alvir.
Skupljanje fotografija i tekstova je trajalo oko tri godine, a najstarija fotografija do koje je došao je fotografija iz 1914. godine.
Tradiciju dajačenja, smatra profesor Alvir, i danas čuvaju momci vrbaslije, kojima je dajačenje ljetna svakodnevnica. Međutim nije neobično vidjeti ni djevojke u ovim plovilima, kako nekad tako i danas.
“Oni će tu vještinu sačuvati zbog velike ljubavi i još uvijek prisutnog entuzijazma bez obzira na odnos grada ili države prema njima kao čuvarima tradicije”, kaže on.
Vojislav Alvir u svojoj knjizi svjedoči o onim vremenima kada je Banjalučanina bilo časno prozvati vrbaslijama.
“Ja se osjećam kao Vrbaslija, a svaki Vrbaslija je i Banjalučanim. Obratno rekao bih da ne vrijedi. Onaj ko je Banjalučanin i ne mora biti Vrbaslija”, kaže Alvir i dodaje da je na Vrbasu malo Banjalučana, te da bi ih trebalo biti mnogo više.
Vojislav Alvir trudi se sačuvati od zaborava najautentičnije priče o Vrbasu i dajaku i kroz brojne izložbe koje je organizovao na ovu temu.
“Do sada sam postavio deset izložbi “Vrbas i moja Banja Luka” gdje sam kroz fotografije i tekstove htio podsjetiti ljude mojih godina i mlađe na to lijepo i bezbrižno vrijeme našeg odrastanja. I mislim da sam u tome uspio”, zaključuje profesor Alvir.
Karakteristike dajaka
Dajak čamac je dug od 6 do 9 metara i ima krmu i špic. Izrađuje se od bagrema, hrasta ili jasena. Čamac ima špic koji je najčešće u obliku mitske životinje, orla ili zmaja, u zavisnosti od izbora majstora i njegove vještine da ga napravi. Svaki špic je različit i autentičan za pojedini čamac. Težak je najviše 100 kilograma i prilagođen je brzacima na Vrbasu.
(A.M/banjaluka.net)
Na festivalu u Kanu biće prikazan film hrvatskog režisera o zločinu Srba nad Bošnjacima
