DANA BUDISAVLJEVIĆ: Projekcije “Dnevnika Diane Budisavljević” u Banjaluci i Prijedoru veoma su mi važne

Najvažnije mi je bilo da film bude što sličniji “Dnevniku”, onome kako je Diana sebe ostavila za istoriju. Nije mogla da zna li će njen”Dnevnik” iko pronaći, i koja će biti njegova sudbina, ali činjenica da ga je uredno spremila zajedno sa bogatom dokumentacijom iz Akcije u jedan kredenac u kući u Inzbruku, govori o tome da je mislila da ga je vrijedno sačuvati.

S druge strane, živjela je do 1978. godine, da je htjela još nešto zapisati o tome, ili o sebi, ona bi to, odlučna kakva je bila i napravila, ali ona je od sebe ostavila samo Dnevnik.

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” režiserka i producentkinja Dana Budisavljević, čiji će film “Dnevnik Diane Budisavljević” od četvrtka biti dostupan na redovnom repertoaru banjalučkog Sinestara 4DX, “Sinepleksa Palas”, te u brojnim bioskopima širom BiH. Režiserka će prisustvovati svečanoj premijeri u banjalučkom Sinestaru u četvrtak u 19 časova.

Ono što film nije mogao, to je dovoljno istaknuti značaj i ulogu Dianinih saradnika, Kamila Breslera, Dragice Habazin i nekih drugih, tu smo mjesto ustupili svjedočanstvima djece. Svjedočanstva se ne nalaze u Dnevniku, to je nešto što donosi film, ali zajedno s “Dnevnikom” čine cjelinu.

Proces stvaranja filma na osnovu dnevničkih svjedočenja, i istorijskih činjenica je nešto na čemu ste radili godinama, da bi dobilo oblik kakav je dobilo. Šta biste rekli da je vama kao stvaraocu bila najvažnija nit vodilja u cjelokupnom procesu?

Najvažnije mi je bilo ne ogriješiti se o Dianu, o njenu sudbinu kakva je zaista bila i o povijesne činjenice. Bilo je teško tako veliku priču pretvoriti u film od 90 minuta, a da sve bude na svom mjestu, da priča bude jasna. Dianin podvig je epskih razmjera. Da bismo to ispratili kroz akcijski film, za to bi trebalo imati ogromne budžete, kakvi su nedostupni na našim prostorima. S druge strane Diana je o sebi ostavila malo podataka. Njen “Dnevnik” nije ličan, on je bliži brodskom dnevniku – on je tok događaja. Diana je to nazivala “Izvještaj o radu Akcije Diane Budisavljević”. Gotovo je nemoguće nju kao lice vjerodostojno pretvoriti u igranu formu, a da ne morate da izmislite puno stvari koje u “Dnevniku” nisu zapisane. Možda će jednog dana neko napraviti i takav film, ali ja to nisam htjela.

Kada je riječ o istoriji, dostojanstvena vjerodostojnost, do najviše moguće granice je od izrazitog značaja. Mislite li da je taj momenat dovoljno cijenjen, osvrnemo li se na drugačije pristupe u nekim ranijim filmovima?

Za vrijeme Jugoslavije su se radili veliki ratni spektakli, danas još nenadmašeni u tom žanru. “Kozara” Veljka Bulajića je jedan od najpoznatijih filmova, iz kojeg pamtim scenu kada majka skrivajući se uguši dijete pokrivajući mu usta kako ne bi plakalo i odalo njihovo skrovište dok pored njih prolaze ustaše i Nijemci. Nakon kozaračke ofanzive, dolaze Jasenovac i Gradiška, tj. događaji koje opisuje “Dnevnik Diane Budisavljević”. Nisam težila spektaklu, činilo mi se da smo se toga nagledali. Za nas, na području Hrvatske, Bosne i Srbije, za nas kojih se to najviše tiče, iz perspektive pokušaja revizije istorije, činilo mi se da je najvažnije da je film istinit i neoboriv, kako ste vi to jako lijepo nazvali, i hvala vam na tome – dostojanstveno vjerodostojan.

Zašto je istina toliko teško prihvatljiva, zašto su različita vrdanja i poricanja često linija kojom mnogi idu?

Istina jedina nudi mogućnost da iskreno i s poštovanjem oplakujemo mrtve, da neko bolno iskustvo usvojimo kao znanje i upozorenje da tim putem više ne idemo. Istina nudi mogućnost oprosta, prihvatanja, pomirenja, mira, svega što nam jako treba da bismo nastavili sa svojim životima i gradili bolje zajednice.

I uvijek su tu neka zataškavanja i poricanja. Zašto je tako teško napraviti otklon od toga?

Neki ljudi su mi nakon filma rekli da misle da se Diana priča ispričala na vrijeme, da možda ne bi došlo ni do rata devedesetih. To je preidealističko gledanje, ali ima nešto u tome. Da su komunisti imali snage da se obračunaju sa sopstvenim demonima i greškama, ne bi se nacionalizam mogao tako razmahati, možda bi se Jugoslavija reformisala ili raspala bez novih strašnih žrtava. Država je kao i porodica, ako se predugo zanemarujemo i koristimo poziciju moći da zataškavamo loše stvari, ona se raspada.

Koliko fikcija danas uspješno pomaže boljem sagledavanju prošlosti?

Puno sam razmišljala zašto se u javnom prostoru toliko vraćamo i pozivamo na pozicije iz Drugog svjetskog rata koji je bio prije 80 godina i danas zapravo mi ne možemo više nikako ući u njihove cipele, biti sigurni u njihove motive, želje i mogućnosti, okolnosti su potpuno druge. Bojim se se da je to zato što se ne usuđujemo ni početi razmišljati o razlozima i krivcima za ratove devedesetih. To će biti teže suočavanje. Drugi svjetski rat je došao izvana, sila je došla izvana, s Hitlerom. Hrvati nisu izabrali Pavelića, njega i ustaše je na vlast doveo Hitler. I to je prouzrokovalo sistemsko stradanje Srba, Jevreja, Roma, ali antifašistički i partizanski otpor je bio jak i imali smo pored tame i užasa i velikih razloga za ponos, jer smo zajedničkim snagama pobijedili tu silu. U ratu devedesetih je sila bila unutrašnja, a otpora je bilo malo.

Zašto i danas mnogi nisu rigorozni prema fašizmu, a ni prema sličnim pojavama koje vode u tamne ponore?

“Dnevnik Diane Budisavljević” upravo postavlja ta pitanja, ali odgovor treba tražiti svako za sebe. Kroz film nudim istinitu priču, ne samo o jednoj ženi koja je jasno razlikovala dobro i zlo, koja je rizikovala život da bi spašavala djecu koja nisu bila niti njene nacionalnosti niti njene vjere, već i o njenim saradnicima i stotinama hrvatskih porodica koje su udomljavale srpsku djecu. Njena akcija je velika priča koja nam može dati snagu da se borimo protiv fašizma i protiv zla, u svim njegovim oblicima.

Osvrnemo li se, ne samo na vaš film, nego na stanje današnjice, previše smo strgani apatijom i haosom. Gdje je granica tome?

I meni se čini da je apatija jedno bolesno stanje u koje smo upali. Svi su nezadovoljni. Javni prostor je zatrovan, onog fizičkog javnog prostora je sve manje, iščitavamo gomile nekih vijesti na koje ne znamo kako bismo reagovali, ne znamo kako djelovati i pokrenuti se što nas samo čini još depresivnijima. S druge strane kapitalizam je prvak svijeta u eskapizmu, u nuđenju šarenih sadržaja, sapunica, šopinga, i stvaranju osjećaja da je jedino čemu treba težiti jeste osobno materijalno bogatstvo. Zato je važno čuti ono što su preživjeli naši djedovi i bake. Uvijek kažem da sam radeći na ovom filmu postala manje razmažena. Vrijednosti koje naše živote čine vrijednima i ispunjenima, zaista nisu samo u novcu.

Ovaj film, kroz sve što jeste, uz prikaze mraka jednog perioda, jeste film o hrabrosti, o dobroti i o snazi čovjeka. Kao neko svjetlo, može da bude trzaj iz mraka, da vrati vjeru u bolje dane. Sa strane čovjeka, umjetnika i stvaraoca, to je jedna uspješna pobjeda, slažete li se?

Toliko ste to lijepo rekli da nemam što dodati. To je upravo tako. To se vidi i na mom licu, koje sija od sreće da je film uspio tako nešto lijepo i plemenito prenijeti ljudima koji ga gledaju. Da u gledaocu budi ono najbolje.

A vjerujem da upravo takve pobjede, na ovakve i slične načine, mogu da nas odvedu u ranije pomenute trzaje iz apatije i haosa svijeta današnjice?

Ovaj film govori o snazi dobra, o hrabrosti pojedinca, o mogućnosti da malim koracima dođemo do velikih rezultata, kako je Dejan Ilić u “Peščaniku napisao”, ovo je film o jednostavnosti dobra. On nosi u sebi nadu da možemo bolje, pogotovo jer je to naša priča, to smo mi, to je naša istorija.

S obzirom na to da je film dobro prihvaćen kod publike koja ga je do sada pogledala, šta očekujete od prikazivanja u BiH?

Film je nastao kao hrvatsko-slovensko-srpska koprodukcija pa smo ga prvo morali prikazati u zemljama koje su ga finansirale. Film sada dolazi u područja gdje gotovo svaka porodica ima nekoga ko je stradao u Jasenovcu i Gradiški, pogotovo tu mislim na Banjaluku i Prijedor. Jedan svjedok iz filma je iz Bihaća. Film sada dolazi pred one čije je to stradanje i čije su to priče, pred one koji mogu biti najzahvalniji Diani i njenim saradnicima što su živi. Vjerujem da će to biti možda i najjači doživljaj do sada i za mene kao autorku i za publiku. Film će biti prikazivan u više od 15 bioskopa širom BiH Hercegovine i raduje me već sada velik interes medija i ljudi koji nam se javljaju putem “Fejsbuk” profila filma.

Muzej

Planirate da napravite muzej Diane Budisavljević? Šta možete da nam kažete o tome?

Radimo i na tome, barem na internetu za početak, da omogućimo ljudima uvid u dokumentaciju iz istraživanja, da napravimo dostupnim sve ono što nije stalo u film, a mnogim porodicama čiji su članovi stradali ili bili obuhvaćeni Dianinom akcijom, svaka je informacija vrijedna. Dobili smo inicijalna sredstva od Ministarstva kulture za projekt “Od filma do virtualnog muzeja”. U budućnosti bi bilo dobro da napravimo i pravi muzej u Zagrebu.

(Glas Srpske)