Današnji Vidovdan

Vidovdanski zavjet je mrtviji u nama nego ikada, riječi su možda jake, ali su nam dijela slaba.  Naš narod kaže da se na Vidovdan sve vidi, zato što se gleda drugačijim vidom, gleda se duhovnim očima, očima vječnosti. Kroz stradanje se sagledava Vaskrsenje svenarodno, vidovdansko. Vidi se više, bolje i jasnije ko je vjera, a ko nevjera. Po Gazimestanu sebe mjerimo, ko smo i šta smo danas? Šta nam je Kosovo i šta smo mi njemu.

PIŠE: Nebojša Lazić, teolog

Kroz istoriju je 28. jun bio često vododelnica našeg naroda. Sve velike muke, ali i naša borba za opstanak, istorijska drama jednog naroda svela se na ovaj dan, na ovaj praznik. Kada smo odlučili da postojimo, kada je jedan narod krenuo u vječnost, u Carstvo Nebesko. Dok smo bili na mukama, robovanju, kao što su Jevreji pjevali o Jerusalimu i pisali psalme, mi smo guslali i epskim pjesmama opjevali naše Kosovo, našu kolijevku i naš grob iz koga vaskrsavamo.

Jaka je bila vjera naša, nada u opstanak. Živ je bio duh našeg naroda. Danas već tupimo, djelima vjeru ne svjedočimo. Mjenjamo dušu za tijelo, zavjet proglašavamo mitom da bi izdaju sebi pravdali, zbog izliva savjesti na mozak. Nikada mi ne možemo da izdamo nešto što je vezano za Nebo, što nije naše nego Božije, možemo samo da sebe odvojimo od toga. Vidovdan je naš Veliki Petak kako je govorio Sveti Justin Ćelijski, naše stradanje sa nadom u život vječni. Kako stradanje Hristovo nije uzalud tako nije uzalud ni stradanje Srba od Vidovdana 1389 sve do 1999. godine.

Stradali su Srbi, i stradaju i danas na Srpskoj Golgoti na našem “grdnom sudilištu”, a mi okrećemo glavu. Peremo ruke kao Pontije Pilat nadajući se da tako nećemo biti saučesnici u razapinjanju nevinih. U Starom zavjetu je najveća biblijska kletva bila da srce otvrdne, da nemamo empatiju za bližnje. A tvrdo je srce naše sad, tu i tamo koju knedlu progutamo zbog braće koja su na mukama i okrenemo se sebi, zaboravimo i ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima. Mislimo daleko je Kosovo.

Takvi se ne možemo nazvati potomcima kosovskih junaka koji su ispunili Hristovu zapovjest i koji su život svoj položili za Boga i za bližnje svoje. Ne možemo biti sunarodnici Grabeža, Čubrilovića i Gavrila, jer mi nemamo taj slobodarski princip Kosovskog zavjeta.

U momentima stradanja, najlakše se pokaže ko je od čega i čemu pripada. Kosovo je naša vododelnica, naš putokaz, naša živa vjera, naš zavjet Hristu. Kakvi budemo prema Vidovdanu, takvićemo biti prema sebi i prema budućnosti. Na Kosovu je sve počelo, na Kosovu će se i završiti po rečima blaženopočivšeg episkopa raško-prizrenskog i Patrijarha srpskog Pavla.

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno