DANICA DRAŠKOVIĆ ZA HRVATSKE MEDIJE: Većina ljudi u Srbiji misli sve najgore o ulozi u ratovima

Prije 25 godina i devet dana, poslije akcije “Oluja”, Danica Drašković u tjedniku “Srpska reč” objavila je tekst pod naslovom “Gdje su ‘obilići’?”.

Poznata srbijanska aktivistica te supruga književnika i lidera Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuka Draškovića, u njemu je do kraja razotkrila politiku koju je čelništvo Srbije preko svojih marioneta provodilo punih pet godina na okupiranim područjima Republike Hrvatske.

Tekst je sama ponovno objavila na svom Facebook profilu, dva dana uoči ovogodišnje, 25. obljetnice Oluje, a ubrzo je prešao granice Srbije i regije, postavši vrlo čitano i dijeljeno štivo, unatoč tome što je dostupan već četvrt stoljeća.

Ovih dana, “Slobodna Dalmacija” telefonski je kontaktirala Danicu Drašković u Beogradu. Na molbu za razgovor o tim vremenima prvo se kraće nećkala, a onda na koncu pristala pismeno odgovoriti “Slobodnoj Dalmaciji” na poslana pitanja.

Koji je bio motiv da dva dana uoči 25. obljetnice Oluje, 3. kolovoza, podijelite na Facebooku vaš tekst koji ste napisali 14. kolovoza 1995. godine?

– Motiv je podsjećanje na strašna vremena rata i stradanja nevinog naroda zbog luđačke politike bahatih lidera. Ovo nije prvi put da je tekst objavljen na godišnjicu Oluje. Objavljivan je u listu “Danas” nekoliko puta, te u listu “Blic” i na portalima.

Za vas nema dvojbe da je Srpska krajina bila paradržava koja je dugo izazivala i ponižavala hrvatsku državu, da je iza sebe ostavila brojne zločine, te da drugačiju sudbinu nije mogla ni očekivati. Koliko ove vaše riječi i danas dižu kosu na glavi, zvuče bogohulno za većinu ljudi u Srbiji?

– Moje riječi i tekstovi iz tog vremena objavljeni su u knjizi “Neću da ćutim” 2002. godine i ne zvuče bogohulno za većinu ljudi u Srbiji, kako kažete. Naprotiv, većina misli isto, misli sve najgore o ulozi Srbije u ratovima devedesetih, ali taj dio naroda nema utjecaja na politiku. Ili ne smije reći bilo što.

Kako komentirate današnje držanje Aleksandra Vučića, čovjeka koji je prije 25 godina bio šegrt zloglasnog Vojislava Šešelja i aktivno sudjelovao u Miloševićevom projektu Srpske Krajine, a kasnije i u BiH?

– Mislim da u Srbiji danas, kao i tada u ratno vrijeme, nema bitne i odlučujuće uloge političkih lidera. Ovdje je na vlasti Služba bezbednosti, zloglasna Udba, koja posredno ili neposredno kreira državnu politiku, naravno po nalozima Moskve. Sam Vučić je u jednom autorskom tekstu u listu “Danas” rekao: “Priznajem da tih devedesetih ratnih godina nismo shvatili da je pao Berlinski zid”. Srpske službe sigurnosti ni danas ne priznaju taj pad i pokušavaju na sve načine, ratovima, ubojstvima, ucjenama, prijetnjama održati kontinuitet te politike i uspijevaju u tome. Sam Đinđić je u ta ratna vremena tražio bombardiranje Hrvatske, išao na Pale i pucao na Sarajevo, što je isto kontinuitet Miloševićeve politike i rada Službe. Ali to svi potiskujemo u sjećanjima.

Je li Vučić kao čovjek kontinuiteta zapravo neka vrsta apaurina za poraženu nacionalističko-komunističku oligarhiju i amorfnu masu ljudi? Pokušava li on i danas te iste uvjeriti da Srbija nit’ je pokrenula, nit’ je izgubila ratove 90-ih?

– Čini se da pokušava suprotno, s vremena na vrijeme. Znamo svi danas, pa vjerujem i on, da su ratovi izgubljeni jer te poraze živimo, izolirani od demokratske Europe i svijeta, u raljama službi sigurnosti koje nas drže u boljševičkom zatvoru.

Kako gledate na pomirbene tonove hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića s ovogodišnje proslave Oluje u Kninu?

– To je veoma dobro, politički jedino moguće u civiliziranoj demokratskoj Europi, u kojoj je Hrvatska odavno.

Može li se isto očekivati od srbijanskog vrha i je li po vama iskrena pomirba uopće moguća u ovakvim okolnostima?

– Pomirenje Srba i Hrvata potrebno je i mora biti moguće, jer narodi to hoće. Ekstremisti i službe sigurnosti moraju biti pobijeđeni.

Biste li vi na mjestu Borisa Miloševića iz Pupovčeva SDSS-a i friškog potpredsjednika Vlade RH otišli u Knin? Njegov potez nije baš naišao na odobravanje službenog Beograda?

– Veoma poštujem njegov odlazak u Knin kao doprinos pomirenju i žrtvu za budućnost, ali ne znam je li trebalo baš slaviti dan kada su kolone nesretnog, siromašnog, nedužnog naroda, s cijelim životom njihovim i domovinom u zavežljajima i na traktorima, starci, žene, djeca, unezvjereno krenule ka Srbiji koja ih nije željela i skretala ih ka Kosovu. To je biblijsko stradanje koje se ne smije slaviti ni na koji način.

U članku prije 25 godina, ali ni sve ovo vrijeme poslije niste niti malo štedjeli od kritika vrh SPC-a. Kolika je moć Crkve danas u Srbiji i ima li sluha s njihove strane za pomirbu?

– Moć Srpske crkve i tada i danas je velika, što vidimo sada u Crnoj Gori. Sluha za pomirenje ima, bar prema riječima patrijarha Irineja u listu “Politika” prije nekoliko dana. Rekao je da je pravo vrijeme za pomirenje i razgovor dvije crkve.

(SB/banjaluka.net)