Sport 04.09.2018.

“DAO BIH OBA OKA ZA BOKS” Šampion, pjesnik, pop ikona, ljudska gromada

ČITANJE: 4 minute

Bokserska legenda Marijan Beneš preminuo je jutros u 67. godini u Banjaluci.

O njegovim uspjesima u ringu se sve zna, nakon neprikosnovene amaterske karijere (272 pobjede, 16 poraza, 11 remija) i titule prvaka Evrope (1973) pokorio je “Stari kontinent” i u profesionalnoj konkurenciji, a četiri puta je branio EBU pojas u velter kategoriji.

“Ne mogu da budu kao ja. To je nemoguće, a misle da je jednostavno. Teško je biti dobar bokser, kamoli Beneš. Danas se boksom bave ljudi koji ne znaju šta je boks”, rekao je prije nekoliko godina Beneš o potencijalnim nasljednicima.

Međutim, rijetki znaju da je Beneš kada skine rukavice svirao violinu i flautu i pisao poeziju, pokazavši svijetu da ljudi iz ringa nisu samo borci.

Oni koji su ga poznavali pričali su da je bio “najveći tragičar našeg ringa, samouvjeren i hrabar”, ali i ponosan, tvrdoglav, zaboravljajući da uvijek postoji neko ko udara jače. Zbog boksa je ostao bez oka.

“Dao bih oba za boks”, rekao je legendarni Beneš, “Lomio sam laktove dva puta, ali nisam odustajao”.

Takav je bio do posljednjeg dana, uprkos Parkinsonovoj i Alchajmerovoj bolesti i drugim zdravstvenim problemima odbijao je preporuke ljekara da ode na operaciju kako bi spriječio moždani udar.

Iako su kružile priče da je mangup, on je imao drugačije viđenje: “Bio sam u kandžama neljudi. Nemam dušu da bijem ljude po ulici. Ne razumijem ljude koji udaraju po ulici slabije od sebe”.

Živio je raskošno ali i pomagao ljudima znanim i neznanim, svi su mu bili bitni.

“Bio je u stanju da nas ostavi bez dinara. Nije istina da se tukao, bio je sjajan čovjek i prijatelj, kamo sreće da je takav bio prema nama. Koliko si novca podijelio ljudima, pet miliona maraka?”, upitala ga je prije nekoliko godina supruga Stana.

“Više”, rekao je Marijan, “Ja sam običan i normalan čovjek. Mnogo toga sam dobio u životu, još više izgubio. Desilo mi se mnogo ružnih stvari, ali mora se živjeti, makar kako-tako”.

U Banjaluku, svoj omiljeni grad, vratio se poslije rata.

“Tamo četnik, ovdje ustaša”, rekao je Beneš kojem je brat Ivica ubijen 1992.

“Ja sam sve, i Srbin, i Hrvat, i Bošnjak. Drugim riječima, ja sam i dalje Jugoslaven. U Hrvatskoj sam bio u logoru u Novskoj, potom kod prijatelja u Zagrebu. Živio sam na račun sestre, koja mi je pomagala i bez koje danas ne bih bio živ. U ratnim godinama nisam mogao naći nikakav posao uprkos uspjesima. Sve medalje nisu vrijedile ni pola lule duvana. Rat mi je pomogao da vidim ko su ljudi, a ko đubrad”.

Dok je mogao dane je provodio pokraj Vrbasa, gdje je na pozdrave “Gdje si šampione!” odgovarao pesnicom koja je proslavila Beneša i Banjaluku.

“Moja najdraža pobjeda je ona protiv Elisa Obede 1978. godine. On je 11 godina bio neporažen, ali sam uspio da ga pobjedim. U meču protiv Sandija Toresa, koji je održan u Zenici, izgubio sam oko. Znao sam da ne mogu da dobijem taj meč, ali sam se, svejedno, pripremao za njega”.

Boksovao je do 1983. kad je rukavice “objesio o klin”, ali boks nije napustio. Trenirao je mlade naraštaje uprkos bolesti i imao egzebicione borbe.

Znao je da recituje pjesme koje je napisao, pokazujući da se u “grubijanu” krije sentimentalno srce pa nije ni čudo što su ga žene obožavale.

“Kad sam boksao, to je bilo nezamislivo. U ono vrijeme boks je bio uglavnom sport radničke klase, a ko je onda od radnika pisao poeziju? Imao sam talenat, jednostavno mi je išlo od ruke. Znao sam djeci u školi napisati 10-15 sastava na jednu temu za vrlo kratko vrijeme. Mnogo se bolje izražavam na papiru. Htio sam preko pjesama da približi djeci sport jer je sport najbolji roditelj. U duši sam sportista. Ali znam kako izgleda i druga strana medalje”, rekao je svojevremeno Beneš.

Pokušao je da se bavi ugostiteljstvom, ali je njegov lokal češće izgledao kao ring.

“Ma ja sam se u tom lokalu tukao po pet puta dnevno. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje da bi se sa mnom potukli. Jednog dana sam se tukao 15 puta. Kući sam dolazio sav krvav. I onda mi je prekipjelo, bilo mi je dosta tog lokala”.

Dva puta se sreo sa bivšim predsjednikom SFRJ Josipom Brozom Titom, što je u to vrijeme bila rijetka čast.

“Tile je bio laf. Kad su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?”. Ja sam mu rekao: “Niste li vi druže Tito viši?”. Zagrcnuo se od smijeha. Mogu da pišu šta žele, ali niko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali platu i radnik – i rudar, i čistač ulica, i doktor. Sad gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu, i u Beogradu, i u Banjaluci”.

(B92)