DEJAN BOŠNJAK: Otvoreno pismo podrške episkopu Grigoriju

PIŠE: Dejan Bošnjak

Kao čovjek i kao Trebinjac, a prije svega kao slobodoumno ljudsko biće, želim da se odazovem pozivu etičkog imperativa i da javno podržim Episkopa Grigorija, te da se solidarišem sa njegovim naporima da odmjerenim i mudrim riječima pozove na sabornost, razum, dijalog i zajedništvo, te na kompromis tamo gdje je on kako moguć, tako i nužan.

Dugo poznanstvo sa Episkopom Grigorijem, koje traje više od dvadeset godina, smatram ne samo privilegijom, nego i čašću. Sa iskrenom radošću i po ko zna koji put mogu posvjedočiti da je tokom tog perioda Trebinje doživjelo istinsku renesansu i kao grad i kao svojevrstan duhovni centar, a podignemo li glavu i pogledamo li malo šire, uvjerićemo se da su blagorodni rezultati njegovog truda zasijani po čitavoj Hercegovini.

Neću na ovom mjestu nabrajati njegova dobročinstva niti govoriti o njegovoj ulozi u društvu. Njegova dobra djela su činjenice i ona će ostati činjenice, bez obzira što ih jedan dio društva prihvata, a drugi, iz samo njima znanih razloga, negira.

Koliko je zlonamjerno negirati i nipodaštavati djela i rezultate Episkopa Grigorija, najbolje znamo mi, koji živimo ovdje. Mi koji živimo i ispovijedamo iskonske vrijednosti, koji smo se borili da ostanemo i opstanemo na svetoj zemlji zahumskoj i koji smo svoju imovinu i svoj društveni ugled stekli i sačuvali znanjem, radom i trudom.

Oni koji nastoje da svojoj djeci u amanet ostave čist obraz i neukaljano prezime, oni koji misle da ćutanje nije spasonosno rješenje, oni koji se bore da sva djeca imaju bolje sutra, oni će ime Episkopa Grigorija izgovarati sa poštovanjem i uvažavanjem ili će, kao etički minimum, barem odbiti da učestvuju u sramotnim nasrtajima na njega.

U očima nedobronamjernih, najveći grijeh Episkopa Grigorija leži u tome što je on uvijek bio snaga koja ujedinjuje, a ne stihija koja dijeli i ruši. Priznaćemo, dobronamjernima se teško oduprijeti ideji ujedinjavanja, građenja i prosperiteta, baš kao što se nedobronamjernima teško oduprijeti ideji rušenja, razjedinjavanja i obezvređivanja. Izvor snage Episkopa Grigorija njegove su riječi, njegove ideje i njegove propovijedi. A stvarna moć, ona koja i društvo i čovjeka vodi ka boljem i ka plemenitijem, leži u ideji, a ne u pojedincu.

Mi, nažalost, živimo u društvu koje je dočekalo da u njemu pojedinci budu važniji od ideja. Ali moćnici se plaše ideja i žive u nezemaljskom strahu od njih, pa zato, kada nekog pojedinca prepoznaju kao vrelo ideja, krenu da ga diskredituju i da nasrću na njega poput čopora gladnih vukova. Što su ideje, kojima taj pojedinac zrači, čišće i snažnije, kao u slučaju Episkopa Grigorija, to su i udarci podmukliji i bezdušniji. Ja se lično nadam da ti vulgarni i varvarski napadi nisu zvaničan stav naše SPC niti zvaničnika Republike Srbije i nadam se da će vrijeme to pokazati.

Čitav je svijet izložen opasnosti pandemije, pa je tako i naše društvo izloženo toj opasnosti i tom iskušenju. Plašim se, međutim, da su pokušaji nametanja novih i vještačkih vrijednosti, onih koje nisu u službi čovjeka, simptomi znatno opasnije bolesti nego što je COVID-19, a sigurno su opasniji i od velike ekonomske krize koja nas čeka u najskorijoj budućnosti. Da bismo odnijeli pobjedu protiv pandemije i protiv krize, ne smijemo zaboraviti ko smo, ne smijemo zaboraviti šta je to što je čovjeka sačuvalo kroz istoriju i pred mnogo strašnijim prijetnjama. Moramo se okrenuti jedni drugima, biti tu jedni za druge a ne jedni protiv drugih.

Ne postoji takva država, vlada ili režim koji su dovoljno snažni da nas zaštite od nas samih, ako u zaborav potisnemo temelj našeg ljudskog određenja, ako za račun vještačkih i konstruisanih vrijednosti odbacimo one koje su čovjeku prirođene i ako prezremo vrline koje bi nas trebale krasiti. Za društvo i za čovjeka koji su se odrekli svoje prirode, svaka bolest postaje neizlječiva.

Ovo je vrijeme velikih iskušenja i vrijeme strašnih nepoznanica. U takvim vremenima razum često ne vidi stvarnost najjasnije, pa stoga ne uočava prijetnje tamo gdje one nadiru i nalazi ih tamo gdje one ne postoje. Pa tako ima i onih koji Episkopa Grigorija optužuju za ekumenizam, izgovarajući tu riječ kao optužbu ili kao strašno prokletstvo i nedaću. Iz njih, međutim, progovara samo neznanje, nedostojno i čovjeka i vjerujućeg bića, jer to što oni nazivaju ekumenizmom i čega se tako plaše, ustvari je dokaz hrabrosti i plemenitosti Episkopa Grigorija, koji je čak i u vremenima smutnje našao snage da poziva na dijalog, na međusobno uvažavanje, pa i na zajedništvo koje ne ugrožava ničiji identitet, ali koje snaži svačiju slobodu.

Dok privodim kraju ovo obraćanje, u ušima mi odzvanjaju riječi Martina Lutera Kinga, koji je sanjao o danu u kojem će se ljudi cijeniti ne po boji kože, a ja dodajem ni po vjerskoj stranačkoj pripadnosti, već po sadržaju njihovog karaktera i po njihovim vrijednostima, te po spremnosti i sposobnosti da doprinesu društvu.

(Naša Hercegovina)