Direktor Zavoda za sudsku medicinu RS: Advokate i tužioce ne interesuje istina!

Život je posvetio sudskoj medicini, struci od koje ljekari bježe kao đavo od krsta. Njegova predavanja zaokupljaju pažnju svakog studenta medicine, koji ih rado posjećuju, a sudska vještačenja i “nastupi” u sudnici prepričavaju se kako u pravosudnim, tako i u medijskim krugovima.

Direktor Zavoda za sudsku medicinu Republike Srpske dr Željko Karan svojom direktnošću i spontanošću uspijeva da “kupi” ne samo studente, već i iskusne istražioce, sudije i laike, a u razgovoru za Press otvoreno govori o problemima struke, neopravdanoj štedljivosti u tužilačkim istragama, tamnoj strani anglosaksonskog prava, ali i o tome zašto su fingirano vješanje ili trovanje postali najsigurniji način ubistva.

– Sudska medicina je deficitarno zanimanje jer u Republici Srpskoj imamo svega šest aktivnih specijalista. Zbog toga je uloga i misija Zavoda za sudsku medicinu da na jednom mjestu okupi “kritičnu masu” i motiviše je da se bavi tom strukom. Iako smo izloženi brojnim problemima, pa čak i destrukcijama, po svaku cijenu želimo da popravimo stanje. Godinu za godinom napredujemo i pospješujemo rast zavoda da bi nam svima, pa i državi, život bio lakši – kaže Karan.

Ekipu Pressa dočekuje u dobrom raspoloženju dok za radnim stolom detaljno analizira vještački kuk. Pored uobičajenih potrepština, kancelariju mu krasi pokoja grafika i uramljena fotografija s kćerkom i sinom, odajući utisak skladnog porodičnog života. Pažnju gostiju ipak najviše privlači polica na kojoj dominira ogromna figura Yode, najmoćnijeg Džedaja iz holivudskog serijala “Ratovi zvijezda”, koji u rukama drži svjetlosni mač. To nesumnjivo ukazuje na Karanovu ljubav prema naučnoj fantastici, što i sam otvoreno priznaje. A da, pored fantastike, u svemu i te kako ima i nauke svjedoči i figura Alberta Ajnštajna, koji se kažiprstom desne ruke “bode” po sljepoočnici, kao da poručuje da ne prestanemo da koristimo mozak, najjače oružje na svijetu.

Korak po korak

 

Željko Karan je rođen u Bugojnu 1961. godine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, a od 1985. godine radio je kao ljekar u bolnici u Foči. Sudsku medicinu specijalizirao je krajem 1992. godine na Vojno-medicinskoj akademiji u Bogradu. Nakon toga, nastanio se u Banjaluci, što je, kako kaže, mnoge šokiralo.

– Nikome nije bilo jasno zašto sam tih godina iz Beograda došao u Banjaluku, kada su, zbog ratnih dešavanja, svi odlazili u suprotnom smjeru. Gledali su me kao neko “deveto čudo” i pitali se šta nije u redu. Došao sam u najružnije moguće, ratne okolnosti i odmah bio “bačen u vatru”. Obdukcije su se tada radile u neljudskim uslovima, na groblju ili po kojekakvim podrumima, garažama i improvizovanim prostorima. To je bilo bože sačuvaj! Nije bilo uslova, vladalo je ekstremno siromaštvo, ali su i pored toga istrage rađene kako nalažu pravila istražne tehnike. Gore od rata bilo je poslijeratno vrijeme. Tada su došle ružne stvari poput iskopavanja masovnih grobnica i više hiljada identifikacija – prisjeća se Karan.

On objašnjava da je od početka 1993. godine zagovarao ideju o osnivanju Zavoda za sudsku medicinu RS, koji na ovim prostorima nije postojao. Prisjeća se da je o tome razgovarao doslovno sa svakim ministrom zdravlja RS, a jedino je naišao na razumijevanje Ranka Škrbića. Punu podršku dobio je od tadašnjeg predsjednika Vlade RS Milorada Dodika i zavod je zvanično počeo da radi u oktobru 2009. godine. Prvi korak bilo je opremanje moderne obdukcione sale, kao i laboratorije za antropološku analizu skeletnih ostataka. Išlo se korak po korak, a godinu za godinom zavod je rastao. U obdukcionu salu uvedeno je rendgensko snimanje, a instalirana je i laboratorija za DNK analizu, u kojoj godišnje bude obavljeno između 500 i 600 DNK vještačenja. Nedavno je nabavljena i oprema za preliminarna toksikološka vještačenja, ali Karan tvrdi da mu je potrebno još najmanje 300.000 maraka da bi laboratorija bila kompletna, kako bi se mogle vršiti i konfirmacione analize.

– Trenutno radimo samo preliminarnu toksikologiju i možemo da utvrdimo tačne numeričke vrijednosti alkohola u krvi i urinu. Droge i psihoaktivne supstance možemo da radimo samo na pozitivnu ili negativnu reakciju. Zato je i potrebno dodatno ulaganje. Nažalost, u svakodnevnom životu alkohol prestaje da biva dominantan problem, a to postaju narkotici i psihoaktivne supstance, na koje se niko ne testira – ističe naš sagovornik.

Sam svoj majstor

 

On objašnjava da su situacije u saobraćaju i raznim nesrećama ukazale na veliku potrebu za toksikološkim ispitivanjima:

– Dešava se i da u teretanama ljudi nekontrolisano uzimaju razne psihoaktivne supstance poput steroida, efedrina i drugih kombinacija koje podižu snagu ili izdržljivost. Ne znam dokle će nas to dovesti. Najgore je kada neko od toga umre. Te situacije su teške jer članove porodice ne možeš ubijediti da je neko ko je sportista, ko nije pušio ili pio, tako iznenada umro. Kako da ocu ili majci objasniš da je njemu efedrin spalio kardiovaskularni sistem jer je to, ipak, fino dijete koje trenira i bavi se sportom.

Dok nas provodi kroz laboratorije i obdukcione sale primjećujemo da je dr Karan svakoj prostoriji dodao neki svoj izum. U stilu “sam svoj majstor”, uz pomoć stakla i kulera od računara, napravio je komoru koju u praksi koristi za sušenje krvi pri izuzimanju tragova. Obdukcionu salu opremio je fotografskom opremom koju koristi za snimanje obdukcija. Objašnjava da se od šestog razreda osnovne škole zaljubio u fotografiju. Tada je krenuo da pohađa fotografsku sekciju, da bi u drugom razredu gimnazije sam vodio takvu sekciju. Dok se divi objektivu, koji na foto-aparatu koristi reporter Pressa, istovremeno mu savjetuje da promijeni marku aparata, tvrdeći da će imati bolje fotografije.

U dokazivanju svojih teorija veoma je uporan, a posebno u sudnicama, kada prezentuje nalaze vještačenja ili rekonstrukcija na kojima je radio. Sve objašnjava slikovito, ne libeći se da na svom tijelu pokaže putanju kojom je metak prošao kroz žrtvu ubistva ili slično. Objašnjavajući jednu situaciju, prošle godine je u Okružnom sudu u Banjaluci čak potrbuške legao u sudnici i tražio od policajca da mu sjedne na leđa da bi dokazao da ni teoretski nije bilo moguće izvesti ubod nožem, kako je to navedeno.

– Nekada u sudnici pomislim da pričam kineski jer pet puta ponavljam isto. U takvim situacijama neophodni su gafovi poput lijeganja na pod sudnice jer nema anatomije i biomehanike koja može dovesti do nekog položaja. Jedno je kada pričaš, a potpuno drugo kada to pokažeš. Kada ispred sebe imaš blesavog advokata, džaba mu pričaš. Njega istina ne zanima jer on samo gleda kako će odbraniti svog klijenta. Isto je i sa tužiocima. Ni njih istina ne zanima, već kako će što više kazniti optuženog. Često me pitaju da li je nešto moguće. Prvo je potrebno reći da li govorimo o hipotetičkoj ili konkretnoj situaciji. Sve je moguće, samo nije peć od papira. Ali i ona je moguća sve dok u njoj ne naložiš vatru. Nemojte da to radimo jer imamo konkretan događaj i mrtvu glavu. Dakle, hajde da se fokusiramo na taj slučaj, a ne na hipotezu – objašnjava Karan.

Trend pada

 

Uvjeren je da je pravosudni sistem bio bolji prije reforme pravosuđa 2003. godine. Od reforme su, kako tvrdi, mnoge stvari krenule naopako:

– Studentima na početku školovanja kažem da sudski vještaci kod nas više ne postoje. Ti sada možeš da budeš vještak tužilaštva ili odbrane. U anglosaksonskom sistemu, koji se kod nas koristi, sud više nije opterećen onim što se zove prikupljanje dokaza, već sudi na temelju dokaza koji mu se serviraju. Napušta se načelo materijalne istine, a uvodi procesna istina. To u praksi znači da nije istina ono što je istina, već je istina ono što se utvrdi kao istina. Dakle, ako se svi složimo da je nešto crno, onda je to crno, bez obzira na to što je zapravo bijelo. To je kvaka!

Priznaje da se u sudnicama često sreće s osobama koje ga izrazito iritiraju, ali o imenima ne želi da govori. Više od toga smeta mu ponašanje tužilaštava, čiji predstavnici sve posmatraju kroz smanjenje troškova:

– Kada su u pitanju obdukcije, imamo trend pada. Ne zbog manjka potrebe, već zbog nezainteresovanosti tužilaštva da ih radi. Imali smo nekoliko slučajeva u kojima obdukcija nije zahtijevana, pa smo kasnije morali da ekshumiramo tijelo da bi to ipak bilo urađeno. To ostavlja određeni prostor za svakakve teorije zavjere, a do toga dolazi upravo zbog nepostupanja ili određene aljkavosti u postupcima tužilaštva.

Objašnjava da takav pristup dovodi do toga da su trovanje, fingiranje vješanja, guranje s visine ili utapanje najsigurniji načini ubistva. U takvim situacijama obdukcije se često ne rade, a kamoli toksikološko vještačenje.

– Kod nas se dešava da, čim vide vješala, odmah zatvaraju slučaj, bez obdukcije. To nije dobro. Medicinski dio istrage takođe ima određeni dijapazon, odnosno ograničenje, i obdukcija neće pokazati mnoge tragove. Ali zato je potrebna istraga policije koja treba da utvrdi postoje li sumnjivi tragovi ili nekakav motiv. Mislim da bi i u slučaju samoubistva državu trebalo da zanima da li se neko ubio zato što je bio teško bolestan ili iz nekog drugog razloga. Trebalo bi da je zanima i zašto je neko autom sletio i poginuo. Niko ne pita da li je prethodno naletio na rupu na putu koju bi trebalo zakrpiti, ili da li se možda “nagutao” nekih opijata pa zaspao. Trenutno se rezonuje po onoj narodnoj “sam pao, sam se ubio” jer se sve gleda kroz optužnicu. Ali hajde da utvrdimo šta je tačno, pa će nam život biti lakši, a ne samo priču posmatrati kroz to da li ima ili nema optužnice. Za državu nije bitna samo prokleta optužnica nego još štošta – zaključuje Karan.

(Press)