Dobra je propaganda, dok nije ruska

PIŠE: Aleksandar Stojanović

Upotreba pojma fašizam za razne pojave u političkom i medijskom životu svijeta u posljednjih pet godina na najvišem je nivou od kraja Drugog svjetskog rata do danas, a svoj vrhunac dostigla je izbijanjem oružanih sukoba u Ukrajini.

U međusobnom optuživanju, po običaju, strada istina i sve one najviše vrijednosti koje čovjek poznaje. Malo gdje se to pokazalo kao u medijima.

Na jednom predavanju, Rambo Amadeus je moderne svjetske medije predstavio kao septičku jamu koja se nigdje ne odliva, u koju ulazi veliki broj fekalija (informacija) koje će kad-tad eksplodirati. I eksplodiralo je. Šta je istina? To ne zna niko.

Međutim, neki mediji su sebi dali za pravo ne da traže istinu, nego da je na početku utvrde kao dogmu, čije preispitivanje vas može dovesti na metu takvih napada, da ćete i sami pomisliti da ste ludi – po onom principu: ne vjeruj svojim očima, nego nama. Posljednji primjer je i slučaj psihologa Srđana Puhala koji se, sram ga bilo, usudio zatražiti dokaze za tvrdnju o “ubijenom 1.601 djetetu u Sarajevu”. No, pustimo Puhala, jer, što bi se reklo, pojeo je svoje govno i uvjerio se šta je multietničko Sarajevo i građanska ideja BiH.

Kako to obično kod nas biva, svaki sukob mi u BiH tražimo stranu kojoj ćemo se prikloniti, pa tako je slučaj i sa medijima. U jeku najodvratnije propagandne mašinerije, fašističkih metoda uskraćivanja slobode govora i informisanja, kao gmizavci su na površinu isplivali svi nadrinovinari, tzv. borci za slobodu svega, oni koji su svoju najdublju mržnju pakovali u celofan evropejstva i kojekakve demokratičnosti. Ipak, Zapad se razotkrio kao sistem koji prihvata istinu, samo dok ona ne ugrožava taj sistem. A ugrožavanje Zapada, ugrozilo bi i neke u BiH, pa je siktanje postalo agresivnije nego ikad.

Tako je taj jedan “slobodarski” medij, veliki sarajevski portal sebi dao za pravo da “Dodikove medije” optuži za rusku propagandu, a kao primjere su naveli prenošenje kolumne ambasadora Ruske Federacije u BiH Igora Kalabuhova i intervjua sa portparolkom ministarstva inostranih poslova Marijom Zaharovom na Dan pobjede. Vele oni: Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik otvorio je medijska vrata ne samo Kalabuhovu za širenje ruske propagande, već i glasnogovornici Ministarstva vanjskih poslova Rusije Mariji Zaharovoj. Baš kao što je Dodik sav svoj politički kapital uložio na rusku kartu, tako je i ruska politika u BiH godinama svu podršku davala SNSD-u i satelitskim strankama. Ljubav je obostrana, i ruska invazija nije ju pokolebala.”

Ako bismo bili zlonamjerni, mediji u Republici Srpskoj su mogli napisati: SDA je otvorila širom vrata svojih medija (među kojima je i ovaj portal), ne samo ambasadorima zemalja Kvinte, nego i brojnim diplomatama Zapada. Baš kao što je Izetbegović sav svoj politički kapital uložio na zapadnu kartu, tako je i zapadna politika godinama svu podršku davala SDA i satelitskim strankama. LJubav je obostrana, i prodaja oružja Ukrajini nije ih pokolebala”.

Međutim, to bi bilo sasvim prihvatljivo. Jer tom debelom crijevu novinarstva i svih ratnohuškačkih tekstova, političkih pamfleta i medijske propagande ne smeta propaganda, nego im smeta samo ona ruska.

Oni svoje svrstavanje, koje je van svih profesionalnih kodeksa i služi samo političkim planovima usvojenim na kongresu SDA, pravdaju “istinom i stajanjem na strani ‘civilizovanog’ svijeta”. Ali, nikada nisu objasnili otkud baš njima i samo toj jednoj strani da utvrđuje šta je istina?! Ona je osjetljiva kategorija, jedan od najviših dometa ljudskog bivstvovanja, a oni je koriste kao jednokratni toalet papir za brisanje sopstvenog nereda.

Do njihove glave ne dopire da je propaganda propaganda i da je loša, ma ko da ju proizvodi, ali svjesno ulaze u to kolo i postaju dio mašinerije, jer misle da će tako ostvariti određene benefite. A sa istinom se ne kalkuliše, sa njom nema kompromisa.

Mediji u Republici Srpskoj jesu svakakvi, pristrasni na ovo ili onu stranu, ali je tragikomično da ih kritikuje portal kojem u skoro svakom tekstu izbija mržnja ili ne propuštaju da pripišu određen epitet, a najčešće i da daju sopstveni sud o svemu i svačemu. A da ne pričamo o tome da je taj tekst napisan u stilu onog razrednog ulizice i izdajice, koji će za nešto bolji tretman kod učiteljice izdati i druga iz klupe.

A koliko ste objektivni i koliko cijenite istinu, najbolje ste pokazali sa Puhalom. Jer za vas je dobar Srbin ili Hrvat, samo onaj koji mrzi svoj narod i nikada ne pokušava da preispita vašu “istinu”.

(Banjaluka.net)