Doc. dr Mirela Kajkut Zeljković: Biti istraživač predstavlja veliki izazov
Mirela Kajkut Zeljković rođena je 1986. godine u Banjaluci. Diplomirala je na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci gdje je stekla i zvanje magistra voćarstva. Doktorsku disertaciju je odbanila pred međunarodnom komisijom na engleskom jeziku na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.
Zaposlena je na Univerzitetu u Banaluci od 2012. godine, prvo kao mladi istraživač, zatim istraživač viši saradnik i nakon sticanja zvanja doktora nauka izabrana je u zvanje naučnog saradnika. Birana je u zvanje višeg asistenta za dvije naučne oblasti a trenutno je u zvanju docenta. Razgovarali smo sa njom o nauci i poljoprivredi.
Vi ste profesor, ali isto tako i naučni saradnik Univerziteta u Banjoj Luci, koliko je važno ulaganje u istraživanje i razvoj?
Ulaganje u istraživanje i razvoj su od presudnog značaja za napredak akademske i naučne zajednice, ali isto tako i privrede. Mi nažalost spadamo u zemlje koje izdvajaju mali procenat BDP-a u ove svrhe. Međutim, to naučnim radnicima nije prepreka da svojim znanjem i referencama podižu naučnu produktivnost, ali i da doprinose internacionalizaciji nauke u Republici Srpskoj. Danas imamo mogućnosti da se putem raznih projekta povezujemo sa istraživačima širom svijeta, da razmjenjujemo znanja i vještine, ali zajedno da stičemo nova. Posljednjih godina, sve više mladih istraživača svoje doktorske diplome stiču na prestižnim univerzitetima i po okončanju studija vraćaju se u svoju matičnu instituciju gdje primjenjuju stečena znanja i vještine. Ja sam kroz doktorske studije, dio istraživanja ali i usavršavanja realizovala na Švedskom univerzitetu poljoprivrednih nauka, Odjeljenju za oplemenjivanje biljaka. To za mene predstavlja veliko iskustvo koje mi je otvorilo vrata istraživačkih kapaciteta koji ne postoje u okruženju ali i omogućilo kontakt sa istraživačima iz svih dijelova svijeta.
Kako izgleda posao jednog istraživača?
Biti istraživač zaista predstavlja veliki izazov. Ja se bavim proučavanjem biljnih genetičkih resursa, a najviše starih sorti voćaka, tako da svi planovi budu kreirani u skladu sa periodom vegetacije. Vrijeme koje provodimo u polju i oglednim zasadima je od kraja februara pa sve do oktobra. Međutim dio koji se odnosi na laboratorijska istraživanja se realizuje tokom cijele godine. Ono što je specifično za ovu vrstu posla je da radno vrijeme jednog istraživača ne može da bude samo osam sati dnevno. To zahtjeva u nekom periodu skoro cjelodnevni rad kako se ne bi propustio neki momenat, jer biljke ne mogu svoj proces rasta organizuju tako da čekaju na nas. Najveće zadovoljstvo svakog istraživača je kada može da vidi rezultate svog rada, kada stvori novu vrijednost. To je pokretačka snaga svakome od nas.
Kažete da se bavite proučavanjem starih sorti voćaka, koliko su stare sorte na prisutne našem tržištu?
Nažalost, stare sorte voćaka se ne mogu naći na tržištu u Republici Srpskoj. Jedino gdje se mogu još pronaći je na lokalnim pijacama, ali u ograničenim količinama. Republika Srpska je izuzetno bogata starim sortama, koje su po svojim karakteristikama ali i genetičkim profilima unikatne u svijetu. Pored navedenog, istraživanja su pokazala da su stare sorte mnogo bogatije vitaminima i mineralima u odnosu na komercijalne sorte koje kupujemo u marketima. Naučna zajednica Republike Srpske je u protekloj deceniji zaista uradila mnogo na proučavanju. ali i promociji ovih sorti. Zahvaljujući tome, naši građani više kupuju stare sorte, jer pored toga što će imati kvalitetno voće, oni učestvuju i u očuvanju njihovih gena tako što ih održivo koriste. Nadam se da će uskoro biti podignuti zasadi sa ovim sortama u cilju komercijalne proizvodnje i njihovog plasmana na naše ali i inostrano tržište.
Poljoprivreda, ali i očuvanje prirodnih resursa su ključ opstanka sadašnjih i budućih generacija, zbog čega je to tako?
Opstanak svjetske populacije kao i budućih generacija je nezamisliv bez proizvodnje hrane. Proizvodnja dovoljnih količina zdravstveno ispravne hrane će svakako biti izazov u budućnosti s obzirom na povećanje svjetske populacije kao i klimatske promjene. Međutim, mi imamo sreću da živimo na prostoru koji je izuzetno bogat prirodnim resursima, a pogotovo genetičkim resursima. Velike površine obradivog zemljišta i pitka voda su osnov dobre poljoprivredne proizvodnje. Naš zadatak je da učinimo sve kako bismo sačuvali naše prirodne resurse, a to možemo uraditi kroz njihovo održivo korišćenje. Podizanje svijesti i promocija značaja priodnih resursa su sigurno važne aktivnosti koje treba da budu obaveza naše naučne i stručne zajednice.
Da li je pandemija virusa korona uticala na svijest građana o proizvodnji hrane za vlastite potrebe?
Pandemija virusa korona nam je pokazala da u jednom trenutku cijeli svijet može da bude ugrožen i da svi procesi mogu biti zaustavljeni. Proizvodnja hrane za vlastite potrebe kod nas je uglavnom zastupljena u ruralnim sredinama. Ono što smo vidjeli početkom marta ove godine je da su svi građani koji su imali obradivo zemljište pokrenuli proizvodnju hrane za svoju porodicu, što nam je pokazala i povećana potražnja za sjemenskim i sadnim materijalom. Nadam se da ćemo i kada pandemiji budemo vidjeli kraj, ova praksa ostati, jer zemljište koje imamo treba da koristimo na trpezi koristimo vlastite proizvode.
(Cafe.ba)
Oznake: Mirela Kajkut Zeljković
