Politika 07.01.2022.

DODIK: U Londonu 1995. pokazali su mi mapu sa granicom RS na liniji Bočac – Omarska – Orahova

ČITANJE: 21 minuta

Ideja o slobodi srpskog naroda na području BiH nije nastala 1992. godine, već decenijama ranije. Prije 30 godina ta ideja je institucionalno uokvirena, Srpska je proglašena u miru, odbranjena u ratu, a u narednih 30 godina biće samostalna.

Ovo je siže razgovora za Glas Srpske sa Miloradom Dodikom, koji je na funkciji predsjednika Srpske bio u dva mandata, od 15. novembra 2010. do 19. novembra 2018. godine. Dodik je jedini akter političke scene u Srpskoj koji je u svih 30 godina njenog postojanja bio učesnik ključnih političkih procesa, bilo u vlasti, bilo u opoziciji. Kao poslanik prvog saziva aktivno je učestvovao u donošenju ključnih akata koji su definisali stvaranje Srpske, nakon rata u dva navrata je bio premijer, nekoliko puta narodni poslanik, a sada je na poziciji srpskog člana Predsjedništva BiH.

U velikom intervjuu za “Glasov” specijal povodom 30 godina postojanja Srpske Dodik je govorio o prelomnim danima početkom devedesetih, ključnim ratnim sjednicama Narodne skupštine Srpske, postratnom traumatičnom periodu u kojem je pod međunarodnim pritiskom bilo potrebno graditi institucije, odnosima sa stranim silama i putu koji je pred Srpskom u narednih 30 godina.

Kakva su Vaša sjećanja na 24. oktobar, kada je praktično osnovana Skupština srpskog naroda u BiH?

To je bila kulminacija krize koja je pojačana u BiH nakon što su Slovenija i Hrvatska odlučili da izađu iz Jugoslavije. Na talasu tog oduševljenja SDA i HDZ su počeli da ignorišu prava Srba i počeli sa preglasavanjem. Mi smo tada napustili plenarnu sjednicu koja se održavala u velikoj sali, odlučili smo da pređemo “bijelu salu”. Svi srpski poslanici su to uradili, i oni iz vlasti, i oni iz opozicije, i donijeli smo tu odluku. Postojao je jak osjećaj odgovornosti i svijesti šta radimo. Muslimani i Hrvati su do tada već bili formirali vojne i paravojne jedinice, krenuli su događaji koji su pokazivali njihove namjere, vezali su zastave, sve je bilo jasno svima, pa i meni. Nisam imao problem da budem dio tog tima. Nekoliko puta su Momčilo Krajišnik i Radovan Karadžić govorili da to nije bila Skupština sastavljena samo od poslanika SDS-a. Bili smo tu svi, i Goran Popović, Uroš Gostić, pokojni Ratko Borković, Nikola Perić… Bilo nas je desetak iz opozicije, i smatrali smo da je potrebno biti tu.

Kakva je bila atmosfera, a kakvi odnosi srpskih sa hrvatskim i muslimanskim poslanicima? Da li je bilo prijetnji?

Bilo je nepodnošljivo. Alija Izetbegović je tih dana rekao da će žrtvovati mir za Bosni i da oni koji to ne prihvataju mogu da odu. Ima u stenogramu da sam izašao da diskutujem na tu njegovu priču, a to je bilo negdje oko proglašenja nezavisnosti Hrvatske. Rekao sam mu da ne može govoriti u ime Predsjedništva, da je to njegov lični stav i njegove partije koja je bila radikalna i islamska i da ne može da nameće tu vrstu priče. Naravno, ono što je Karadžić govorio poslije toga je ostalo upamćeno iz propagandnih razloga (autostrada pakla i stradanja, muslimani bi mogli nestati, op. a), oko toga je napravljena čitava koncepcija o krivici Srba, a niko se nije bavio Izetbegovićevim rečenicama. Vidjelo se da postoje simpatije međunarodnog faktora prema Aliji i antipatija prema zahtjevima Srba. Mi smo napustili Parlament BiH, a preostali poslanici su imali većinu. Hrvati i muslimani, donijeli su odluku o referendumu, a mi smo već počeli da djelujemo putem naših institucija, već 28. februara smo donijeli Ustav, a tek nakon toga je uslijedio referendum. Neke zapadne sile krenule su u užurbano priznanje BiH, na bazi tog nelegitimnog referenduma. Oni su na nas gledali kao na zbir ljudi pa i danas imamo nastojanje da opravdaju tu svoju raniju zabludu. Zato traže priču o građanskoj BiH.

Da li su ljudi koji su tada vodili SDS i Srpsku znali šta rade?

Oni su godinu i po dana bili zajedno u vlasti sa SDA I HDZ pokazalo se da prava Srba niko ne poštuje. Bilo je tu pregovora, bio je Kutiljerov plan, tada je dolazio američki ambasador Cimerman, koji je ubijedio Izetbegovića da odustane od tog sporazuma. Bila je to nepovoljna situacija za nas Srbe ovdje. Tadašnja JNA nije bila samo srpska, to je floskula koja je podmetnuta da je to srpska okupatorska vojska. Bilo je tamo i muslimana i Hrvata. Bili smo u zabludi da imamo neku vojsku, a ona je bila pod komandom ljudi koji nisu imali osjećaj za nacionalna pitanja, već su odgajani u jugoslovenskom duhu i oni su bili zatečeni, iščašeni iz realnosti. Milutin Kukanjac je bio jedan od njih, čovjek koji je dozvolio da kao početnik naleti na zasjedu u Dobrovoljačkoj. Potpuna je neistina da su Srbi imali posebnu priču u bezi sa JNA i u drugim mjestima gdje su muslimani bili dominantni, sva tehnika i naoružanje ostalo je njima. Imali su teritorijalnu odbranu, i arsenale JNA. Ali su nametnuli priču da je okupatorska i to je inercija koji mi Srbi u kontinuitetu imamo. Prepuštamo drugima tu medijsku borbu, smatrajući da će neko uvidjeti istinu. Naravno, niko to ne želi. Oni koji jednom naprave pogrešan prikaz situacije, ostaju u njemu zarobljeni. U proces proglašenja Republike ušlo se zato što se moralo, a ne zato što je tu bio neki plan. Danas stalno pokušavaju dokazati da je postojao neki plan pa to ne uspijevaju. Hvataju se za slamku pa uzimaju zasjedanje iz maja 1992. u Banjaluci kao da je tada donesen neki plan. Kakav je to plan koji pravite u momentu kad je sukob već počeo? Propaganda sa druge strane je učinila svoje pa smo dobili priču o udruženom zločinačkom poduhvatu. Na sceni je bila satanizacija, priča o tome da smo pobili 300.000 muslimana i silovali 60.000 žena. Na temelju toga su donošene brojne odluke pa i sam Dejton.

Jedna od sjednica prvog saziva parlamenta koja je svrstana u kategoriju istorijskih bila je ona na kojoj je razmatran Vens-Ovenov mirovni plan. Da ubijede Srbe da ga prihvate u Pale su tada pohitali i grčki premijer i srpski, crnogorski i jugoslovenski predsjednik. Da li je rat mogao tada bude završen?

Mi smo već tada bili u nepovoljnom položaju. Svijet je počeo da zaokružuje neke stvari, najavljene su sankcije. Radovan je otišao u Atinu i tamo je parafirao neki sporazum koji je trebalo bude verifikovan u parlamentu i zbog toga su u Pale došli Micotakis, Milošević, Ćosić. Bulatović. To je bilo 1993, 4. i 5. maja, znam da sam poslije te sjednice otišao kući na porodičnu slavu. Bilo je dosta mučno. Poslanici su bili u posebnoj sali, a gosti u drugoj prostoriji. Mladić i Karadžić su smatrali da to treba odbiti. Micotakis je govorio da ćemo nakon toga imati problema. I imali smo ih, pala je Krajina, imali smo bombardovanje. Istorijski gledano, bez obzira na to što sam tada smatrao da je svaki mir bolji od nastavka rata, ne može se reći da je odbijanje bilo greška. Ja jesam tada kao mlad i kao opozicija smatrao da treba zaustaviti rat, jer nam je nad glavom lebdjela velika prijetnja. Nakon te sjednice je vrlo brzo došao zahtjev za deblokiranje Sarajeva, bombardovanje… Mi smo sa te Skupštine otišli u ranu zoru uvjereni da nećemo ni doći do kuća, a počeće intervencija NATO-a.

Da li je bilo pokušaja unošenja razdora među poslanike?

Ne, ali je bilo rasprava. Na tim sjednicama svi smo mogli da govorimo. Imali smo klub nezavisnih poslanika, a ovi iskusniji su rekli da ja kao najmlađi budem predsjednik. Iz tog kluba je stvorena Stranka nezavisnih socijaldemokrata. Te 1993. je bila vojna pobuna u Banjaluci, sve je slutilo na krah, zbog toga su neki od nas mislili da to treba zaustaviti, pregrupisati se, postaviti ciljeve. Sjednice Skupština su stalno bile u drugom gradu, nije bilo lako kretati se, nije bilo goriva, nije bilo ništa, ne znate gdje upadate. Jednom sam krenuo na Skupštinu u Pale, nisam znao put, i negdje kod motela “Vidikovac” u Zvorniku slučajno sam u retrovizoru vidio vojnika koji maše. Zaustavio sam automobil, a on je dotrčao do nas i rekao da bi, da smo otišli još kilometar dalje, sigurno upali u muslimansku zasjedu. Sjećam se jedne sjednice u Prijedoru gdje je bilo pokušaja da dođe do ujedinjenja Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, ali pokazalo se da to nije bilo realno, jer nije bilo podrške iz Srbije. Bilo je odluka koje nisu provedene, ali su značajno iritirale inostrani faktor.

Koliko je teško bilo tada definisati ideju o nastanku i opstanku?

Ta ideja o slobodi Srba na prostoru BiH nije nastala 1992. godine. To svi znaju. Imate jednu sjajnu knjigu koju je objavio jedan profesor iz Banjaluke, koji upravo opisuje kako su Srbi za vrijeme Otomanske imperije i poslije u Austrougarskoj digli preko 150 ustanaka, i u Krajini, i u Hercegovini, od Nevesinjske puške do Petra Pecije. Imate Petra Kočića koji se za to borio. To je cijela geneza jedne ideje, a takođe postoji i geneza suprotstavljanja toj ideji. Zato su Austrougari, kad su došli, vidjeli da treba razbiti homogenost srpskog korpusa i zato su uz Drinu naseljavali muslimane, da bi upravo tu rijeku učinili bedemom. Ideja Republike Srpske je slobodarska. Shvatam da neko prigovara jer je bilo zločina, ali bilo ih je i na drugim stranama. Srbi, ako su činili zločine, a jesu ih činili, nisu to radili na monstruozan način kao mudžahedini koji su sjekli glave. To je nešto što nas odvaja. Uvijek smo bili spremni da se žrtvujemo. Ima samo jedan odgovor zašto je tako. Srbi imaju ugrađenu potrebu za slobodom. Danas imate prigovore nekih od nas da je nešto bilo nepotrebno, a možda i jeste iz neke njihove vizure, ali to je upravo ono što nas odvaja od drugih na Balkanu. Nikad niste čuli da je neko rekao da su Srbi podanički narod. To je sve u osnovi Republike Srpske. Nije to bljesak istorije. To je teška borba. Recimo, te 1918. kada je za Aranđelovdan srpska vojska ušla u Banjaluku, izmorena oslobađanjem Srbije, mi smo tada naivno vjerovali da donosimo slobodu drugim narodima. Mi smo uvijek dijelili našu slobodu. I onda se desilo nešto što je egzaktna preteča Republike Srpske. Znači, okruzi oko Banjaluke donose odluku da se ujedine sa Srbijom, i kralj to odbija i upućuje ih na zemaljsku vlast u Sarajevu. Kad uzmete sad te okruge koji su to pokušali, od Bihaća, pa srezove od Gradiške preko Banjaluke, pa 11 opština uz Drinu, nekoliko dana kasnije i Trebinje, to je konfiguracija današnje Republike Srpske. To je bilo prije 100 godina. To nije slučajno. Svi su srezovi donijeli odluku da se prisajedine Srbiji. Doboj, Bijeljina. Znači, svi. I to se nije desilo, nego smo uvučeni u Jugoslaviju.

Kako se sjećate dana potpisivanja Dejtonskog sporazuma? Da li ste tada smatrali da je to dobro ili loše po Srpsku?

Mi smo tada već bili u ozbiljnoj defanzivi i odgovaralo nam je da što prije bude prekinut rat. Hrvati su bili kod Bočca, pitanje dana je bilo kad će biti presječen koridor. Taj dan bio sam na jednom sastanku u Beogradu, a kad sam se vraćao, bio sam negdje na ulazu u Brčko kada je stigla vijest o potpisivanju. Ljudi su bukvalno izlazili iz kuća, pucalo se, vidio sam to i na hrvatskoj strani. I oni su pucali u vazduh. To je bio olakšavajući događaj, svi su čekali da stane rat. Kao poslanik htio sam da vidim sporazum, dobio sam ga, politikolog sam, pokušao sam da razumijem taj koncept i vidio da tu ima i opasnosti, ali i da je Srpska dobila status države u državi i da nam fali samo međunarodno priznanje. Tada je SDS odbacivao sporazum. Rekao sam tada: “Ljudi moramo to da prihvatimo, sve zavisi od nas, ako ispunimo ono što se očekuje od nas, to će nam se vratiti”. Bilo je važno prekinuti rat. Sjećam se da kada su Hrvati ušli u Drvar pa krenuli dalje bio sam u Londonu, domaćin mi je bio Robin Kuk, kasnije ministar, ali tada je bio vođa vlade u sjeni koja tamo ima institucionalnu snagu. Sjećam se da je na pitanje zašto nas bombarduju i zašto ubijaju civile on donio jednu kartu i rekao da je to prihvatilo naše rukovodstvo, a na toj karti je bila dogovorena linija koja je od Bočca, preko Omarske išla do sela Orahova kod Gradiške. Bio sam iznenađen.

Ko je to prihvatio?

Nisam bio više u prilici da razgovaram o tome. Ali očigledno je bio neki dogovor. Kartu sam donio u Banjaluku generalu Momiru Taliću, Manojlu Milovanoviću i Bošku Kelečeviću. Iz Londona sam se vraćao preko Budimpešte i Beograda pa koridorom koji je bio pretrpan izbjeglicama. U mom kraju svi su gledali mog starog – ako on krene, to znači da ja nešto znam, kreću svi. Zvao sam ga i govorio da nikud ne ide. Kažem Taliću: “Pogledaj šta se radi. Pao je već Sanski Most, Lušci Palanka, a oni su rasporedili prijedorsku brigadu na Ozren, a Prijedor samo što nije pao”. Talić je bio rastrojen. Drvarska brigada koja je izgubila Drvar trebalo je da brani Prijedor uz ispomoć zvorničke brigade. Talić je tada naredio da prijedorska brigada bude vraćena u Prijedor.

Možete li označiti tri događaja u postratnom periodu koji su bili ključni da Srpska postane ovo što je danas?

Konstanta je nasilje visokih predstavnika i naš otpor tome, a kada su pojedinačni događaji u pitanju, treba reći da je Biljana Plavšić u drugoj polovini devedesetih smatrala da treba da pokažemo drugo lice. Tada je otvorila neke procese koji su omogućili da preživimo. Stranci su te 1997. i 1998 htjeli neku drugu vlast, osim SDS-ove i da bude locirana u Banjaluci. Tada smo predlagali da glavni grad bude Banjaluka, ali oni nisu na to pristajali. A onda smo imali aprilski paket. Shvatao sam tada da na drugoj strani imamo ogromnu silu protiv nas, muslimane, Hrvate i strance. Na tom planu moralo je strpljivo da se radi. Nama je bilo najvažnije da izbjegnemo promjene Ustav. Kada je to došlo u parlament, procjenjivali smo situaciju. Da je došlo do opcije da svi iz FBiH to podrže, naši bi tražili pauzu i onda bi stvari postavili drugačije. Tako da je to bio naš blef i mi smo satrali tu ideju. Sada nema šanse da ikada mijenjamo Ustav, osim u smislu da BiH potpuno nestane. Nakon toga je došla priča o reformi policije. Kada sam se vratio na poziciju premijera, 2006. u februaru, SNSD je bio za to da odbacimo tu priču. Sredinom 2005. Dragan Čavić kao predsjednik je već bio priznao da ne može da se odupre pokušajima da nam otmu policiju. Sjećam se sastanka u Banskom dvoru, lideri su se okupili i neko je predložio da ja preuzmem mandat premijera. Čavić je izlazio pa se vraćao, nije ništa komentarisao i rekao je da se nađemo sutra. Kad sam izašao vani prvo pitanje novinara je bilo o mojoj krivičnoj prijavi uz napomenu da je Pedi Ešdaun rekao da onaj ko ima prijavu ne može biti na funkciji. Nakon toga me zvao Ešdaun i rekao da ne mogu biti premijer, na šta sam mu odgovorio da ću to biti ako me izabere Skupština. Ključna je bila 2007. Pravljena je atmosfera da je sve gotovo, riješeno, a bilo je predviđeno da u Sarajevu budu izdavane radne dozvole policajcima koji će raditi u Banjaluci. Sada bi ovdje bilo 60 odsto policajaca muslimanima. Sastanak u Mostaru bio je najavljen za subotu, a u utorak dolazi kod mene u kabinet Miroslav Lajčak i pita me da li pristajem na bilo šta. Kažem da može neka koordinacija na zajedničkom nivou, ali da Policija RS ostaje u svom obliku. Pita šta to znači, kažem da nema nikakvih pomjeranja. Pita me da li bi to napisao, odgovaram da ne bi. Zašto? Neću, zloupotrijebićeš. Kune se da neće. I napišemo mi to i on ode. Zove u četvrtak i pita da li ima problem da to što sam napisao predloži neko drugi. Kažem da imam jer će sigurno nešto promijeniti. On tvrdi da neće, a ja odgovaram da ako promijene zapetu, sve pada u vodu. I mi dolazimo u Mostar, razmišljam šta će biti, da li će neki ambasador to predložiti. Tu su Lajčak, ambasadori, lider partija. Lajčak otvara sastanak i pita ima li neko prijedlog. Prvo tajac, pa se javi Haris Silajdžić. Ja očekujem neku priču na tragu one o “sto odsto BiH”, ali ne. Silajdžić predlaže ono što sam ja napisao. Od riječi do riječi. Pita Lajčak za primjedbe. Kažem: “Imam ja, ovo nije iskreno”, a Silajdžić se kune da je njegov prijedlog. Pitam da li je to definitivno, da li ima neka dopuna, on kaže da nema. Kažem: “Prihvatam”. U tom momentu pokojni Sulejman Tihić pade u nesvijest.

Zašto se Srpska nije usprotivila nametanjima i nasilju OHR-a ranije, nego se čekalo gotovo 30 godina?

U prošlim vremenima bili su vlast svi, okolnosti su bile nepojmljive sa današnje pozicije i svi smo mi iz nekog razloga, moranja, neopreznosti, ponešto uradili na pitanju prenosa nadležnosti, ali nije vrijeme da se mi optužujemo ko je šta učinio. Nije mijenjan Ustav BiH i to je najbitnije. Zato nam prijete ratom. Može taj pokvareni Ustavni sud ponovo da donese neku odluku protiv Srpske, ali polako, nije život jedan dan i nije ova Republika stvorena da traje jedan dan. I zato treba sve propuštati kroz prizmu odnosa prema Ustavu i sve što nije u skladu sa Ustavom treba dovesti u pitanje. Oni sad pričaju o 16 godina reformi. To nisu reforme, to je otimačina. Podržana vojnom silom. Pogledajte zamjenu teza. Sada oni pričaju da ono što su oteli da je to njihova nadležnost i da mi to otimamo. Ako nađu u Ustavu Sud i Tužilaštvo BiH, eto im tih institucija odmah.

Da li je samo strah od strane vojne sile koja je tada brojala biše od 65.000 ljudi bila jedini razlog za prihvatanje nametanja?

Bila je i drugih dimenzija. Govorili smo: “Hajde da probamo”, ali stalno su nas lagali. Onaj Volfgang Petrič je bio patološki lažov. Kao nametnuo je zakone da bi pratile koruptivne aktivnosti političara. Narod to voli da sluša, pa ti budi protiv ako smiješ, jer ako si protiv, odmah si za korupciju. Stalno su krivili naše rukovodstvo, a sve kapitalne odluke su donosili oni. Sjećam se pisma koje sam napisao Ešdaunu sa porukom – kad pođeš iz Bosne ugasi svjetlo. Kada sam otišao sa mjesta premijera 2001. počeli su sudski progoni, za sve živo, od nabavke cvijeća do kupovine odijela. U tom periodu je Ešdaun tražio da se sastanemo i odem u Sarajevo, bio je Slavko Mitrović sa mnom, čekali smo ga u ambasadi, on je kasnio, a kad je ušao, pruža prst ka meni i kaže: “Čuo sam o tebi svašta, da si sposoban, dobar, ali i blizak kriminalu”. Kažem mu: “I ja sam čuo da ste vi bliski kriminalu”. “Od koga”, pita me, a ja mu velim “od istih koji su tebi rekli za mene”. Te stvari više nismo mogli da podnesemo. Ostati rukovodilac i pristajati na poniženja mogu samo nekarakterni ljudi. Karakter je važan.

Ko su danas prijatelji Republike Srpske?

Najveći je narod privržen velikoj moćnoj ideji koja se zove Republika Srpska. A vani, polako, ali sigurno, imamo sve veći broj prijatelja, ljudi koji razumiju ovu situaciju i koji smatraju da ovo što se događa u BiH može biti ozbiljan napad na zapadni svijet. Kad zvanično pričam sa važnim evropskim liderima, to ima svoju formu, ali na ručku je to neka druga priča. Oni kažu da postaju svjesni situacije da u zemljama Bliskog istoka, u Bejrutu, na primjer, gdje je živjela značajna hrišćanska zajednica danas toga nema. Nema je ni u Egiptu, gdje je 20-30 godina bila dominantna, svi su istjerani. Druga opasnost su praktični primjeri da se na prostoru Evrope, migracijama, okupljaju ljudi koji dolaze iz islamskog svijeta i da participiraju u životu velikih gradova, što nije sporno, ali ta homogenizacija u bezi sa tim idejama zabrinjava svijet. I sada ih odjednom interesuje šta je to Republika Srpska, sa čim se mi borimo. Ima ih koji nisu bili zainteresovani, ali sada se drugačije ponašaju. Da ih ne nabrajam. Viktora Orbana znate i bez nabrajanja. Rusija i Kina daju odlučnu podršku, Srbija je tu. Srpska nije više izolovana priča. Nama tek predstoji borba za status Srpske. BiH se ne može konsolidovati i trajati kao izraz volje ljudi koji žive ovdje. Mi smo u proteklom periodu imali značajne rezultate. Donedavno nije bilo autoputeva, zapuštene su bile bolnice, sada je sve drugačije. Kad vidim pune ulice, pitam se odakle nezadovoljstvo.

Narod odlazi.

Postoje neki razlozi zašto ljudi odlaze. Prije 10 godina, da ste Ajnštajn, ne bi dobili radnu dozvolu u Njemačkoj. Njihova populacija je ostarila, nema dovoljno mlađih da popune sva radna mjesta. Naravno da su im potrebni radnici. Oni su vidjeli da ono što dolazi iz arapskog svijeta može da bude opasnost. Zato su Balkanu otvorili sve. To nije trajni odlazak naših ljudi. Ja živim nedaleko od autoputa. Često se vraćam s nekih obaveza u jedan sat noću, svakog petka prepuna je traka koja ide iz Gradiške. To su naši ljudi koji nisu trajno otišli.

Kako vidite Srpsku za 30 godina?

Republika Srpska će biti samostalna i biraće s kim će biti u odnosu, konfederalnom ili u uniji. Naviknuta je da preživljava teška vremena, ali ima jednu vrijednost koju drugi nemaju, to je svijest o tome da ukoliko nestane, nema ni nas koji živimo ovdje. Borba će trajati i kad budemo samostalna država. Ali, garantujem, kad bi sada postali nezavisni, za pet godina bismo postali destinacija u koju bi se ljudi doseljavali. Mi smo zarobljenici BiH.

Stvorena je atmosfera da ste Vi jednako Republika Srpska. Da li je to baš tako i da li ikada razmišljate kako bi sve ovo funkcionisalo kada biste se povukli sa političke scene?

Što kaže pjesnik, groblja su puna nezamjenjivih junaka. Ne zavisi to od jedne ličnosti, ali nisam naivan da mislim da ne bi bilo nekih turbulencija. Da ove hijene sa strane ne bi tu novu strukturu koja bi došla odmah ščepali i izvršili pritisak, pokupili šta bi mogli, a dok se oni opamete, izgubili bi još nadležnosti. Voditi ovakav život i ovakvu borbu nije jednostavno, ali mogao sam biti bilo šta drugo. Nisam, izabrao sam ovo. Dok god budem imao podršku, biću tu. Biću tu za ideju o samostalnosti Srpske i kad ne budem imao podršku.

Odsudni grad

Ratna skupština je zasjedala u Banjaluci u danima kada je padala Krajina…

Da, Hrvati su došli do Bočca. Ja sam tada pokušao da animiram poslanike iz Krajine, jer narod je već bio počeo da bježi, da Banjaluku tog trenutka proglasimo glavnim gradom, gradom odsudne borbe, da nema odlaska i napuštanja. Imao sam 51 potpis, od Rajka Kasagića, Voje Kuprešanina pa nadalje, oni su imali osjećaj za Banjaluku, a neki SDS-ovci iz drugih krajeva su odmah skočili, jedan je prijetio da neću izaći živ, ali ja sam to ipak predložio. Međutim, mnogi koji su to potpisali su se povukli uoči glasanja.

Nije bilo euforije

Kako pamtite 9. januar 1992?

Bili smo u Sarajevu pa se dogovorili da odemo u Pale. Otišli smo u jednu salu koja je bila nedaleko od Karadžićeve kancelarije, bila je ozbiljna atmosfera, ne euforična, ali razumjeli smo da je pred nama značajna, važna i teška odluka koja će determinisati dalje događaje. Niko nije bio protiv. Sjećam se kada sam dolazio u Pale, bilo je prošlo 12 časova, bio je zimski sunčan dan.

(SB)

Oznake: Milorad Dodik