Godinama je neumorno gazila po banijskom blatu i svojim terencem probijala se do ubogih zaselaka kojima su Bog i država kazali laku noć, nesretnim ljudima dovlačila je peći i jogije, zbog struje dosađivala HEP-u i zbog siromaštva pokrenula cijeli lanac dobrotvora i donatora koji se protezao od centra Zagreba sve do Gline. Dobila je i neka lijepa osobna priznanja tipa ‘Ponos Hrvatske’, no institucije – pa čak i gradska uprava u kojoj radi – mahom su se ponašale kao da ne postoji. A onda je zatreslo.

Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline, osoba je koja u ovoj katastrofi pokriva teren. Ona već tjedan dana gotovo ne spava, njen mobitel prazni se svakih nekoliko sati, leti od sela do sela i od kuće do kuće. Stigla je, onako umorna i raščupana, gostovati i kod Aleksandra Stankovića, gdje se po tko zna koji put slomila pred kamerama nad sudbinom ljudi kojima zna imena i prezimena, godišta djece, datume kada su kupili traktor i imena krava koje uzgajaju

Njen formalno nadređeni HDZ-ov gradonačelnik Gline Stjepan Kostanjević, s druge strane, ostat će zapamćen po tomu što je sebi kupio službenu limuzinu od 200 tisuća kuna, spiskao cijelo bogatstvo na putne naloge te je radno vrijeme, kažu, provodio u kladionicama po Petrinji i Velikoj Gorici. Na unesrećenom području novinari su ga proteklih dana znali spaziti tek kako viri iza ramena kakvog ministra, da bi se potom opet izgubio, ali i danas iznenada pojavio, uvijeno ispričao i prozvao dogradonačelnicu – jer mu se nije javila.

Njih dvoje dvije su Hrvatske, jaz između njih otprilike je jednak razlici između građana koji su se u realnom vremenu samoorganizirali i skupljali pomoć ili pohrlili na Baniju, dok s druge strane evidentno paralizirani sustav unesrećenim ljudima bez struje, vode, interneta i krova nad glavom poručuje da pomoć zatraže e-mailom. I to danima nakon potresa.

Fiat Unom u misiju, pa u politiku

Bakšić Mitić (59) rodila se u Glini, ondje je živjela do rata i mirno radila u općinskoj upravi. Udana za profesora glazbene kulture, početak rata igrom slučaja dočekala je u Njemačkoj, odakle se njih dvoje sa kćerkicom ubrzo vraćaju u Zagreb. Već tada svojim Fiat Unom redovno dovlači pomoć u opustjeli i osiromašeni kraj, svakog vikenda iskrcava sudopere, komode i pelene, a onda od gradonačelnika Milana Bakšića – inače suprugovog brata – dobiva poziv da se prijavi na natječaj u gradskoj upravi.

Bila je to 2010. godina, suprug se već bio vratio predavati u školi, pa i ona dolazi u Glinu na upola manju plaću i započinje rovati i kopati jače, brže i intenzivnije. S jednostavnim ciljem: da ljudima na Baniji pokuša osigurati koliko-toliko dostojanstven život, kao osnovno pravo koji im barem teoretski daje i sam ustav ove države. Zajedno s gradonačelnikom Bakšićem.

‘Vidjela bih što ljudima najviše nedostaje pa smo u tri sela u vrijeme njegovog mandata uveli javnu rasvjetu. Ni njemu se nisam dala natjerati na stranačko članstvo. Kad je Milan poginuo u prometnoj nesreći 2015. godine, u Glini je sve stalo. I u Gradu, a i suprug mi se razbolio’, kazala je Bakšić Mitić u jednom od brojnih letećih intervjua ovih dana.

Ona, međutim, nije stala: inicijativa ‘Ljudi za ljude’ širila se i bujala, mediji su tek povremeno znali izvijestiti o dirljivim akcijama izvlačenja iz bijede staraca koji žive u onim ubogim zaseocima u kojima vuci poštu nose. Kućica za Dragana, solarni paneli za baku Ljubu, zeru puta za kakvu sirotinju, kauč i ormar za mladu obitelj. Ali kada je prije četiri godine došlo vrijeme za lokalne izbore, povjerenje joj se vratilo: ljudi su sami skupili potrebnih 450 potpisa i kandidirali ju za dogradonačelnicu. S lakoćom je pobijedila, kao nezavisna kandidatkinja.

‘Treći dan me u vazi u kancelariji dočekao štakor. Ne znam je li to bila poruka, ali nisam dala da me zaustavi’, opisala je atmosferu na početku mandata, no to je zbilja bio samo početak. Gradonačelnik joj je, recimo, zabranio koristiti službeni automobil za razvoženje pomoći vlastitim građanima.

Već smo rekli da se radi o dvije Hrvatske – jednoj koja sebi kupuje limuzinu kako bi besciljno tumarala okolo i drugoj, Branki Bakšić Mitić, koja diže kredit od pet tisuća eura i kupuje terenac da bi radila svoj posao. Mjesečno ga plaća 1900 kuna, preostalo joj je još šest rata.

‘Žena koja dovodi svjetlo’, kako su je prozvali ljudi na terenu, potres je dočekala u epicentru, u Majskim Poljanama. Svjetlo nije do kraja uspjela dovesti i velik broj građana na sramotu države i dalje je živio u devetnaestom stoljeću, a sada su, rekli bismo, pali još niže. No Branka je naprosto ubacila u višu brzinu i krenula organizirati kontejnere, šatore, čizme i crjepove, razletjela se po desecima sela, navodila spasioce i usput tješila starčad, danju i noću.

‘Dokazala sam da političar ne treba samo sjediti u kancelariji’
Imaš dojam da ima sposobnost bilokacije, ukazuje se u isto vrijeme na različitim mjestima.

‘Dokazala sam da političar ne treba samo sjediti u kancelariji, nego mora otići među ljude da vide kako oni ustvari žive. Pa ne žive ni ljudi u Zagrebu dobro, kopaju po kontejnerima, dijelovi grada nemaju kanalizaciju, a da ne kažem šta je to kod nas’, govorila je ne tako davno. Prošlog tjedna, za razliku od nekih drugih (formalnih ili stvarnih) predstavnika srpske manjine, vrlo je trezveno i racionalno reagirala pitanje o nacionalnim razlikama i objasnila da na Baniji s time nemaju problema. U bijedi i nevolji svi su jednaki.

‘Kuće nisu izgubili Hrvati, Srbi ili Romi. Kuće su izgubili ljudi’, kazala je jednostavno, ali precizno. Ako nas pitate, i to je dokaz o dvije Hrvatske.

Miševima na jednoj i lavici na drugoj strani.

(tportal.hr)