Dolazak pape u Srbiju: Vještačka ili realna opasnost?

Iako je pitanje dolaska pape u Srbiju tema koja često orbitira na medijskom nebu u Srbiji i regionu, ona se ipak periodično pojavljuje intenzivnije u medijima i društvenim mrežama. Dok neki u posjeti pape Srbiji vide diplomatski čin koji bi eventualno popravio poziciju Srbije, drugi tako nešto smatraju neprihvatljivim i izdajom prve klase, bar dok se ne ispune određeni uslovi.

PIŠE: Aleksandar Stojanović

Na udaru i jednih i drugih najčešće je Srpska pravoslavna crkva, čija uloga u ovom pitanju je definitivno najveća. Ipak, Srpska crkva tako nešto ne gleda striktno diplomatski, ali ni striktno ideološki, već isključivo hrišćanski. Jer posjeta bilo kojeg episkopa Rima svakako ne bi bila samo diplomatska (u smislu odnosa Vatikana kao države i Srbije), niti bi ona doprinijela približavanju Srpske crkve Rimokatoličkoj, kako pokušavaju da predstave pojedini protivnici ove posjete.

U svakom slučaju, pitanje posjete poglavara Katoličke crkve jeste pitanje koje izaziva mnogo podjela i nudi mnogo argumenata „za“ ili „protiv“.

NDH, Jasenovac i Stepinac kao opterećenje odnosa

S jedne strane, a što je više episkopa u više navrata ponovilo, do takve posjete teško da može doći dok se ne razjasni uloga Katoličke crkve u genocidu nad Srbima u NDH tokom Drugog svjetskog rata. Odnosno, dok poglavar Rimokatoličke crkve ne posjeti Jasenovac ili drugo srpsko stratište i uputi izvinjenje, te se pomoli za duše mučeno stradalih Srba, Jevreja i Roma. U ovom smislu, posebno opterećenje predstavlja pitanje kardinala Alojzija Stepinca – za Srbe, nedvosmisleno je riječ o zločincu, dok za Hrvate, pak, riječ je o svetitelju. I to pitanje lementira nad odnosom između SPC i Katoličke crkve.

Do određenog pomaka je došlo za vrijeme sadašnjeg pape Franciska, koji se prema mnogim izvorima lično protivi kanonizaciji Stepinca, ali je pitanje njegove kanonizacije uslovio uspostavljanjem međureligijskog dijaloga između Srpske crkve i Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ipak, detalji tih razgovora nikada do kraja nisu otkriveni, ali iz šturih izjava episkopa Srpske crkve, pa i patrijarha Porfirija, jasno je da su ti stavovi teško približni.

Negativne reakcije u javnosti izazvali su stavovi episkopa pakračko-slavonskog Jovana koji je ranije rekao da o Stepincu „ne treba suditi na osnovu komunističke optužnice“, te patrijarha Porfirija iz intervjua Jutarnjem listu da je „daleko od toga da poveruje da je Stepinac bio direktno i neposredno umešan u bilo koju vrstu zlodela“. Ipak, oba stava su „senzacionalistička“ i izvučeni su iz konteksta, jer i jedan i drugi, kako su rekli, kao episkopi, hriščani smatraju spornim to što Stepinac nije osudio zlodela ustaške NDH i da je njegova uloga u svemu tome itekako diskutabilna.

U svakom slučaju, pitanje kanonizacije Alojzija Stepinca nikako nije pitanje na koje Srpska crkva može uticati, jer odluku o tome donosi isključivo Vatikan. Ono što je sada već izvjesno, a to je da do toga neće doći za vrijeme pape Franciska.

Takođe, o ulozi Katoličke crkve mnogo više će biti poznato nakon što se podrobnije istraže materijali pape Pija XII, čiji arhiv je otvoren 2020. godine. Međutim, ono što je za Srbe u tom slučaju problem je činjenica da država nije mnogo posvetila pažnje tom pitanju i da se za pristup arhivu prijavio samo jedan istraživač iz Srbije.

Bilo kako bilo, jasno je da je ovaj mračni period nešto što opterećuje odnose, ne samo između srpskog i hrvatskog naroda, nego između Srpske i Katoličke crkve, te da se oni neće ispraviti sve dok se ne razjasne mnoge okolnosti.

Diplomatski i politički benefiti

S druge strane, poznat je uticaj Vatikana i rimokatoličke crkve u političkim svjetskim tokovima, a autoritet pape je neosporan u mnogim krugovima, a Srbija se ne može pohvaliti zavidnom diplomatskom pozicijom. Upravo mnogi vide Vatikan kao jedan od razloga za tako nešto i smatraju da bi pokazivanje dobre volje za dolazak pape u Srbiju popravio njen položaj na međunarodnom planu

Činjenica je da Vatikan nije priznao nezavisnost samoproglašenog Kosova, te da Kosovu i Metohiju smatra sastavnim dijelom Srbije, a taj fakt apostrofirao je i ministar inostranih poslova Ivica Dačić, koji je pozvao i Srpsku pravoslavnu crkvu da olabavi u svom stavu i „pomogne državi po pitanju Kosova i Metohije, te razmotri saglasnost za važnu posjetu kao što bi bila posjeta pape“.

Ako stavimo osjećanja po strani i razmišljamo strogo pragmatično, a što se može vidjeti i iz Dačićevog stava, ova posjeta bi svakako imala određenu političku težinu i potencijalno bi bila značajna za Srbiju. Međutim, upitno je koliko bi to promenilo položaj Srbije na međunarodnom planu, jer čini se da mnogi u današnje vreme precenjuju uticaj rimokatoličke crkve i njeno interesovanje za Srbe. Vatikan se bori sa mnogim sopstvenim unutrašnjim problemima i u krizi je širom svijeta, pa je diskutabilno da li oni mogu otežati ili olakšati Srbiji.

Srpska crkva na raskršću vjere i politike

Dakle, Srpska crkva se nalazi na svojevrsnom raskršću između jednog dubljeg, šireg pristupa koji ne isključuje emotivnu komponentu i političkog pristupa, koji neke stvari mora ostaviti po strani. Ipak, mnogi ne vide problem u saradnji između dvije crkve, dvije konfesije. I pored napada da je riječ o „ekumenistima“, mnogi zanemaruju da uloga Crkve nije da dijeli, nego da sabira i da razgovara.

I sva suština mnogih kritika upućenih na račun Crkve leži u tome – svaki pokušaj da, kako je govorio patrijarh Pavle, budemo ljudi nađe se na udaru i podvodi se pod izdaju, što apsolutno nije slučaj.

Posljednjih dana ponovo je pokrenuta tema dolaska pape, a pojedini nalozi na društvenim mrežama i portali kao „izvođača radova“ obilježavaju patrijarha Porfirija, zbog činjenice da je stolovao u Zagrebu i dobrih odnosa sa katolicima u Hrvatskoj. Međutim, slične optužbe pripisivane su i za vrijeme blaženopočivšeg patrijarha Irineja i svaki put su one demantovane. Tako je sam Porfirije, tada kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, 2014. godine da na „Saboru nije bilo ni govora o posjeti pape“, a isto je i 2016. godine govorio blaženopočivši mitropolit Amfilohije.

Nekako ova tema se najčešće pokreće svake godine u mjesecima pred Sabor SPC, koji se najčešće održava u maju, a poslije svakog Sabora mnoge vladike demantovali su medije da se o posjeti uopšte razgovaralo. Istina je da postoji dijalog sa Katoličkom crkvom na mnogo nivoa, ali ne postoji nijedan episkop u Srpskoj crkvi koji je govorio o „ujedinjenju crkava“ ili o posjeti pape kao ključnom pitanju.

Prosto, dijalog i komunakcija su neophodni i važni, ali trenutna situacija je takva da je mnogo različitih stavova, skoro nepomirljivih. Tako da, priča o posjeti pape kao sudbonosnom momentu za srpski narod spada više u domen vještački nametnutih tema za postizanje nekih drugih ciljeva, nego makar približnu realnost u kojoj bi bilo moguće suprostaviti argumente „za“ i protiv“.