Domaći satiričari: Satira treba da pogađa, a ne da vrijeđa

Godinu dana je prošlo od kada je slogan “Ja sam Šarli” iz Pariza odjekivao cijelim svijetom.

Satirični nedjeljnik “Charlie Hebdo” obilježio je godišnjicu napada na sjedište časopisa naslovnom stranicom na kojoj je prikazan čovjek sa bradom koji predstavlja Boga i “kalašnjikovim” preko ramena uz natpis: “Godinu dana kasnije: Ubica je još tu”. Milion primjeraka specijalnog izdanja našlo se na kioscima.

Osuđujući napad na francuske kolege i umjetnike, te gajeći puno poštovanje prema žrtvama i slobodi govora, mi se ovaj put nismo bavili posljedicama, nego na neki način uzrocima tog dobro poznatog napada. Zapravo, pitali smo neke od ovdašnjih satiričara da li postoji i, ako da, gdje je granica dobrog ukusa u satiri.

Iako je napisao aforizam: “Danas je nerazumno pozvati se na razum”, da nam pokuša razumno obrazložiti ovu problematiku, pozvali smo aforističara, pisca naučnofantastičnih priča i enigmatičara Dinka Osmančevića, koji između ostalih objavljuje i u vikend izdanju “Nezavisnih”.

Žaoka mora postojati, smatra on, ali do granice dobrog ukusa, odnosno satira nikada ne smije postati sebi suprotnost. Ukazivanjem na jednu mržnju, nastavlja Osmančević, na primjer nacionalističku ili vjersku, ne treba rađati ili biti u službi druge mržnje.

– Demokratija nikako nije anarhija. Satiričari moraju imati odgovornost u svojoj misiji. To nikako ne znači da se može opravdati brutalni napad na redakciju časopisa ‘Charlie Hebdo’, koja je povremeno prelazila tu granicu dobrog ukusa. A, ako bih sebi dozvolio da pređem tu granicu, onda bih mogao reći da je upravo taj napad bio dobra reklama za časopis koji je prije toga bio pred gašenjem- rekao je Osmančević definišući satiričara kao hroničara ljudske gluposti, koji prvenstveno treba da locira i ukazuje da devijantne pojave u društvu.

-Poslužiću se svojim starim aforizmom: ‘Dobar satiričar je onaj koji je dovoljno pametan da vidi u cara Trajana kozje uši i dovoljno lud da to napiše.’ Naravno da treba da postoji granica dobrog ukusa, ali je ona relativna i satiričari bi, svaki pojedinačno, morali sami da je odrede- rekao je Miladin Berić, jedan od najpoznatijih satiričara u Banjaluci i BiH.

Njegov kolega iz Foče Zoran Simić Zoks mišljenja je da dok traje politička tenzija praćena ekonomskim tumbaranjem, granica nema.

– Mi satiričari imamo da godinama crpimo kao iz tankera duhovne devijacije, na šaljiv način oblikujući ga kako ko zna: kroz aforizme, šaljivu pjesmu, priču. Uglavnom nesalomljive su granice između realnog stanja i nas koji to na šaljiv način formulišemo- govori Zoks.

Međutim, i on je ubjeđenja da je redakcija lista “Charlie Hebdo” radila i radi radikalno provokativnije od ostalih.

– Ubadali su tamo gdje mi aforističari nikad ne bismo. Karikatura odslikava više od riječi. To su oni i pokazali i dokazali. Mi ipak radimo malo upakovanije i ostavljamo prostora za razmišljanje- kaže Zoran Simić Zoks.

Damir Balić, karikaturista iz Sarajeva, smatra da satira, kao sredstvo koje ukazuje na društvene pojave kroz britak humor i ironiju, u nestručnoj izvedbi vrlo lako prerasta u difamaciju. Granicu satire, ubijeđen je on, čini stepen odgovornosti za reakciju koju će izazvati.

– Temelj humora je da pomjera granice uobičajenog, da sarkazmom, parodijom i satirom prvenstveno nasmije i zabavi publiku i kao takav mora da ostane kao medij slobodan i necenzurisan. Mislim da ostaje na samom autoru da procijeni koliko je zarad testiranja slobode govora spreman da naruši temeljne međuljudske odnose- rekao je Balić.

To samoodređivanje granica, kako je formulisao Miladin Berić, nije autocenzura, nego stvar dobrog vaspitanja, jer satira treba da pogađa, a ne da vrijeđa.

– Nemoguće je uvijek sakrivati se iza slobode govora ili pak slobode izražavanja. Lično sam više ljubitelj satire koja se čita između redova i koja je umnija, te pogađa sa zadrškom, jer satiričar mora da pokaže svoju intelektualnost, a počesto i nadmoć. Šaliti se na račun nečije tragedije, primjera radi pada aviona, svakako nije stvar dobrog ukusa i tu se mora imati granica, inače je sve odnio đavo- istakao je Berić.

Cilj satiričara je, ili bi barem trebalo da bude, zaključio je na kraju Dinko Osmančević, da svojom kritikom progovori o onome što tišti čovjeka ili društvo u cjelini, sve s razlogom da se stvari pokrenu i promijene nabolje.

(Nezavisne novine)