Dr Sanja Sibinčić: Svake godine gubimo jednu generaciju

Svaki par koji je suočen s dijagnozom steriliteta i koji mora otići na vantjelesnu oplodnju za svoje liječenje mora izdvojiti oko 5.500 maraka. Nažalost, iako je takvih parova u našoj zemlji sve više, mi još uvijek nemamo zakonsku regulativu ove oblasti, niti ima izgleda da ćemo je u skorije vrijeme dobiti.
O vantjelesnoj oplodnji, uspješno iznesenim trudnoćama, padu nataliteta i problemu steriliteta razgovarali smo sa prof. dr Sanjom Sibinčić, specijalistom za ginekologiju i akušertvo i vlasnicom banjalučkog centra za vantjelesnu oplodnju “Medico-S”.

Jedina ste ustanova u RS koja radi vantjelesne oplodnje, kako i kada je sve krenulo?

Realizacija tog projekta je počela 2000. god kada smo osposobili ordinaciju i laboratoriju. Međutim, tada sam otišla u Beograd na završavanje doktorata, a dvije godine kasnije profesori Nebojša i Ljubinka Radunović su mi pomogli da započnem taj proces ovdje u Banjaluci. I tako je sve krenulo. Prva beba “iz epruvete” rođena je 8. decembra 2003. godine. Dobila je ime po meni, Sanja. Od 2007. godine imamo sklopljen ugovor sa Fondom zdravstvenog osiguranja RS, koji je snosio troškove jednog postupka vantjelesne oplodnje. Nakon četiri godine, odobren je i drugi postupak na trošak Fonda zdravstvenog osiguranja, a mi smo postali ordinacija sa najvećim brojem postupaka u BiH. Znači, imamo najveći broj procedura koje uradimo godišnje i jedna smo od zdravstvenih ustanova sa veoma visokim procentom ostvarenih trudnoća. Kod nas ne dolaze samo pacijenti iz RS, već i iz FBiH, iz Bihaća,  Sarajeva, Brčkog, ali i dosta naših ljudi koji žive u inostranstvu.
Imate li podatke koliko je beba zahvaljujući Vašoj pomoći do sada rođeno?
Do sada je rođeno više od 800 beba, s tim da je zadnjih pet godina, od kada Fond zdravstvenog osiguranja RS finansira dva postupka vantjelesne oplodnje, rođeno preko 600 beba. Inače, FZO finansira dva postupka vantjelesne oplodnje ženama do 40 godina starosti. Ženama  do navršene 42. godine Fond finansira 50 posto troškova, dok onim koje su starije od 42 godine, ukoliko rode dijete postupkom vantjelesne oplodnje, Fond u potpunosti refundira troškove.

Šta je sa Zakonom o vantjelesnoj  oplodnji , zašto ga još uvijek nemamo i šta njegovo nepostojanje znači za one kojima je ovo jedini način da se ostvare kao roditelji?

Nažalost, još uvijek ne postoji zakonska regulative ni na nivou države, ni na nivou entiteta, tako da je pozicija roditelja koji pate od steriliteta dodatno usložnjena. Trenutno se radi na zakonu u FBiH. U RS sam još prije par godina pokušala izdejstvovati  donošenje tog zakona, dala sam da se prevedu direktive Evropske unije, gdje postoje jasne preporuke kako da se napravi zakon.  Dostavila sam i zakon iz Srbije, Slovenije, Hrvatske, a prošle godine  formirana je i komisija od strane Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS za izradu tog zakona, ali nijedna sjednica komisije do sada nije održana.
Ove godine, 21. Aprila, u Banjaluci se održava  Prvi kongres ginekologa RS i tom prilikom ćemo organizovati i jedan okrugli sto, gdje ćemo govoriti o zakonskoj regulativi ove oblasti, a iskustva sa nama će podijeliti i kolege iz  Federacije BiH, Srbije, Hrvatske i Slovenije. Nadam se da će se nakon toga pitanje zakonske regulative i kod nas pomjeriti sa mrtve tačke.

Svi upozoravaju da se iz godine u godinu ovdje rađa sve manje djece. Postavlja se pitanje imamo li mi adekvatnu demografsku politiku? S tim u vezi, izdvaja li se dovoljno novca za vantjelesnu oplodnju u RS?

Situacija je alarmantna. Pad nataliteta nas prati zadnjih 20 godina i svake godine gubimo jednu generaciju. Stručnjaci koji se bave demografskom politikom, a eksperti su iz  različitih oblasti, upozoravaju neprekidno na ovaj negativan trend. Moram priznati da smo prije imali bolju saradnju sa odgovornima u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS, da je rađeno više projekata i strategija, koje se danas veoma teško održavaju, a poneke i gase.
Poželjno bi bilo da se izdvaja  više novca u cilju stimulacije mladih parova za ostvarivanje trudnoće, jer danas je i to jedan od uzroka steriliteta, to što mladi odgađaju potomstvo. Trebalo bi sigurno napraviti i neke stimulativne mjere za parove koji su mlađi, zatim za ljude koji imaju troje i više djece. Za sve to treba novac, za koji ja u ovom času ne vidim da ga država ima. To je sigurno goruće pitanje, jer sutra nam ništa ne treba ako nemamo djece.
Najbolje bi bilo kada bi naši pacijenti kao i u Sloveniji imali šest plaćenih postupaka, ali dobro je što imamo odobrena i dva postupka, kada uzmete u obzir cjelokupnu situaciju u državi. Primjera radi, u Federaciji BiH su neplodni parovi u dosta nepovoljnijoj situaciji. Federalni fond zdravstvenog osiguranja ne finansira nijednu vantjelesnu oplodnju. Neki kantonalni fondovi refundiraju dio troškova pacijentima, neki ne, tako da treba reći da je ovdje ipak za neplodne parove dosta povoljnija situacija.

Koliko puta se u pravilu ponavlja postupak prije nego što oplodnja uspije i koji je procenat uspjeha vantjelesne oplodnje u svijetu i kod nas?

Naši podaci pokazuju da oko 40 posto pacijenata ostvari trudnoću iz prvog pokušaja, ali trudnoću uspije iznijeti od 31 do 33 posto naših trudnica. Iz drugog puta je također uspjeh iznesenih trudnoća oko 30 posto, dok se sa svakim sljedećim pokušajem ovaj procenat smanjuje.
Kada govorimo o našoj uspješnosti, ona je dosta visoka i mi smo među najuspješnijim ordinacijama u regionu. Naši rezultati su transparentni i dostavljamo ih Fondu zdravstvenog osiguranja RS za svaku pacijenticum a njihove komisije provjeravaju sve, tako da kad govorimo o uspješnosti, naši rezultati su veoma vidljivi na više nivoa i ne svode se na priče i hvalisanje. Naravno, postoje i dosta uspješniji centri, gdje se rade različita istraživanja, ali za takve projekte treba mnogo novca i podrška države.

Obzirom da živimo u dosta siromašnoj zemlji, a postupci vantjelesne oplodnje koštaju u prosjeku oko 5.500 maraka, možete li nam reći koliko se često ljudi odlučuju na ovaj korak o svom trošku, odnosno nakon što iskoriste postupke koje finansira FZO i neke opštine?

Vantjelesne oplodnje o trošku FZO-a su jedino rješenje za najveći broj parova kod nas. Moram reći da se, zbog teškog ekonomskog stanja kod nas, jako malo naših pacijenata na vantjelesnu oplodnju odlučuje o svom trošku, tek nekih 10 posto.

Koji su glavni uzroci neplodnosti?

Što se tiče ovih naših prostora, neplodnost je povećana. Takva situacija je gotovo svugdje u Evropi, za razliku od Azije, pa čak i Amerike. U Aziji postoji problem prekomjernog rađanja i nemogućnost da se rađanje stavi pod kontrolu.
Uzroci koji dovode do neplodnosti nekada i sada nisu isti. Mi u posljednjih 20 godina imamo problem muškog steriliteta. Čak oko 50 posto muškaraca imaju problem fertilnosti. Prije 50-60 godina godina, nismo imali tako izražen taj  problem.
Razlozi su mnogi, od stila života, ishrane, loših higijenskih navika, polno prenosivih bolesti, koje su danas u značajnom porastu, povećane konzumacije nikotina, alkohola, droga. Sve to utiče na plodnost i ima uticaj na reproduktivno zdravlje muškarca i žene.

Jedna ste od rijetkih žena, ne samo u BiH, već i u regiji koja je ostvarila uspješnu karijeru u medicini, a posebno u oblasti vantjelesne oplodnje. To je nekako još uvijek profesija u kojoj dominiraju muškarci. Zašto je to tako?

Ginekologija je hirurška grana i zbog toga je nekada postojao veći broj muškaraca koji su se bavili ovom granom medicine. Ali posljednjih godina sve je više i žena, pa evo i naš tim uglavnom čine žene. Primjetno je i da danas kako dolaze mlađi sve više žena koje se bave ginekologijom tako da vjerujem da će se u nekom skorijem periodu izjednačiti taj broj. U vrijeme kada sam ja počinjala zaista je bilo samo nas nekoliko žena na Klinici za ginekologiju u Banjaluci, sve su ostalo bili muškarci.

Statistika pokazuje da svake godine medicinske fakultete u našoj zemlji upisuje mnogo više djevojaka nego mladića, pa ipak se kao vrhunski liječnici još uvijek nameću muškarci. Što mislite zašto je to tako? Postoje li predrasude prema ženama liječnicama?

Muškarcima je jednostavno lakše da se u potpunosti posvete karijeri, jer žena je uvijek između dvije sfere, porodice i mačinstva sa jedne i karijera sa druge strane. Mi moramo pomiriti i jednu i drugu stranu. Možda upravo zbog toga manji broj žena daje primat karijeri u odnosu na muškarce. Njima je jednostavno lakše da se posvete karijeri, mada ne mogu biti nefer i reći da se i oni ne posvećuju porodici, ali ipak je na ženi taj veći dio odgovornosti. Na ovim prostorima žena jednostavno ima puno više obaveza i više stvari treba da završi, a i naš mentalitet je takav da žena ne treba toliko da se bavi karijerom kao muškarac.
Stoga bih rekla da predrasude prema ženama u poslu postoje, ali možda ne toliko prema ženama ljekarima, koliko u nekim drugim oblastima.  Moj posao nije vezan samo za medicinu, tu je i dio menadžmenta i dio jedne akademske karijere, gdje sam i profesor na fakultetu. Bilo je niz stvari koje sam morala da inkorporiram i tu su postojale određene predrasude prema meni kao ženi, posebno u dijelu menadžmenta. Žena kod nas da vodi neki posao, e to je problem. A još da je uspješna i da je taj posao veoma uspješan, još je veći problem. Na svu sreću, poslije 25 godina karijere, mogu reći da se vremena mijenjaju i da je to sada drugačije u odnosu na ta prošla vremena.

(Buka)