Draža u Zagreb, Draža iz Sarajeva

Evo maksimalno svedenog sinopsisa filma prikazanog na filmskom festivalu u glavnom gradu bivše jugoslovenske republike zapadno od rijeke Drine: “U uvodnoj sceni prikazane su njemačke trupe i tenkovi kako napadaju Kraljevinu Jugoslaviju dok bombarderi napadaju glavni grad Beograd.

PIŠE: Muharem Bazdulj/Glas Srpske

Kada Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska napadnu Jugoslaviju 6. aprila 1941, pukovnik Jugoslovenske vojske Draža Mihailović formira gerilsku četu poznatu kao četnici, koji pokreću pokret otpora protiv okupacija sila Osovine. Mihailovićeve snage tada se upuštaju u napad na njemačke i italijanske snage, primoravajući ih da protiv njih upotrijebe sedam divizija. Četnici zauzimaju italijanski konvoj za snabdijevanje. Mihailović se tada preko radio-stanice javlja njemačkom štabu u priobalnom gradu Kotoru i nudi razmjenu italijanskih zarobljenika za benzin. Ogorčen, general Vermahta fon Bauer odbija ponudu, ali kada Mihailović zaprijeti da će obavijestiti italijansku Vrhovnu komandu o svojoj odluci, pukovnik Gestapoa Vilhelm Brokner naređuje fon Baueru da to učini. (…) Natalija, Broknerova sekretarica, špijun je četnika i zaljubljena je u Aleksu, jednog od Mihailovićevih pomoćnika. Upozoreni Natalijinim informacijama četnici napadaju voz koji prevozi dvije hiljade zatvorenika i oslobađaju ih. Iako su Aleksu, kome je bilo određeno da se infiltrira u njemačku artiljerijsku bateriju, Nijemci zarobili, Mihailovićev plan uspijeva. Nakon intenzivne bitke četnici dobijaju kontrolu nad Kotorom i oslobađaju sve zarobljenike, (…) U završnoj sceni, Mihailović emituje radio-poruku svim sunarodnicima Jugoslovenima da će gerilci nastaviti da se bore sve dok ne steknu potpunu slobodu za svoj narod i protjeraju okupatorske trupe Osovine”.

Čitalac se možda pita: A gdje su tu američki piloti? Nema ih jer je film osamdeset godina star, odnosno snimljen je prije nego što je i počela Operacija “Halijard”. Film je iz 1943, a ne iz 2023. i nije ga režirao Radoš Bajić, nego Luis King. Nije srpski, nego je američki. Ne zove se “Operacija Halijard”, nego “Četnici: Borbena gerila”, a ta dva filma dijeli ogroman komad istorije, da baš ne kažem osamdeset godina samoće.

Koji je to festival

Festival na kojem je prikazan nije sarajevski, nego je zagrebački. I nije prikazan (samo) trejler, nego cijeli film. Godina nije 2023, nego 2009, a prikazan je u dijelu koji se bavio generalnom tematikom “Film i propaganda”. Dominantno mišljenje zagrebačke javnosti o četnicima, nije bolje nego ono u Sarajevu, ali barem postoji svijest o potrebi da se neki sadržaj upozna prije nego je moguće da ga se relevantno kritikuje. Otud se, recimo, i knjige Petera Handkea posljednjih godina uredno objavljuju u Zagrebu, dok tužno Sarajevo književnog nobelovca ignoriše, kune i pljuje. U tom smislu je lakše zamisliti da se i “Heroji Halijarda” prikažu u Zagrebu, nego u Sarajevu. Ne da je Zagreb primjer otvorenog grada, što se vidi po “Dari iz Jasenovca”, primjera radi, ali u poređenju sa Sarajevom kao da mu kratki opis ipak dolazi iz naslova filma Roberta Roselinija.

Moram ovdje biti malo ličan. Ja prema Sarajevu ni da hoću ne mogu biti zlurad. Ja sam u Sarajevu završio i fakultet i postdiplomske studije. Ja sam u Sarajevu objavio prve tekstove i knjige. Mene za Sarajevo vežu neke ljubavi i prijateljstva. Veže me porodica, neke kuće i neki grobovi. Živio sam tamo petnaestak godina, važnih godina. Kamara mojih uspomena ima ishodište u Sarajevu. Zato mi još teže pada u šta se taj grad pretvorio.

Taj grad je bio u stanju, neposredno nakon što su granate prestale da padaju, da organizuje projekciju filma “Lepa sela lepo gore”. Ljudi koji su film gledali uglavnom su ga popljuvali, ali su ga uredno pogledali. Nije ni godina dana prošla od posljednje granate, a za najrelevantniji sarajevski politički magazin je kao dopisnik iz Beograda pisao Željko Cvijanović, a ne nešto što se kliče Dejan Kožul. Polemika koju je Cvijanović vodio sa Ahmedom Salihbegovićem i Ozrenom Kebom mogla bi da posluži kao paradigma prave polemike. A sve se dešava u vrijeme dok oficijelni narativ još govori o dvije do tri stotine hiljada ubijenih Bošnjaka.

Nakon što se, hvala Bogu, ispostavilo da je stvarni broj bošnjačkih žrtava tri do pet puta manji, naoko paradoksalno, stav prema suprotstavljenim narativima postao je antipolemičan i cenzuraški. Nema više razmjene argumenata, postoje samo zabrane. Nekad je polemika sa Kusturicom ili Ekmečićem u sarajevskoj javnosti podrazumijevala uredno i vrlo intelektualno pošteno prenošenje izvornog teksta, da čitaoci vide s čim “naši umnici” polemišu. Danas se ljudi, tekstovi i stavovi rutinski “kenseluju”. I nije to, da se razumijemo, problem ni za Beograd ni za Banjaluku, ni za Zagreb, problem je to za Sarajevo.

Gdje su ustaše

Grad koji je u istoriju filma dubinski zakoračio sa čuvenim Krvavčevim “Valter brani Sarajevo” na neviđeno napada “Heroje Halijarda” za istorijski revizionizam pa u tome još učestvuju i neki profesionalni istoričari. Niko od tih istoričara nije nikad zucnuo ni slova o revizionizmu “Valtera” u kojem ustaša nema ni na mapi. U najkultnijem sarajevskom filmu o Drugom svjetskom ratu praktično i ne postoji NDH, a Sarajevo biva kao neki Maribor, grad pod njemačkom okupacijom. I to je sasvim u redu, naravno, to je film, ne udžbenik istorije, ali onda treba biti svjestan da isti principi vrijede i za druge filmove. Nije teško pretpostaviti da je “Valter” mnogo bolji film od “Heroja Halijarda” čak i na neviđeno, ali isto tako na neviđeno nije neki rizik opkladiti se da su “Heroji Halijarda” akribičnije istorijski utemeljeni. Da ironija bude kompletna, pljuvanog i napadanog Radoša Bajića, režisera “Heroja Halijarda”, u sedmu umjetnost na velika vrata uvodi upravo Šiba Krvavac dajući mu ulogu Dalibora u “Partizanskoj eskadrili”.

Za svoj stvarni urbanitet Sarajevo bi učinilo više kad bi dogodine, na tridesetom, jubilarnom festivalskom izdanju, u nekoj precizno utemeljenoj programskoj cjelini, prikazalo “Heroje Halijarda”, nego što to čini provincijalnim oduševljavanjem bilo kojom kratkotrajnom ekskurzijom svake moguće holivudske šuše. Dakle, da se film prikaže pa da ga tamošnji kritičari i intelektualci do mile volje analiziraju i seciraju. Infantilno zatvaranje očiju samo nastavlja putanju intelektualnog odumiranja nekada regionalno relevantnog kulturnog centra.